Što vjetar donosi turizmu dalmatinskih općina?

Gradnja vjetroelektrana zadnjih je godina postala svojevrstan trend na prostoru Hrvatske, pogotovo na prostoru Like i Dalmacije. S obzirom na činjenicu da se Hrvatska prema Europskoj uniji obvezala do 2030. godine ugasiti 1000 MW svojih termoelektranama, logično je da se traže alternativni obnovljivi izvori energije koji bi mogli nadomjestiti izgubljene megavate. Južni dijelovi Hrvatske, obilježeni kršem i manjkom plodne zemlje, imaju izrazito visoki vjetroenergetski, solarni i hidroenergetski potencijal koji se počeo koristiti posljednjih godina. Potencijal obnovljivih izvora energije južne Hrvatske je toliki da, uz NE Krško, može gotovo sam opskrbljivati cijelu Hrvatsku strujom. S druge strane, u istim tim dijelovima Hrvatske turizam se prometnuo u primarnu ekonomsku djelatnost - svake godine milijuni domaćih i inozemnih turista dolaze u Dalmaciju uživati u toplom Jadranskom moru, ali i blagodatima dalmatinskog zaleđa.

Pitanje odnosa između vjetroelektrana i turizma osim u Hrvatskoj, aktualno je i u mnogim drugim europskim zemljama. U Hrvatskoj do sada nisu provođene znanstvene studije o utjecaju vjetroelektrana na turizam. Na sreću, dostupna su nam istraživanja iz drugih zemalja koje su se našle u istoj dilemi - kako uskladiti želju za čistom energijom s prirodnim ljepotama, povijesnim lokalitetima i turističkim atrakcijama?

Udio turizma u BDP-u Portugala 2019. godine (posljednje pred pandemiju COVID-19) iznosio je 17,1 posto, što ih smješta na 3. mjesto svih država Europske unije - Hrvatska je na prvom mjestu iste ljestvice s 24 posto udjela turizma u BDP-u. Istodobno Portugal skoro četvrtinu svoje električne energije dobiva iz vjetroelektrana, dok Hrvatska iz vjetra dobiva tek 8 posto struje. Sukladno brojkama, možemo reći da je Portugal država kojoj je turizam podjednako važan kao i Hrvatskoj, dok je korištenje vjetra ipak puno razvijenije na obalama Atlantika nego u Hrvatskoj. Sve vjetroelektrane u Portugalu, baš kao i u Hrvatskoj, su kopnene i smještene u ruralnim krajevima koji su se u turistička kretanja uključili nakon prvog vala koji je zahvatio obalna područja. Silva i Delicado proveli su istraživanje o percepciji vjetroelektrana kod stanovnika Sortelha, malog turističkog grada na granici sa Španjolskom, kao i kod turista koji to mjesto posjećuju. Rezultati su sljedeći – stanovnicima su vjetroelektrane puno više smetale nego turistima koji su uz to izjavili i da vjetroelektrane nisu utjecale na njihov odabir mjesta za odmor. 

Turisti primjećuju vjetroelektrane, ponekad nisu zadovoljni s njima jer ih percipiraju kao strani element u prirodi ili povijesnom prostoru, ali im ničime odlučujuće ne utječu na iskustvo odmora. Slične rezultate donose i istraživanja iz Češke i Austrije. Sukladno tome, trenutno ne postoje nikakvi dokazi za tvrdnju da vjetroelektrane negativno utječu na turizam. Primjer tome je i Grčka, koja je jedna od država koje su premašile svoje kvote izgradnja vjetroelektrana ali i dalje ostvaruje rast turističkih pokazatelja iz godine u godinu.

Naravno, postoji puno detalja koji u konačnici utječu na utjecaj vjetroelektrane na zadovoljstvo turista.  Udaljenost vjetroagregata od mjesta na kojem turist boravi i provodi vrijeme važan je faktor. Europska unija, baš kao i Hrvatska, nema usklađenu regulativu o minimalnoj udaljenosti vjetroelektrana od stambenih područja. Na razini Europske unije sav zakonski okvir prepušten je pojedinačnim članicama. U Hrvatskoj sve je prepušteno županijama, odnosno njihovim prostornim planovima. Ličko-senjska županija tako u svojim dokumentima navodi da je minimalna udaljenost između vjetroagregata i građevinske zone 300 metara, u Zadarskoj, Splitsko-dalmatinskoj, Dubrovačko-neretvanskoj županiji ta je udaljenost 500 metara, dok je u Šibensko-kninskoj županiji minimalna propisana udaljenost od građevinske zone 800 metara. Ovakva regulativa dovodi do konfuzije kod lokalnog stanovništva koje se pita zašto su jednima vjetroelektrane 'u dvorištu' dok su drugima na normalnoj udaljenosti. Drugi, vjerojatno i bolji, način određivanja dopuštene udaljenosti između vjetroelektrana i kuća je po mjerenju glasnoće zvuka, kako to, na primjer, rade Švedska i Nizozemska. U oba slučaja, u stambenoj zoni vjetroelektrana ne smije proizvoditi buku veću od 40 dB, što je usporedivo s količinom buke u knjižnici.

Regulativa o buci postoji i u Hrvatskoj te se buka mjeri na tehničkom pregledu prilikom probnog rada vjetroelektrana. U mješovitim zonama pretežito stambene namjene dopuštena razina buke tijekom dana iznosi 55dB što je usporedivo sa zvukom kuhinjskog hladnjaka. Tijekom noći dopuštena razina buke u istim područjima iznosi 45dB što je tek nešto glasnije od šapta.

Osim utjecaja na turizam, česti argument protivnika vjetroelektrana je taj da one ne generiraju poslove na isti način kao što to rade hidroelektrane ili termoelektrane koje zahtijevaju određeno ljudstvo za kontrolu i upravljanje istom. Vjetroelektrane od puštanja u pogon nadalje rade autonomno. Ipak, ovisno o investitoru, u dugom periodu radova na vjetroelektranama moguće je zaposliti lokalno stanovništvo.

Recimo, sve dijelove vjetroelektrana osim vjetroturbina moguće je proizvesti u Hrvatskoj, a građevinski radovi zahtijevaju puno izvođača i radnika koji se prije svega traže u lokalnom stanovništvu. Uz to, valja naglasiti kako prema trenutnoj zakonskoj regulativi vjetroelektrane općinama u kojima su smještene plaćaju godišnju rentu u iznosu od 1 lipe po proizvedenom kWh. Kod većih vjetroelektrana radi se o iznosu koji može uvelike poboljšati proračun općine i unaprijediti njen razvoj.

U konačnici, sagleda li se odnos vjetroelektrana i ekonomije, dolazi se do zaključka kako vjetroelektrane ne utječu negativno na ekonomiju. S turističke strane, najvažniji aspekt je njihovo pozicioniranje - ako vjetroelektrane ne utječu praktično na svakodnevni život lokalnog stanovništva i turista, njihovo prisustvo neće odbiti potencijalne goste od dolaska u određenu sredinu. Dapače, njihovo prisustvo kod određenog broja turista može se percipirati kao dobar znak razvijenosti sredine i želje za prelazak na zelenu energiju. Iako ne zapošljavaju jednak broj ljudi kao drugi načini proizvodnje energije, vjetroelektrane i dalje ekonomski pozitivno utječu na lokalnu zajednicu i društvo u cjelini.