Svjetsko nogometno prvenstvo samo što nije počelo. Generacije navijača iz cijelog svijeta nakon tri i pol godine dočekale su novo, nikad veće izdanje najpopularnijeg i najprestižnijeg sportskog događanja, a njihovo iščekivanje, treba se ipak priznati, nije kao i obično bilo obilježeno naročitom sportskom romantikom. FIFA i zemlje domaćice bile su pod paljbom (opravdanih) kritika sa svih strana: neke su stavljale naglasak na tretman Sjedinjenih Država prema reprezentaciji Irana, druge na rekordne cijene ulaznica i njihov netransparentan način prodaje, a treće na restriktivnu američku viznu politiku ili sigurnosne izazove u pojedinim dijelovima Meksika…
Mnogi su inozemni novinari i sportski entuzijasti isticali kako se Svjetsko prvenstvo otuđilo od izvornog identiteta nogometa usmjerenog na navijače te kako je ovaj turnir postao globalni spektakl podređen profitu, visokoj politici, korporacijama i tržišnoj logici. I u pravu su. Međutim, koliko god aktualno prvenstvo bilo opterećeno komercijalizacijom i političkim pitanjima, ono je daleko od najmračnijih izdanja ove najveće nogometne smotre.
Ako postoji Svjetsko prvenstvo koje je ostalo trajno obilježeno političkom manipulacijom, represijom i moralnim dvojbama, onda je to ono održano 1978. godine u Argentini. Uz Mundijal u Mussolinijevoj Italiji, riječ je o natjecanju koje se i danas navodi kao primjer najdubljeg ispreplitanja sporta i autoritarne vlasti. Dok je Argentina slavila svoj prvi naslov svjetskog prvaka, samo nekoliko stotina metara od stadiona Monumental nalazio se poznati koncentracijski logor koji je služio za pritvaranje, mučenje i ubijanje političkih protivnika. Na dan kada su Mario Kempes i njegovi suigrači donijeli izmučenoj naciji tada najveći sportski uspjeh u povijesti, mnogi su njihovi sugrađani prolazili kroz pakao torture samo zato što se nisu bojali reći svoje mišljenje.
Domaćinstvo svjetskog prvenstva kao nagrada za vojni udar i godine terora
Korijeni kontroverzi sežu više od desetljeća prije prvog sučevog zvižduka. FIFA je domaćinstvo Argentini za ovo prvenstvo dodijelila još 1966. godine, svega tjedan dana nakon vojnog udara kojim je srušena demokratski izabrana vlast predsjednika Artura Illije. Tijekom sljedećeg desetljeća zemlja je prolazila kroz turbulentne cikluse vojnih režima, kratkotrajnih demokratskih razdoblja i novih političkih sukoba. Povratak Juana Dominga Peróna iz dugogodišnjeg egzila i njegov izbor za predsjednika 1973. nakratko su probudili nadu u stabilizaciju zemlje. No, nakon njegove smrti vlast je preuzela njegova supruga Isabel Perón, koja nije uspjela zaustaviti rastuće nasilje i političku polarizaciju. Već 1976. vojska je ponovno preuzela vlast, a na čelo države zasjeo je general Jorge Rafael Videla.
Videlina vlast ubrzo je postala jedna od najkrvavijih u argentinskoj povijesti. Tijekom takozvanog 'Prljavog rata' oko 30 tisuća ljudi je 'nestalo'. Među žrtvama nisu bili samo političari. Režim je progonio studente, profesore, sindikaliste, novinare, umjetnike, aktiviste i sve one koji su na bilo koji način mogli predstavljati prijetnju vojnoj hunti.
Ako vojni udar neposredno prije ceremonije dodjele domaćinstva nije bio dovoljan da se organizacija ovog turnira podari nekoj drugoj zemlji, onda su godine političkih nestabilnosti i terora sigurno bile. Ali FIFA nije reagirala i tako je Svjetsko prvenstvo učinila političkim događajem. Ona je stvorila kontekst unutar kojeg je Videlina vojna hunta dobila priliku za ostvarivanje unutarnje legitimacije, ali i međunarodnu pozornicu za manipulativno predstavljanje unutardržavnog stanja, prikrivanje represije i popravljanje reputacije.
Totalitarni pristup organizaciji turnira
Kako bi zadobili unutrašnji i međunarodni legitimitet, tadašnja vlast Argentine ušla je u svaku poru organizacije natjecanja i pripremanja reprezentacije. Prije svega, kako bi njihova nacionalna selekcija bila što konkurentnija, desetci najboljih igrača dobili su zabranu odlaska u europske klubove. Na kraju je Mario Kempes ostao jedini član reprezentacije koji je nastupao izvan Argentine, odnosno u Valenciji. Istovremeno se uređivala i slika zemlje koju će vidjeti strani novinari i navijači. Sirotinjske četvrti u blizini stadiona Monumental uklonjene su buldožerima, a stotine tisuća stanovnika ukrcane su u vlakove i prisilno preseljene iz Buenos Airesa.
Kako bi plasiranje manipulativne slike bilo efektivnije i snažnije, Videli je dakako trebala i propagandna kampanja. Zbog toga je angažirao umjetnike, medije i druge socio-kulturne profesionalce koji su trebali osmisliti sliku moderne, uspješne i prosperitetne Argentine. Jedan od glavnih aspekata propagande pod nazivom 'Argentina, moja ljubav' bili su video spotovi koji su prikazivali fanatično navijanje argentinskih navijača te kadrove visokih nebodera, razvijenih cesta, mostova i drugih objekata koji bi mogli navesti gledatelja na percepciju Argentine kao uređene zemlje. Međutim, oni tada nisu bili prosperitetna zemlja, niti su bili razvijeni, bogati ili moderni, a nisu imali ni stanovništvo koje je bezuvjetno voljelo svoju domovinu. Dapače, bili su izuzetno siromašna i prestrašena zemlja zarobljena u okovima prijašnjih političkih nestabilnosti i tadašnje vojne vlasti.
Osnaživanje reprezentacije putem ograničavanja volje igrača i prisilno premještanje siromaštva van grada umjesto njegovog rješavanja, upakirano u propagandnu kampanju sa slatkorječivim nazivom bio je samo dio pripreme koju je vojna hunta napravila prije prvenstva. Ipak, i samo je to dovoljno za shvaćanje u kakvom društvenom kontekstu se trebalo održati ovo prvenstvo. Građani nekih država to su vrlo brzo shvatili i započeli kampanju za bojkotiranje prvenstva.
Međunarodni otpor
Unatoč pokušajima režima da kontrolira sliku koju šalje svijetu, kritike nisu izostale. Najorganiziraniji otpor razvio se u Francuskoj, gdje su mediji, intelektualci i aktivisti upozoravali na zločine argentinske vojne hunte. Posebnu pozornost javnosti izazvao je slučaj francuskih časnih sestara Alice Domon i Renée Duquet. Njih dvije su kroz sudjelovanje u organizaciji zvanoj 'Mothers of the Plaza de Mayo' pomagale obiteljima nestalih osoba, zbog čega su na koncu i same postale meta represivnog aparata. Prema svjedocima, 1977. godine su otete, drogirane i ukrcane u zrakoplov iz kojeg su bačene u Rio de la Platu tijekom zloglasnih 'letova smrti'. Njihova sudbina postala je simbol stradanja tisuća ljudi koje je režim pokušao izbrisati bez ikakvog traga.
Inspirirani ovom tragičnom pričom i drugim tamošnjim zločinima, među francuskim građanima su se pojavili snažni zahtjevi za bojkot prvenstva, a radikalni aktivisti čak su pokušali oteti izbornika 'les bleusa' Michela Hidalga. Tim su činom željeli skrenuti pozornost na činjenicu da njihov savez bez većih moralnih dilema sudjeluje na prvenstvu, ali i da je francuska vlast bila najveći izvođač vojnog materijala u Argentinu. Unatoč opsežnoj raspravi o odgovornosti reprezentacija koje su svojim sudjelovanjem pridonosile legitimiranju argentinskog režima, zahtjevi građana za bojkotom u Francuskoj, kao i u drugim europskim zemljama poput Nizozemske, nisu uspjeli.
Kontroverze na zelenom travnjaku
S obzirom na to što je Videla bio spreman napraviti van nogometnog terena, sigurno ne čudi što je sve poduzeo da se Argentina po prvi puta u svojoj povijesti uspne na svjetski tron.
Već tijekom grupne faze domaćin je imao određene pogodnosti koje su izazivale nezadovoljstvo protivnika. Argentina je ključne utakmice igrala u posljednjem večernjem terminu pa je uvijek znala koji joj rezultat odgovara. Mađarski trener je nakon utakmice s njima rekao da je 'sve, pa čak i zrak na stadionu, favorizirao Argentinu'. U susretu protiv Francuske Argentini je dosuđen vrlo upitan kazneni udarac, dok Francuzi nisu dobili jedanaesterac koji je većina gledatelja smatrala potpuno čistim.
Dodatne kontroverze pojavile su se oko doping kontrola. Jedan uzorak urina izazvao je nevjericu jer su rezultati sugerirali da je njegov izvor trudna osoba, što je opravdano otvorilo prostor za sumnju da su argentinski nogometaši konzumirali nedozvoljene supstance. Ipak, najveća kontroverza zbila se na posljednjoj utakmici druge grupne faze protiv Perua, nakon koje su domaćini izborili finale protiv Nizozemske. Argentina je prije tog susreta znala da joj je za prolazak u finale potrebna pobjeda od najmanje četiri gola razlike. Peru, koji je na prvenstvu pokazao vrlo dobar nogomet i raspolagao kvalitetnom generacijom igrača, doživio je potpuni raspad te izgubio 6:0. Odmah nakon utakmice počele su kružiti glasine o političkom pritisku, podmićivanju igrača i ekonomskim ustupcima koje je Argentina spremna napraviti prema peruanskim vlastima. Dodatne sumnje izazvala je kasnije otkrivena fotografija na kojoj se Videla nalazi u peruanskoj svlačionici neposredno prije početka utakmice. Nikada nije pronađen konačan dokaz o namještanju susreta, ali ni gotovo pola stoljeća kasnije slučaj nije dobio uvjerljivo objašnjenje.
Kontroverze su se nastavile i uoči finala protiv Nizozemske. Prvotno predviđeni izraelski sudac zamijenjen je u posljednji trenutak zato što je prema argentinskom savezu Nizozemska imala preblizak odnos s Izraelom. I onda kada se trebala donijeti odluka i pronaći zamjena, koja bi dolazila iz što je moguće neutralnije zemlje, odabran je arbitar iz Italije, države koja je tada imala jedan od najrazvijenijih bilateralnih odnosa s Argentinom. Naravno, u finalu nije svirao 'čisti' kazneni udarac za Nizozemce, zbog čega je susret otišao u produžetke. Prije dodatnih trideset minuta, izbornik César Luis Menotti održao je govor u kojem je igrače pozvao da 'ne igraju za generale i diktaturu, nego za narod, radnike i sve koji pate'. Argentina je u produžecima na krilima Kempesa stigla do trijumfa i tako osvojila prvi naslov svjetskog prvaka. Ipak, zbog ovih kontroverzi sigurno nije osvojila i simpatije svjetske nogometne javnosti.
Euforija koja se brzo ispuhala…
Videla je osim slanja lažne slike Argentine u svijet, pokušao osvajanjem prvenstva stvoriti široki unutrašnji politički konsenzus. Nastojao je s društvene i ekonomske krize pažnju argentinskog stanovništva prebaciti na sport, a u jednom kratkom periodu to je i uspio. Osvajanjem Mundijala vlast je dobila određenu legitimaciju, ali društvena euforija koja se stvori sportskim uspjehom obično se brzo ugasi. To se dogodilo i u Argentini. Pažnja javnosti brzo se vratila na ekonomske probleme, unutarnje podjele i borbe za moć. Već 1981. godine Videla je uklonjen s vlasti u internom vojnom obračunu, a diktatura je konačno propala dvije godine kasnije. Novo demokratsko vodstvo pokrenulo je procese suočavanja s prošlošću, a Videla je na kraju osuđen za otmice, ubojstva, mučenja i zločine protiv čovječnosti.
Povezanost politike i nogometa
Nasljeđe Svjetskog prvenstva 1978. ostaje duboko podijeljeno pitanje u argentinskom društvu. Za jedne je riječ o najvećem sportskom uspjehu u povijesti zemlje, dok je za druge to prvenstvo neraskidivo povezano s represijom, nestancima i državnim terorom. Dok su politički protivnici ubijani, siromasi deportirani iz svojih domova, a tisuće obitelji živjele u strahu za vlastiti život, Argentina je svijetu predstavljana kao uređena, sretna i prosperitetna država. Nogomet je tada ponovno poslužio kao sredstvo političkog marketinga, a svjetski naslov kao dokaz navodnog nacionalnog jedinstva.
Često se u društvu prospe ona izjava da nogomet i politika ne smiju biti povezani. Ali činjenica je da jesu i uvijek će biti. Svjetsko prvenstvo samo je najočitiji primjer njihovog bliskog odnosa, a upravo iz toga i proizlazi njegova atraktivnost za političare. To je najveći sportski događaj, globalni spektakl kojeg prate ljudi različitih generacija, društvenih i ekonomskih statusa iz svih dijelova svijeta. Baš zbog razine pažnje koju dobiva on je idealna pozornica za slanje željene političke poruke. U te svrhe ga je iskoristio Mussolini, a recentni primjeri Putina, Trumpa i katarske vlasti, koji su naravno manje radikalni, svjedoče o sličnom fenomenu iskorištavanja nogometa u svrhu politike.
Videla je, dakako, to učinio u najvećoj mjeri. Izuzetno puno snage i vremena posvetio je svakom detalju organizacije prvenstva, a jednom kada je ono počelo učinio je sve da Argentina trijumfira. U jednom trenutku dio Argentinaca euforično je slavilo ulicama Buenos Airesa, dok su stotinu metara od njih stajali koncentracijski logori u kojima su mučeni i ubijani njihovi sunarodnjaci. Zbog te fizičke blizine slavlja i užasa Svjetsko prvenstvo 1978. nije ostalo zapamćeno onako kako bi trebalo biti, kao 'slavlje nogometa', već kao jedno od najupečatljivijih upozorenja koliko politika može pretvoriti sport u vlastito propagandno oružje.
