'Vranjic je zlo zla. To je dno dna. Plakao sam tamo puno puta. Jedan heroj, Grgo Mandić, stane pred kamion da zaustavi vozilo koje nije za opasni otpad, a prevozi ga na odlagalište koje za to nije namijenjeno. I policija njega uhiti. Tamo je bilo možda deset građana, aktivista pet. Istovremeno, nekoliko kilometara dalje, na Poljudu, tisuće Splićana slavile su prelazak Nike Kranjčara iz Dinama u Hajduk. Nemam ništa protiv Nike Kranjčara ili Hajduka. Ali to je to ludilo', kazao je poznati ekološki aktivist Vjeran Piršić gostujući u emisiji ‘Nedjeljom u dva’.
Grgo Mandić bio je i ostao jedan od najeksponiranijih boraca protiv azbesta u Vranjicu. Radio je u Salonitu, obolio od azbestoze i godinama uporno upozoravao na sve opasnosti koje predstavljaju gomile otpada, kao i na kriminal koji se događao oko tvornice Salonit.
Bivši vlasnik Jozo Ćurković pobjegao je u Bosnu i Hercegovinu, gdje je bio nedostupan hrvatskom pravosuđu, ali je odatle uredno podnio kaznenu prijavu protiv Mandića zbog klevete. Mandić je 2010. godine, tada kao samohrani otac troje djece, sproveden u Zagreb na suđenje. Bio je u predinfarktnom stanju. No to je samo jedan od segmenata njegove cjeloživotne borbe.
Dan nakon Piršićeva gostovanja kod Aleksandra Stankovića otišli smo Mandiću na kavu kako bi nam ispričao priču o zaustavljanju kamiona prije više od 20 godina. Priču koju je Piršić spomenuo, a koja je ostala gotovo nezamijećena u nogometnoj euforiji. Ili, kako je ekološki aktivist rekao, zabilježeno je ono ‘bitno’, ono čime se mase ‘opijaju’, a ne i usamljena borba heroja Mandića.
Grgi Mandiću nakon emisije stižu brojne poruke podrške i priznanja za njegov rad.
Odlaganje opasnog otpada u Gospiću podsjetilo je na bitke jednog borca iz Vranjica, uz kojega su rijetki stali. Opisao nam je prijevoz otpada prema Mravinačkoj kavi, lokalitetu smještenom stotinjak metara od izvora rijeke Jadro.
- Dovodili su tada neoznačene i neprijavljene kamione s azbestom da bi ih iskrcali. Stajao sam ispred i zaustavljao. Nisam im dao - priča nam.
Nije vlasnik tvornice završio iza rešetaka zbog prijevoza bez dozvola, nego je policija privela Grgu Mandića. Sve je dokumentirano, a ondje je bio i njegov maloljetni sin.
- Policajac mi je rekao: 'Oprosti, Grgo, ali moran te uhapsit. Teško je, i moja mater ima azbestozu'. Nisam mu ništa zamjerio. Što će on jadan - govori nam.
Prenoćio je u pritvoru. Policajac mu je donio burek, ali ga je odbio. Ipak je imao sreće sa sucem.
- Bio je to jedan od najpoštenijih i najboljih sudaca, Matko Tolić. Išli smo i u školu skupa. Kad me vidija, poludija je, zna je o čemu se radi. Oslobodio me isti tren - prisjetio se.
Grgo Mandić i dalje čeka odštetu za sebe i svoju pokojnu suprugu. Njegova voljena Katica također je radila u Salonitu. Jozo Ćurković dao joj je otkaz, ali se sudskim putem izborila za povratak na posao.
- Bili smo 12 sretnih godina u braku, a onda je tragično stradala - govori s velikom ljubavlju.
Punica mu je pomogla u odgoju djece, a o drugoj ženi nije razmišljao. Nažalost, i majka njegove pokojne supruge preminula je od azbestoze, iako u tvornici nije radila. Grgo Mandić ispratio je brojne ljude s dijagnozom bolesti koja se dugo nije priznavala. Oko 400 Vranjičana umrlo je od posljedica udisanja čestica azbesta.
U Salonitu je radio devet godina i osam mjeseci, kao voditelj proizvodnje specijalnih azbestnih proizvoda. Kako nam kaže, bilo je to radno mjesto s najvišom koncentracijom zagađenja. Potom je, na preporuku liječnika, promijenio tvrtku.
Deset se godina borio da mu se dijagnosticira azbestoza, a potom dvostruko dulje da mu se prizna profesionalna bolest. Njegova su pluća, govori nam, obložena azbestom, a iza oznake C3 kriju se najteža oštećenja na dva mjesta.
Tijekom dugog razgovora govorio nam je i o sanaciji koja je koštala 135 milijuna kuna. Tvrdi da je od tog iznosa nestalo najmanje 100 milijuna.
- Pogledajte one ploče, nevrijeme ih je razotkrilo. E, za te su azbestne ploče tvrdili da su sanirane - pokazuje nam tvornicu Salonit.
Njegova je kuća u blizini. Živi sa svojom obitelji, troje djece i tri unuke. Sretan je s njima, ali i zabrinut.
- Znam se probuditi noću i muči me azbest koji je ostao. Moja djeca su tu. Moja primarna želja je da se ukloni - priča nam.
Ne vjeruje da će dočekati pravdu, ali ovaj čovjek, kojega život nije mazio, svojoj djeci ostavlja u nasljeđe razlog za ponos na oca.
Osvrnuo se i na dvije tvrtke koje su davno nudile rješenje za sanaciju prema europskim kriterijima. No nisu izabrane. Prisjetio se i mjerenja azbesta u zraku te činjenice da, kako kaže, nigdje osim u Salonitu nije bilo posebnog mikroskopa. Magistar kemije u tvrtki provodio je mjerenja, ali, tvrdi Mandić, nije izmjerio količinu zagađenja. Govorio nam je i o tome kako su dočekivali ministre pokušavajući saditi cvijeće i nasipajući zemlju da se ne vidi azbest. No takvi pokušaji nisu uspijevali jer bi zemlja otklizala. Priroda je stala na stranu istine.
Prisjetio se i dobre suradnje s ministricom Mirelom Holy, negativne uloge Marijane Petir, tadašnjeg solinskog gradonačelnika Blaženka Bobana te današnjeg Dalibora Ninčevića. Borba protiv azbesta otežavala mu je život, naveo je, pa je tako, za razliku od mnogih, dobivao ovrhe zbog legalizacije. Zahvalan je tadašnjim novinarima koji su pratili situaciju, od HRT-a i Maje Sever do Slobodne Dalmacije i Nove TV.
Povukao se iz javnosti, a posljednji put podržao je Splićane u borbi protiv broda Moby Drea, s azbestnim pregradama, koje su se trebale uklanjati u splitskom škveru.
Ta borba i pobjeda dale su mu nadu u bolje sutra.
