Prije mjesec dana u Los Angelesu svjetsku premijeru dočekao je film ‘Gospodar Oluje: Legenda o Hammerheadu’, a hrvatska premijera održat će se sutra u Zagrebu.
Riječ je o prvoj autentičnoj koprodukciji Hollywooda i Hrvatske, filmu koji je u cijelosti sniman na Jadranu: na Braču, Hvaru, Kornatima i Pagu, ali i u Splitu, Vodicama i Dubrovniku. Redateljski dvojac Domagoj Mažuran i Zoran Lisinac potpisuje postapokaliptičnu akcijsku priču kakva se rijetko viđa u domaćoj produkciji.
Radnja je smještena u daleku budućnost, tri stoljeća nakon Velikog potopa. Svijet se raspao na raštrkane otoke nad kojima neprestano prijeti golema oluja, a jedina nada otočana vodi prema gradu-državi Argosu, do kojeg se može doći samo kroz opasna natjecanja poznata kao jahanje oluje. Dio otočana, međutim, vjeruje da spas nije u Argosu, nego izvan same oluje.
U filmu glume brojna međunarodna imena, među njima Marco Ilsø, Billy Barratt, Sarah-Sofie Boussnina, Goran Bogdan, Caroline Goodall, James Cosmo, Ivana Dudić, Danica Nedeljković, Joey Ansah i Sergej Trifunović. U glumačkoj postavi našla se i Elsie Angeles Novaković, Filipinka koja već gotovo dva desetljeća živi u Splitu i koju odavno ne doživljavamo kao strankinju.
‘Bilo je to predivno iskustvo. Prije sam na snimanjima sudjelovala kao statistica, a sada sam imala konkretnu ulogu i nekoliko dana snimanja u Dubrovniku’, kaže Elsie, koja se ekipi filma priključila 2020., usred pandemije. Film se, dodaje, počeo snimati dvije godine prije njezina dolaska na set, a produkcija se nastavila još godinama nakon toga.
Do uloge nije došla preko audicije. Oni su pronašli nju.
‘Nevjerojatno je da su oni pronašli mene, a ne ja njih. Producent je tražio Azijatkinju za tu ulogu, a zanimljivo je da njegova djeca, koju ima sa suprugom Azijatkinjom, u filmu glume moju djecu’, govori i kroz smijeh dodaje kako su djeca tada bila manja od nje, ali već zna da će je nadvisiti kada se ponovno susretnu na zagrebačkoj premijeri na koju je pozvana. Uz smijeh priznaje da će film tada prvi put pogledati u cijelosti.
Podijelila je s nama fotografije sa snimanja, kroz koje se može zaviriti iza kulisa i vidjeti kako je izgledao rad na filmu.
Najviše joj je, kaže, ostalo samo iskustvo snimanja. Priznaje da nije imala osjećaj da radi.
‘Svi su bili jako ljubazni, vrijedni i srdačni, od producenata i redatelja do glumaca, kostimografa i ostatka ekipe. Snimanje je, začudo, prošlo jako brzo. Inače na setu moraš ponavljati scene više puta, ne zato što nešto nije dobro, nego da se uhvate različiti kadrovi. Volim biti među ljudima, nikad nije dosadno, i lijepo je čak i dok čekaš. U ovom filmu bilo je nešto posebno. Osjećala sam se dobro jer sam imala jasan raspored, znala sam kada dolazim, kada me pokupe, kada je šminka i gdje mi je garderoba. Naravno, bilo je i nervoze jer imaš ulogu i svi gledaju i slušaju što radiš’, prisjetila se.
Posljednji dan snimanja bio je 24. rujna, dan prije njezina rođendana, pa će ga, kaže, uvijek pamtiti.
‘Pitala sam prijateljicu Karlu, koja je također bila dio produkcije, možemo li naručiti tortu. Nakon snimanja smo je svi zajedno podijelili. Bio mi je to baš poseban trenutak.’
Iako se ovih dana pojavljuje u filmskoj postavi međunarodne produkcije, ova uloga tek je jedan od brojnih projekata kroz koje je Elsie već godinama prisutna u Splitu, gdje je mnogi prepoznaju po njezinu radu u plesu, organizaciji događanja i humanitarnim inicijativama.
Kroz univerzalni jezik plesa ostavila je možda i najdublji trag. Tri godine zaredom organizirala je plesno-glazbene večeri u Domu mladih na kojima je okupljala splitske udruge, klubove i zaljubljenike u ples, a prihod od ulaznica i donacija usmjeravala onima kojima je pomoć najpotrebnija, od udruge MoSt i beskućnika do doma Maestral, udruge Lastavice i Zvona. Humanitarnim akcijama pomagala je osobama s Dravetovim sindromom, ali i osobama s Downovim sindromom, i pritom skretala pozornost na udruge o kojima se rijetko govori.
Nikada se, kaže, u Splitu nije osjećala kao strankinja i to je bio njezin način da se oduži gradu.
‘Svi su prema meni bili topli i nikad se nisam osjećala kao stranac. Htjela sam to vratiti ovom gradu na neki način’, kaže Elsie.
Priznaje kako joj je nakon dolaska najteži bio hrvatski jezik, puno teži od svega drugoga na što se morala naviknuti. Danas ga čita, razumije i govori, a kroz godine je postala neizostavan dio glazbeno-scenske scene grada u kojem je ostala živjeti.
Najviše joj se sviđa koliko je Split jednostavan i dostupan.
‘Sve ti je blizu. Gdje god trebaš stići, dođeš za osam do petnaest minuta, a uvijek imaš više puteva pa i ako pogriješiš, lako se snađeš. Volim i vrijeme jer je većinom sunčano. I volim kombinaciju mora, planina i povijesti.
Mjesto gdje živim je savršeno. Iza kuće mi je brdo na koje možeš ići planinariti i uživati u pogledu od 360 stupnjeva, nekoliko minuta hoda je plaža, a s druge strane rijeka. I za nekoliko minuta si u Splitu, Kaštelima ili Omišu’, opisuje naša sugovornica.
U Split je prvotno došla turistički, gdje je upoznala i svog sadašnjeg supruga Dragana Novakovića. Ljubav je presudila pa je ostala. Brzo se snašla i posao pronašla u plesu, području kojim se bavila i ranije. U Manili je diplomirala psihologiju, plesala gotovo sve vrste plesova, od folklora do suvremenih stilova, snimala reklame i nastupala u televizijskim emisijama i mjuziklima, a isto je nastavila i u Splitu. Tko je jednom zaplesao zumbu, sigurno je upoznao Elsie.
Bila je i jedna od pokretačica velikog plesnog spektakla na Prokurativama u sklopu kampanje One Billion Rising. Dvije godine zaredom Trg Republike pretvarao se u pozornicu na kojoj su stotine plesača zajedničkim pokretom ustajale protiv nasilja nad ženama. Ideja joj, kaže, ne nedostaje, a među njima je i velika proslava Međunarodnog dana plesa u Splitu, koja još čeka realizaciju.
‘Uvijek ću biti zahvalna svojim prijateljima koji su me podržavali na projektima poput Dance for a Cause i One Billion Rising. Voljela bih vidjeti još više plesnih scena u kojima se okupljaju sve plesne škole, kao što smo to radili kroz takve manifestacije. Sve je puno lakše ostvariti kada imaš ljude koji vjeruju u tebe i stoje uz tebe’, kaže Elsie.
Prisjećajući se svojih početaka, dodaje da ju je najviše iznenadio dalmatinski temperament.
‘Pitala sam se zašto se ovi ljudi stalno svađaju i viču, a onda sam shvatila da je to ovdje normalno. Sad sam i ja glasna’, govori kroz smijeh.
Dodaje i kako joj bura nikad nije bila po guštu, ali i na nju se s vremenom navikla.
‘U Splitu se osjećam kao kod kuće. Čak i nakon šest mjeseci provedenih na Filipinima, povratak znači susret s brojnim poznatim i dragim licima. Šetnja gradom uvijek je lijepa, usputni pozdravi, razmjena nekoliko riječi i dogovori za kavu’, kaže.
Zato, ako u filmu prepoznate lice koje vam djeluje poznato, velika je vjerojatnost da ste je već vidjeli na splitskim ulicama, plesnim podijima ili humanitarnim događanjima. Sada se u još jednom od svojih projekata okušala i na velikom platnu, gdje glumi primorsku ženu i otočanku, sve ono što već jest.