Prazan Peristil, bijeli klavir i očiti talent. Dovoljno da prepoznamo o kome je riječ – o splitskom glazbeniku Petru Graši koji je ove godine obilježio velikih 30 godina karijere i još jednom potvrdio da 'godine prolaze’' ali njegove pjesme ostaju. Iako je od njegova nastupa u pandemijskoj 2020. prošlo već šest godina, a od reprize na punoj Rivi dvije, splitska publika ga i dalje dočekuje s istim žarom.
Grašo se na Rivu vraća i ove godine, dan prije Sudamje, 6. svibnja, a uoči svojeg nastupa, odgovorio je na nekoliko pitanja za Dalmatinski portal. U intervjuu se dotaknuo mnogih tema i podijelio asocijacije koje ga vežu uz Split i djetinjstvo, istaknuo što mu Sudamja znači osobno i kao Splićaninu, prisjetio se glazbenih početaka i važnih suradnji, progovorio o poslovno-obiteljskom odnosu s obitelji Huljić i najvažnije – otkrio je djelić onoga što ove godine donosi splitskoj publici.
Je li Vam tišina praznog Peristila za vrijeme koncerta te pandemijske 2020. bila teža ili na neki način moćnija od pljeska na punoj Rivi? Kako danas gledate na taj neobičan nastup?
– Znate kako, prazna pozornica je kao kafana bez ljudi – sve je tu, ali kao da nema duše. Ta tišina je tada bila opasno jaka jer čuješ sebe bez filtera. Dok je Riva uvijek slavlje, Peristil je bio poput nekog svečanog čina pa mi i danas puno ljudi iz cijele regije govori kako im je to jedan od ljepših koncerata koje često gledaju jer ih na neki način smiruje.
Split i Sudamja imaju posebno značenje za grad i njegove ljude. Imate li neke obiteljske tradicije na taj dan?
– Sudamja je meni, kao i svim Splićanima, poput nekog obiteljskog slavlja. Malo vina, malo priče, puno uspomena – to je ono što ostaje. Zbog prirode mog posla nisam u prilici svake godine biti tu, ali to još više pojačava moju radost kad sam u prilici biti doma.
Kad netko kaže Split, na što prvo pomislite – koju emociju, sliku?
– Uvijek mi se vrate slike djetinjstva koje sam proveo na splitskim Prokurativama i u Getu. To su slike koje ostaju najdublje spremljene, kao neki omiljeni film što si ga gledao sto puta, ali ga opet pustiš i uvijek te takne. Kao dijete pamtim večere i pjesmu u našem dnevnom boravku, gdje su u goste mojim roditeljima dolazili Bukle, Rato Tvrdić, Boris Dvornik, Oliver i mnogi drugi splitski giganti kojih više nema. To je bilo vrijeme traperica, kariranih košulja, bevande i smijeha. To je Split koji me oblikovao i koji čuvam u sjećanjima.
Što ove godine pripremate za Splićane na koncertu?
– Pripremam ono što Splićani najbolje razumiju – emociju bez kalkulacije. Ovo je za mene i moj tim koncert koji spada u kategoriju koncerata najvišeg značaja. To znači – velika produkcija, velika bina i dobri glazbenici te, što je najvažnije, sve one pjesme uz koje smo moja publika i ja odrastali.
U ožujku 2026. obilježili ste 30 godina karijere. Kad se danas osvrnete, koji trenutak smatrate ključnim – onim koji Vas je definirao kao glazbenika?
– Ključni trenutak nije bio jedan – bio je to moj put, od glazbene škole u koju sam krenuo s četiri godine, do niza malih prstića sudbine koji su pokazivali smjer. Ipak, suradnja s Oliverom na počecima i nakon toga s Tončijem Huljićem definitivno me odredila i razjasnila što želim biti i kuda ići.
Što Vas još uvijek jednako veseli kao na početku karijere?
– Onaj trenutak kad pjesma 'klikne' – kao dobra karta koju čekaš, i kad dođe, znaš da si i dalje u igri. Onda izađeš na binu… Svjetla, ljudi, malo kaos, malo red – i shvatiš da pjesma više nije tvoja nego svačija. Svaki put je osjećaj isti – uzbuđenje u kombinaciji s malo straha i puno života.
Postoji li nešto što biste danas rekli sebi na početku karijere, a da biste tada najviše trebali čuti?
– Rekao bih: 'Nemoj biti pametan, budi uporan. I budi svoj, makar bio čudan.' U tome je na kraju cijela ljepota.
Je li Vam ikad glazba bila teret, a ne dar? Jeste li pomišljali odustati?
– Glazba nikad nije teret – ona je razlog zbog kojeg sve ovo postoji, ali sve oko nje zna biti težina. Putovanja, očekivanja, ljudi, organizacija – to je orkestar koji ponekad svira bez dirigenta, to utiša. Naprosto, ono zbog čega sam počeo nikad me nije izdalo i zato odustajanje nikad nije bilo opcija.
Mnoge Vaše pjesme većsu postale evergreeni. Jeste li ikad u trenutku stvaranja znali da će nadživjeti vrijeme?
– Ako taj tren misliš da znaš, onda najvjerojatnije nisi napravio dobru pjesmu. Dobre pjesme najčešće nastaju slučajno. Osloboditi se očekivanja i nadmetanja s prošlim pjesmama jedina je formula koju treba prakticirati za raditi dobre pjesme.
Kako se kroz godine promijenio Vaš odnos prema stvaranju glazbe? Što je danas teže: napisati hit ili ostati iskren u svijetu gdje formula često funkcionira bolje od emocije?
– Hit se danas može zanatski napraviti, ali iskrenost se ne može glumiti. To je jedina stvar koja se ne da naučiti. Zato se ponekad, niotkuda i 'niotkoga', dogode pjesme koje pomaknu trend i postanu velike. Kada Tonči, Vjekoslava i ja radimo pjesme, trudimo se biti što neopterećeniji. Ponekad učimo nova pravila od neke nove djece koja ni ne znaju da su ih upravo oni postavili.
Koliko je u današnjoj glazbi važna emocija, a koliko 'strategija' da bi pjesma pronašla publiku?
– Strategija je kao karta, ali emocija je kompas. Bez kompasa se izgubiš, bez karte kasniš, ali uvijek je važnije znati gdje ideš.
Je li istina da za napisati dobru ljubavnu pjesmu treba proživjeti nesretnu ljubav?
– Nije ključno, ali nije ni na odmet. Nesretna ljubav dođe ti kao kazna koju kasnije pretvoriš u hit i honorar, ha ha. Ne moraš sve osobno proživjeti da bi bio kreativan. Da je Bob Dylan proživio sve što je napisao, morao bi umrijeti deset puta. Važno je imati dar da slušaš - ljude, njihove slomove i tišine. Kad je sve dobro, čovjek samo prolazi kroz dane. Međutim, kad nije, čovjek počne tražiti smisao i osjećati slične vibracije, a u tom prostoru nastaju momenti inspiracije.
Krajem 2025. snimili ste novu verziju pjesme 'Ako me ostaviš'… Kako je nastala ideja?
– Croatia Records pokrenula je projekt u kojem su veliki izvođači iz regije snimali nove verzije pjesama Đorđa Novkovića uz Royal Philharmonic Orchestra u Abbey Road Studios. S obzirom na to da je Hana magistrirala klasičnu kompoziciju, bilo mi je logično da upravo s njom napravim verziju pjesme onako kako je danas čujem. Jako smo sretni s napravljenim poslom, posebno me raduje što je na naš aranžman Vlatko Stefanovski snimio svoju gitarističku verziju.
Koja Vam je verzija bliža i draža – original ili nova? Zašto?
– Original je istina, nova verzija je moje viđenje i interpretacija i nisu usporedive. Kao vino – isto grožđe, druga godina.
S Hanom ste ranije snimili i 'Srce za vodiča'. Možemo li u budućnosti očekivati još glazbenih suradnji dvoje supružnika?
– Ne u ovom obliku vokalne suradnje, ali sasvim sigurno će biti dio projekata u smislu orkestracije jer je u tome prvoklasna, imamo i sličan glazbeni ukus.
Glazbeno ste vezani i za obitelj Huljić. Koliko je izazovno razdvojiti obiteljski i poslovni odnos i kako rješavate eventualne nesuglasice?
– Toliko se dugo poznajemo da nesuglasica gotovo i nema. S ljudske strane funkcioniramo besprijekorno, a što se kreativne strane tiče, više nas zabrine kad nesuglasica nema jer kad se svi slažu, to obično znači da nitko ne riskira. Naprosto, bez tog malog sudara ideja nema ni nove glazbe. Kad se digne malo buke, malo rasprave, na kraju se iz toga uvijek rodi rješenje koje je bolje od početne ideje.
Otac ste dvoje djece – Albe i Tonija. Po čemu se oni najviše karakterno razlikuju, a po čemu su slični?
– Još su premali za ozbiljnije prognoze, ali čini mi se da su pomalo drugačijeg karaktera. Kao dva različita instrumenta, ali u istom orkestru. Alba je impulzivna, a on mirniji. Kao roditelji, samo se nadamo da će se nadopunjavati i biti bliski jedno drugom.
Je li Vas očinstvo promijenilo kao osobu? Ako jest – na koji način?
– Djeca vas nauče da niste najvažniji. I to je najveća lekcija.
Vidite li već sada u djeci glazbeni talent i koliko Vas to iznenađuje ili možda i ne?
– Alba pokazuje interes za glazbu i ima sluha. Ako ijedno od njih dvoje bude imalo istinski talent, pokazat će ga s vremenom. Ako ne bude tako, još bolje – bit će slobodni izabrati svoj put bez tereta obiteljskih očekivanja.
Tko je Petar Grašo kad se ugase svjetla pozornice? Što Vas najviše opušta u privatnom životu?
– Kad se ugase svjetla, ostane čovjek koji voli tišinu više od aplauza. Onu tišinu u kojoj si okružen ljudima koje poznaješ, nekako dišeš sporije, a misli konačno stanu na svoje mjesto. Najviše me opušta običnost – obitelj, more, mir, moje malo društvo uz vino, lake teme i simpatična zadirkivanja. Volim putovati bez obaveze da sviram u tom gradu gdje doputujem. Nedavno sam sa suprugom šetao Rimom, tri dana i jeo u malim lokalnim oštarijama i uživao. Baš u tim malim stvarima krije se sve ono što me puni i zbog čega se lako vraćam na pozornicu.
Kako gledate na sve što ste napravili u privatnom i karijernom smislu? Imate li neostvarenih želja?
– Prije nekoliko dana u Zadru prišao mi je jedan čovjek s obitelji i rekao: 'Petre, svaku večer u molitvama sjetim se i tebe.' Pitao sam ga zašto. Odgovorio je: 'Zato što smo supruga i ja sve važne trenutke u životu proveli uz tvoje pjesme, a danas ih pjevaju i naša djeca. I želimo da to traje još dugo.'
Da postoji samo jedan čovjek na svijetu kojeg su moje pjesme dotaknule, bio bih zadovoljan. Tako da sad, kad ih pjevaju tisuće ljudi, ne osjećam ništa drugo osim zahvalnosti što imam priliku nekome uljepšati životne trenutke.
Što se želja tiče, uvijek ostane puno toga što nisi stigao. Kako je rekao Đorđe Balašević: 'Snovi najčešće vrijede tek kad s tobom osijede, s tobom ostare.' Možda je baš to dio priče – treba uvijek sanjati i željeti, a meni snova ne nedostaje.
