Prošlo je točno mjesec dana otkako nas je napustio Ivan Gudelj. Legendarni nogometaš Hajduka preminuo je 2. rujna, a njemu u čast večeras su se kod njegova murala na Mertojaku okupili članovi obitelji, prijatelji i ljudi koji su ga poznavali i voljeli.
Među njima su bile njegova supruga Maja te kći Đana sa suprugom, a okupljenima se obratio Gudeljev dugogodišnji prijatelj i sportski novinar Mijo Grabovac.
- Dopala me dužnost da točno nakon 30 dana otkako je otišao naš Ivan na ovom skupu kažem o njemu par riječi. Većina nas ovdje bila je jako bliska s njim, ali danas ću kazati riječ o onim malo manje poznatim detaljima - započeo je Grabovac.
Posebnu simboliku pronašao je upravo u današnjem datumu.
- Danas je drugi listopada, blagdan svetih anđela čuvara. Ivan je živio u svom anđeoskom svijetu sa svojim anđelima, Majom, Đanom, Ivanom i svoje dvije unučice. Siguran sam da je on sada u društvu nebeskih anđela - kazao je.
Prisjetio se potom i njihova prvog susreta, još u vrijeme kada se tek počinjalo govoriti o dječaku iz Imotske krajine čiji će talent ubrzo upoznati cijela nogometna javnost.
- Ivana Gudelja poznajem od njegova trećeg dolaska u Split, a prvog u Hajduk. Prije toga mi je Andrija Anković, bivši slavni Hajdukov napadač i reprezentativac bivše države, kao mladom novinaru govorio da jedan mali Imoćanin dolazi i da trebam vidjeti to čudo od dječaka. Prvi put sam ga upoznao 1975. godine. Došao je sa svojim ocem. Njegov otac mi je rekao: ‘Ti si naš, molim te povedi mi računa o malome.’ No, Ivanu to nije trebalo. Već kao 15-godišnjak znao je upravljati svojim životom - prisjetio se Grabovac.
Govoreći o njegovim nogometnim počecima, istaknuo je i koliko se rano vidjelo da je riječ o iznimnom talentu.
- Marinko Boban bio je njegov prvi trener i već ga je stavio kao prvotimca kada je imao 14 i pol godina. Ivan Gudelj bio je deset godina ispred svoje generacije, ispred vremena. Vodio sam promocije knjige koju je napisao Blaž Duplančić i on je tada u Mostaru kazao da bi danas, u ovakvom nogometu, mogao igrati samo Gudelj. I to je istina - rekao je.
Grabovac je okupljene podsjetio i na neke od najvećih trenutaka Gudeljeve karijere.
- Nije slučajno Ivan postao najmlađi kapetan reprezentacije bivše države, a to tada nije bilo lako. Godine 1982. postao je kapetan u Sofiji protiv Bugarske, a iste godine proglašen je najboljim nogometašem bivše države. Te je godine bilo i Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Jugoslavija nije prošla prvi krug, ali je unatoč tome Ivan Gudelj uvršten u najbolju momčad Svjetskog prvenstva. Proglasili su ga stručnjaci francuskog L’Équipea - kazao je Grabovac, prisjetivši se potom i brojnih drugih Gudeljevih uspjeha.
No, njegova velika igračka priča naglo je prekinuta 13. rujna 1986. godine, na utakmici Hajduka i Crvene zvezde.
- Poznato je što se Ivanu dogodilo 13. rujna 1986. godine, kada je na utakmici s Crvenom zvezdom pao. Mnogi su mu tada zviždali jer se pričalo da odlazi. Nakon tjedan dana svi smo shvatili da je situacija vrlo ozbiljna i da je njegov nastavak igranja upitan - prisjetio se Grabovac.
Bolest mu je prekinula karijeru dok je bio na njezinu vrhuncu, ali, kako je istaknuo njegov dugogodišnji prijatelj, Gudelj ni tada nije odustao.
- On se tada okrenuo drugačijem životu u kojem je uspio kao i u onom igračkom. Završio je Kineziološki fakultet i to kao vrstan student - zaključio je Grabovac.
Nakon njegova govora uslijedio je još jedan emotivan trenutak. Vjeko Režić izrecitirao je pjesmu posvećenu Ivanu Gudelju, svojevrsnu kronologiju njegova života ispričanu u stihovima - od djetinjstva i rodnog kraja do velikih nogometnih pozornica.
'Ivan Gudelj, imotski sokol,
u visinu odleti sokol imotski,
vinu se sa zmijavačkog polja,
iz rodne grude na teren svitski,
mladi igrač na vrh postolja.
Ka dite uvik je čuva kravu,
ni motika mu nije bila strana,
ministrira Isusu na slavu,
skromna obitelj, kršćanska grana…'
Večer posvećenu Gudelju zaključio je Zvone Tolić, koji se prije pjesme kratko obratio okupljenima.
- Jako je teško u ovom trenutku išta reći, nadam se da će biti lakše pjevati. Ja sam jako dobro poznavao Ivana. Moja supruga Dolores bila je novinarka Glorije i napravila je s njim nekoliko intervjua. Uistinu je bio velik sportaš, ali još veći čovik. Neka mu je vječna čast i slava - kazao je Tolić.
Potom je zapjevao ‘Kada umrem umotan u bilo’.
Upalile su se bengalke, a Toliću su se u pjesmi pridružili okupljeni. Stihovi su odzvanjali mjestom na kojem je još u kolovozu 2022. godine, u Gudeljevoj nazočnosti, otkriven mural njemu u čast.
Pjesma je završila velikim pljeskom, a Mertojak se još jednom oprostio od čovjeka koji je uz taj splitski kvart bio posebno vezan.
Mjesec dana nakon njegova odlaska, Gudeljevi najbliži okupili su se upravo pred njegovim likom na zidu - ne samo kako bi se prisjetili velikog nogometaša, nego prije svega prijatelja, supruga, oca i djeda.
