Gradonačelnik Makarske Zoran Paunović atipično se obratio na svečanoj sjednici povodom Dana Grada.
O projektima nije govorio, prikazani su u videu i predstavljeni u novini posebno izdanoj za ovu prigodu, nego je uzeo trubu u ruke i u glasovirskoj pratnji Petre Šošić zasvirao predsjedniku i uzvanicima.
Izveli su 'Orientale', francuskog skladatelja Josepha Édouarda Barata koji je napisao instrumentalnu skladbu izvorno za trubu i klavir.
Prije nego je zasvirao trubu, kratko se obratio.
'Makarska je drukčija od ostalih gradova. Često divlja, ljubomorna, ponekad cinična, a zna biti i zločesta. I te kako Makarska zna biti zločesta! Ali istodobno je topla, gotovo uvijek gostoljubiva, otvorena, ponosna, kreativna i nevjerojatno lijepa. Jednom riječju, posebna. I nikada, baš nikada, dosadna', govorio je uz zahvalu svim djelatnicima.
Pa je objasnio kako želi govoriti o glazbi.
'O tom univerzalnom jeziku koji ne poznaje granice, kojem ne treba prijevod i koji nas, bez obzira na godine, podrijetlo i uvjerenja, može povezati na jednoj dubljoj, emocionalnoj razini. A Makarska i glazba imaju poseban odnos. Nama je glazbeno obrazovanje iznimno važan dio identiteta našega grada. Zato imamo vjerojatno i najveći udio polaznika glazbene škole u odnosu na ukupan broj učenika. Znam da mi ravnatelj uvijek maše tim podatkom, ali vjerujem da smo među rijetkim gradovima u Hrvatskoj s tako velikim udjelom djece koja pohađaju glazbenu školu.
Ono što je posebno važno istaknuti jest da ove godine obilježavamo 200 godina Gradske glazbe Makarska. Zamislite Makarsku 1826. godine. Jedan mali, težački i lučki gradić podno Biokova, u tadašnjoj Austrijskoj Monarhiji.
Te 1826. godine sigurno nije bilo današnje rive, hotela, automobila ni svega onoga što danas podrazumijevamo pod modernim gradom. Ali već tada, prije punih 200 godina, u Makarskoj se sviralo.
I kada bolje razmislimo, koliko se samo toga u tih 200 godina promijenilo! Nestajale su i nastajale države, mijenjale su se generacije, ali glazba je ostala.
Zato vjerujem da odnos Makarske i glazbe nije slučajan.
Jer, baš kao i Makarska, glazba može biti divlja, nepredvidiva, temperamentna, nježna, a ponekad i dramatična. Ali kada se ritam, melodija i harmonija sjedine u jednu cjelinu, nastaje nešto posebno.
Možda je upravo to i najbolja metafora grada kakav želimo razvijati. Grada u kojem ne moramo svi isto misliti, ne moramo svi jednako razmišljati, ne moramo svi svirati istu dionicu, ali moramo znati slušati. Slušati jedni druge.
Jer samo tako možemo dugoročno stvarati nešto lijepo. Ne buku, nego glazbu.
I zato, umjesto da vam držim govor o glazbi, red je da prvi čovjek grada jednom nešto i odsvira', poručio je Paunović.
