Bivši nogometni reprezentativac, Niko Kranjčar, gostovao je u podcastu 'Karijera u retrovizoru' voditelja i urednika Milana Stjelje, gdje je otvoreno govorio o nekim od najvažnijih i najtežih trenutaka svoje bogate nogometne karijere, odnosu prema hrvatskoj reprezentaciji, fenomenu Luke Modrića te budućnosti hrvatskog nogometa.
Prisjećajući se svojih reprezentativnih početaka, Kranjčar je progovorio o pritisku i osporavanjima s kojima se suočavao dok je njegov otac Zlatko Cico Kranjčar bio izbornik Hrvatske.
'Mogu ti reći da mi je bilo užasno teško. Sam sebi sam stavljao pritisak vjerojatno tri puta veći nego što je to normalno u nogometu jer sam prije svega želio olakšati tati. Tata mi je bio najveći uzor što se nogometa tiče i najviše sam strepio za njegov uspjeh i rezultat. To je pritisak koji nikome ne želiš. Privilegij je igrati za hrvatsku reprezentaciju, ali da li mi je bilo lakše nakon što je otišao? Bilo mi je tisuću puta lakše', priznao je Kranjčar.
Jedna od tema koje i danas izazivaju veliko zanimanje nogometne javnosti svakako je njegov prelazak iz Dinama u Hajduk u zimu 2005. godine, potez koji je tada šokirao hrvatski nogomet.
'Meni Dinamo nije bio samo klub. Dinamo je bio moj drugi dom. Imao sam privilegij gledati treninge, znao sam svaki kutak tog stadiona i preko noći mi je to bilo oduzeto. Postojao je inat i želja da ljudima otvorim oči što se događa u klubu koji volim. Taj doček u Splitu bio je impozantno i predivno sjećanje jer su postojali ljudi koji su mi u tom trenutku pružili ruku. Ali je bila i nelagoda. Prvi put obući Hajdukov dres sigurno nije nešto što sam sanjao kao dijete. Sanjao sam ostati u Dinamu doživotno. Okolnosti su bile takve da se to nije dogodilo i danas sam na tu odluku jako ponosan', rekao je.
Govoreći o hrvatskom nogometu danas, posebno se osvrnuo na fenomen Luke Modrića i njegovu dugovječnost na najvišoj razini: 'Postoje LeBron James, Tom Brady i Luka Modrić koji su na vrhunskom nivou u četrdesetim godinama. Michael Jordan s 38 godina više nije bio onaj Michael Jordan kojeg svi pamtimo. Luka je i danas među pet najboljih veznih igrača u Italiji. Uz sve što je uložio u sebe, uz talent koji ima, za takvu karijeru treba imati i malo sreće.'
Kranjčar danas obnaša funkciju pomoćnika Ivice Olića u hrvatskoj U-21 reprezentaciji, a tom je prilikom posebno pohvalio jednog od najvećih hrvatskih talenata, Luku Vuškovića.
'To je prije svega predivno odgojen dečko. To je dijete koje sve oko sebe čini boljima, nema ega. Rođeni vođa koji ima neopisivo i neobjašnjivo samopouzdanje, a sve to potkrepljuje igrama i količinom rada na sebi', istaknuo je.
Dotaknuo se i očekivanja od hrvatske reprezentacije na predstojećem Svjetskom prvenstvu: 'Uvijek prvo očekujem da ćemo proći skupinu. U to ne sumnjam zbog kvalitete, iskustva i potentnosti koju imamo. A onda u nokaut fazi mislim da će nas se svi pribojavati. Mi sa svakom reprezentacijom na svijetu možemo igrati ravnopravno. Nemamo brzinu kakvu imaju Francuzi. Imamo nešto drugo i to treba cijeniti. To treba poštovati i treba reći da smo u nekim stvarima možda i bolji od drugih.'
Prisjećajući se najdražih trenutaka reprezentativne karijere, Kranjčar je izdvojio pobjede protiv Njemačke, Srbije i Bugarske, dok je kao najteži poraz naveo četvrtfinale EURO-a 2008. protiv Turske.
'Ja sam izgubio godinu dana nogometa jer se nisam znao nositi s tim i nisam znao što bih radio sam sa sobom. Dozvolio sam si da budem jadan predugo i da žalim za time što smo mogli napraviti', iskreno je priznao.
Na pitanje Milana Stjelje kako je izgledala svlačionica Vatrenih nakon tog bolnog poraza, odgovorio je bez zadrške: 'Bila je grobna tišina. I suze su bile. Nevjerica. Stanje šoka. Mi smo od prvog dana tih kvalifikacija vjerovali da smo spremni osvojiti medalju. Dugo nam je trebalo da se oporavimo od toga.'
Cijelu epizodu podcasta 'Karijera u retrovizoru' s Nikom Kranjčarom gledatelji mogu pogledati na službenim digitalnim kanalima podcasta.
