Sve je počelo prije više od 50 godina, kad je djed napravio likove iz crtića od žice kao darove za moju majku i tetu. Djeda nema više od 10 godina, no radovi od žice još uvijek uspomenu na njega održavaju živom – ovim riječima počinje priča Splićanke Anite Bartulović koja je na društvenim mrežama poznatija kao Bakrenica.
Ako ste ikad na društvenim mrežama zastali pred radom od bakrene žice, velika je vjerojatnost da ste naišli upravo na njezin rad, iza kojeg stoji puno više od spretnih ruku i obiteljske uspomene. To su tek prve niti u priči koja je Anitu vodila raznim putovima, i to ne uvijek onima koje je planirala. Možda se zato u njezinoj priči lako prepoznati, a danas ova Splićanka vodi radionice izrade predmeta od žice, tetovira te s jednakom strašću putuje i uživa u životu. Za Dalmatinski portal iskreno je progovorila o svojim počecima, otkrila je kako joj je običan komad žice otvorio put do umjetnosti na koži, što se sve događa kad se osam ljudi 'okupi oko žice i lemilice' te zašto se ponekad isplati zakoračiti izvan onoga što je sigurno.
Kreativa je Anitu vječito pratila i to u različitim oblicima. Nakon osnovne škole, završila je Školu za dizajn, grafiku i održivu gradnju, smjer dizajn interijera, a onda se upisala na Pomorski fakultet jer je željela crtati interijere brodova. Međutim, kako to najčešće biva, dogodio se život, a stvari ne ispadnu uvijek onakvima kakvima ih prvotno zamislimo.
- Iskreno, smatram da s 14 ili 18 godina nismo dovoljno zreli da bismo odlučili što želimo biti za cijeli život. I sama sam se zapravo odlučila za Pomorski fakultet jer sam se željela dizajnirati interijere brodova te sam mislila da bi bilo korisno prvo sve naučiti o njima. Tek sam kasnije uvidjela kako je to u Hrvatskoj gotovo nemoguće raditi, odnosno da je moguće na jako malo mjesta i da sam možda trebala upisati neki drugi smjer. Ipak, započeto sam željela i dovršiti te sam to i uspjela, a nakon petogodišnjeg studija radila sam razne poslove.
Tako sam jedno vrijeme radila na Hidrografskom institutu u Splitu i u raznim marinama. Sve je bilo super, ali uvijek mi je nešto nedostajalo. Posao se sastojao od previše papira, financija, osiguranja, a da me je to zanimalo, završila bih Ekonomski, a ne Pomorski fakultet. Zato sam odlučila dati šansu kreativi i malo-pomalo sam počela raditi sa žicom. Zanimljivo je da se interes pojavio baš onda kada je sve stalo, u vrijeme pandemije, a ja nisam mogla stajati, morala sam se u nečemu pokrenuti – objasnila je ova kreativka svoj put.
Ideja je zaista bila odlična i kreativna te Anita ističe da se nije pokajala, no za njezino ostvarenje se ipak morala malo više potruditi. Kao i na svim počecima, i njoj su se znale dogoditi i sitne nezgode, no danas se tih početaka sjeća uglavnom s osmijehom te ih smatra sastavnim dijelom učenja svakog zanata.
- Porezala bih se, ubola na žicu, a nekad i opekla jer lemilica koju imam postiže 520 stupnjeva, što nije za igrati se. Nažalost, nije bilo djeda da mi otkrije tajne zanata i jednostavno sam se morala sama snalaziti. Zato sam odlazila u specijalne trgovine za nabavu ovakvih materijala da mi malo pomognu i usmjere me u mojim pogreškama, ponajviše onima pri lemljenju. Naime, proces izrade zapravo nije tako jednostavan, ali jednom kada se nauče sve zakonitosti, postaje lakše. Prvo sam krenula s malo jednostavnijim oblicima poput geometrijskih likova, a prvi rad s kojim sam baš bila zadovoljna bila je riba. Kako sam postajala vještija, ljudi su se počeli javljati putem društvenih mreža i tako sam zaprimila i prve narudžbe – kazala je Bakrenica dodajući da među brojnim uradcima jedna narudžba ipak ima 'počasno mjesto' u njezinu srcu.
- Posebno sam emotivno vezana za prvu ozbiljniju narudžbu zato što je to bio prvi put da me netko istinski podržao i to dok ništa od ovoga nije bilo službeno. Dvije cure iz Zagreba, inače vlasnice Tattoo Studija, naručile su svoj logo, i to jednu veliku mandalu. Mandala je zapravo geometrijski cvijet pogledan od gore s mnoštvom malih dijelova. Površinski je iznimno velika, proteže se na otprilike šest A3 papira, a za njezinu izradu mi je trebalo čak 35 sati.
Tada još nisam znala odrediti cijene takvih uradaka jer nisam ni imala cjenik te sam po svemu sudeći to malo i naplatila, no cure su prepoznale uloženi trud. Na društvenim mrežama su vidjele kompliciranost procesa te su me zato nagradile i dale mi jako veliku manču. Taj rad sam po sebi mi je prekrasan, no posebno me ganula njihova gesta koja mi je ostala zauvijek u sjećanju. Nekako se sve poklopilo, podrška, odgovarajuća tema i tattoo svijet čiji sam i sama kasnije postala dijelom – ispričala nam je Anita ne krijući emocije.
A tko bi rekao da će joj upravo žica otvoriti vrata u tattoo svijet koji joj je dugo bio još jedan neostvareni san.
- Pola svog života zaljubljena sam u tetoviranje, no dugo sam na to gledala kao nešto nestvarno za mene jer je to ipak umjetnost na koži. Međutim, tetoviranje je pronašlo mene i uskoro zaista postalo moja stvarnost. I da, i za to su 'krive' društvene mreže jer su tamo vlasnici tattoo studija vidjeli kako sam precizna u radu sa žicom te su me odlučili pozvati da se okušam i u tetoviranju. Dosta dugo sam razmišljala o toj ponudi jer, premda imam ljubav i želju za tetoviranje, imam i lagani strah od igle i krvi. Naposljetku sam pristala i tri mjeseca sam samo gledala majstore, a onda sam odmah počela tetovirati na ljudskoj koži bez prethodnih pokušaja na umjetnoj. Katkada treba dati šansu novim vještinama jer nikada ne znamo gdje će nas one dovesti – napomenula je.
U međuvremenu, opet se dogodio život i svakodnevica je učinila svoje. Žica je neko vrijeme ostala po strani, no Anitu i dalje nije prestala 'tiho zvati', a sve češće se javljala i misao kako tu radost stvaranja podijeliti s drugima.
- Bila sam zadovoljna ispunjenjem sna o tetoviranju, ali sam osjetila da me i dalje 'vuče' žica. Jednostavno nisam stigla tetovirati, biti prisutna u kući i uživati u još jednoj strasti, putovanjima, a onda sam vidjela Art and Wine i brojne druge radionice te pomislila: 'Zašto ne bih pokušala nešto slično?'. Nedugo potom sam počela tražiti prostor, a ubrzo sam održala i prvu vlastitu radionicu izrade predmeta od žice. Radionice su koncipirane tako da prvo inspiraciju nađemo na internetu jer bi nam trebalo puno vremena da rad nacrtamo 'iz nule' pa ga oblikujemo žicom, lemimo i sprejamo. I samu ideju najčešće pronalazim na internetu, primjerice, nađem neke crteže koji mi 'zapnu za oko' ili pak fotografije. Kada pronađemo željeni motiv, isprintamo ga na papir, a što se tiče žice, kupujem one kabelske. Budući da ove debljine s kojima mi radimo jednostavno nema kupiti bez izolacije, prije radionice je pripremim za polaznike, a to znači da ogulim metre i metre žice. Nakon toga slijedi oblikovanje po radu koji smo odabrali, a kada sve postavimo na rad, tada kreće obuka lemljenja – pojasnila nam je.
Ako vas je zabrinula količina koraka u procesu izrade, ne morate očajavati jer u dobrom društvu i pod Anitinim stručnim vodstvom vrijeme brzo prođe, a i nije da se na radionicama samo radi. Nađe se vremena i za uživanciju u razgovoru i hrani te sklapanje nekih novih prijateljstava.
– Između faza u izradi, napravimo malu pauzu i tada naručimo pizze, kratko nazdravimo pojedemo. U radu prođe dosta vremena, otprilike sat i po, a ta pauza polaznicima pruža mogućnost da malo stanu, odahnu i resetiraju se. Dok oni jedu i druže se, ja im pripremim alat za drugu fazu izrade u kojoj koristimo potpuno novu opremu, stavimo sve za lemljenje i onda krećemo u novu sesiju od sat vremena. Kada završimo lemljenje, očistimo rad te ga završno svakome posprejam vani, ponajprije zato što nemamo uvjete za sprejanje u zatvorenom prostoru. Nakon toga pričekamo kojih desetak minuta, pakiramo radove i slikamo se za uspomenu – dodala je Anita.
Na radionice su dobrodošli svi s tim da one originalno nisu predviđene za djecu zbog potrebe rukovanja s lemilicom. Jedino, ako postoji želja kod roditelja i djece višeg uzrasta i ako se takav dolazak pravovremeno najavi, postoji mogućnost prilagodbe procesa izrade tako da za djecu nema lemljenja. Do sada, Anita tvrdi da su reakcije polaznika iznimno pozitivne, a ponajviše ih pripisuje atmosferi u kojoj se svakome posvećuje pažnja od prvog do posljednjeg koraka, bez žurbe i pritiska. U konačnici, dobra energija i ljubav vide se i na uradcima.
– Ovaj mi je posao jako prirastao srcu, ponajviše zbog kad vidim ljude kako prvi put naprave neki rad. Katkad to bude tako dobro napravljeno da nekad jednostavno ostanem u šoku i teško se odvojim od radova. Ipak, bit ovih radionica nije savršenstvo niti jednostavnost izrade, bit je da je rad unikatan i da sam ja tu da svakome pomognem. Zato nas i ima samo osam. Nisam željela uzeti prostor gdje ću smjestiti 30 ljudi, pa da bude: 'Vi se snalazite'. Nismo određeni ni vremenom da ću ja ljudima nakon 3 sata reći: ‘Moramo ići’. Čak i da netko mora ići kući, da mora ostaviti rad, što se je dogodilo svega jedan put za jednu polaznicu zbog djeteta, rad osobno dovršim i pošaljem po nekome. Zaista se nikada nije dogodilo da je netko otišao s nedovršenim radom, naprotiv, svaki rad nađe svoj put do kuće – naglasila je.
Anita ne krije da ima planove za budućnost koje je već polako, ali sigurno, počela pretvarati u stvarnost.
– U budućnosti se vidim i u jednom novom smjeru koji povezuje sve moje interese. Velika mi je želja na neki način iskombinirati umjetnost pomoću žice i tinte. Čak sam to već i pokušala na Lastovu gdje sam se dogovorila s tamošnjom udrugom da tetoviram zainteresirane te da nakon tetoviranja održimo radionicu sa žicom. Radovi sa žicom i tintom su zaista unikatne umjetnosti pa može biti stvarno zanimljivo da osoba koja je neki motiv tetovirala na sebi slično ili čak isto napravi i u žici – zaključila je ova kreativka.
