VIDEO INTERVJU: Davor Bernardić o teškom djetinjstvu, prvoj zaljubljenosti, smrti oca...

Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, uoči europskih izbora ne odstupa od svojih stavova, smatra da će se stranka oporaviti i povratiti povjerenje koje je imala u svojim najblistavijim danima, a u opuštenoj atmosferi prije treninga boksa, novinaru portala 100posto Danijelu Delaleu progovorio je o sebi osobno. Izdvojili smo najzanimljivije, sažete dijelove tog nekonvencionalnog intervjua kako biste otkrili prvog čovjeka najjače oporbene stranke kakvog niste poznavali... 

ŠTO ME ODVELO U POLITIKU: Bio  je to stjecaj okolnosti , u vrijeme koje je u Hrvatskoj bilo teško. Dolazim  iz radničke obitelji sa zagrebačke Trešnjevke, bilo je to razdoblje '90-ih,  godine rata i poraća, teško za ljude u Hrvatskoj. Plaće i mirovine bile su male. Plaća je bila nekih 200 maraka, mirovine su bile 100 maraka, a u isto vrijeme se događala tajkunska pretvorba i privatizacija, pogotovo nakon rata. Jedni su ginuli u ratu, drugi su, nažalost, krali. To se osjećalo na životu građana. Moj triger (da uđem u politiku) bilo je to što je moj tata, koji je bio sudionik Domovinskog rata, 1998. godine umro na socijalnoj pomoći. To me dodatno motiviralo da se priključim i da budem aktivni sudionik mijenjanja stvari u Hrvatskoj na bolje.

O STUDENTSKIM DANIMA: Studentski dani bili su sjajni. Puno rada, puno odricanja, puno učenja, ali puno i zabave. Znao sam da ću upisati elektrotehniku, to mi je bio životni izbor, a na to me potaknuo i otac, ali i majka, jer su znali da sa završenom strukovnom školom imam svoj kruh u rukama. Moj stric, koji je umro ’90-ih godina, bio je jedan od najboljih RTV servisera u Zagrebu, tako da sam kao mali uvijek gledao kako bi on šarafio televizore, stavljao diodne lampe, mijenjao ploče. To me zaintrigiralo za elektrotehniku. Kasnije, tijekom srednje škole, kad smo učili elektroničke sklopove i elektrotehniku, više sam se zainteresirao za fiziku i krenuo na natjecanja iz fizike. Bio sam dvaput prvi u Hrvatskoj iz fizike i nakon toga sam otišao na tri međunarodne olimpijade. I onda je to jednostavno bio put bez povratka.

O PRVOJ LJUBAVI: Pamtim je, kao srednjoškolac. Bila je to zaljubljenost, recimo prva zaljubljenost. Bio sam potpuno lud. Znao sam sačekivati svoju curu pred gimnazijom, upadati na mjesta gdje je ona bila preko vikenda vani. Dakle, radio sam show. Nerijetko je znalo biti i incidenata, imao sam ljubomorne ispade. Jednostavno, bili su to ti dani kad je čovjek zaljubljen i to sam na taj način izražavao.

O ODNOSU S LJUDIMA: Mislim da sam prije svega srdačan i topao u odnosu s ljudima. A s druge strane, danas se to kavalirstvo i srdačan odnos možda krivo tumači, kao nekakvo zavodništvo.

O TEŠKOM DJETINJSTVU: Imao sam teško djetinjstvo. Živjeli smo na zagrebačkoj Trešnjevci i na Trnju. Mama je imala malu plaću, bila je patronažna sestra. Sjećam se tjedana kad smo samo dvaput u osam dana jeli meso, ali mama se trudila da nam ništa ne nedostaje. Bili smo uvijek čisti i uredni u školi,  ravnopravni s drugom djecom, iako je zaista bilo teških trenutaka kad si nismo mogli priuštiti one stvari koje su imali moji vršnjaci…Boljelo je to, kako ne? Zbog toga sam prolazio neke stresne trenutke. 

PRVE NAJKICE: Sjećam se da sam u jednom trenutku, kad sam počeo trenirati košarku, žarko želio 'najkice'. Bile su tad skupe, oko 150 maraka, a plaća moje mame bila je otprilike 200 maraka. Zamislite kakvo je odricanje trebala napraviti ta žena kako bi sinu kupila te 'najkice'! A onda me iznenadila. Bilo je to na kraju školske godine, kad sam školsku godinu završio sa 5.0, i na kraju školske sportske košarkaške sezone, kad sam se plasirao u tim koji je išao na put u Italiju. Tad sam trenirao košarku u Ciboni. Kupila mi je 'najkice'. Sjećam se da smo tad zajedno plakali od sreće. Mislim da sam danas zbog toga bolji i odgovorniji čovjek, savjesniji. U svakom slučaju, djecu ne bi trebalo odgajati na način da im roditelji sve daju. 

O STJECANJU RADNIH NAVIKA: Život me (na to) natjerao. Išao sam na treninge ujutro u šest. Mama mi je znala pokazivati matematiku, fiziku kad sam bio mlađi, rano ujutro prije nego što bi išla na posao. Znači, oko pet. Jednostavno nisam imao pravo na grešku… Morao sam puno raditi., a radio sam svašta. Preko ljeta radio sam fizičke poslove na Institutu za poljoprivredu u Botincu, radio sam na utovaru i istovaru, u marketingu jednih dnevnih novina, davao sam instrukcije. Kako sam bio talentiran za fiziku i matematiku, sve vrijeme sam davao sam instrukcije, to mi je kasnije bio jedan od glavnih izvora prihoda.

O TEŠKIM GUBICIMA U OBITELJI: Teško sam podnio smrt oca, potom majke. To kad sam ostao bez tate, to mi je možda bio najveći šok u životu. To je takav udarac… Navršio sam 18 godina., i to je bio takav šok koji… Kako da vam kažem? Teško mi je to uopće riječima opisati. Sjećam se da je razred baš pripremao neku feštu u petak i stigla je vijest da je tata umro. I to mi je jednostavno porušilo cijeli svijet. Iznimno sam zahvalan svojem najboljem prijatelju Tihomiru, s kojim sam preživio te trenutke.

O OCU BRANITELJU: Sjećam se razdoblja kad je ’90-ih odlazio u rat i obično se rekao javiti. Na primjer, imali smo (dogovoreno) vrijeme jednom tjedno kad se trebao javljati, no znao nas je i  iznenaditi. To nije bilo vrijeme mobitela nego fiksnih telefona, (javljao se) kad bi došao na ratište ili negdje gdje bi imali telefon. Kad se ne bi javio jedan ili dva dana, mama bi bila uplakana, ne bi noćima spavala. I mi smo plakali, samo u drugoj sobi… Sjećam se da sam rekao bratu u mraku: 'Ne, nemoj to pokazivati, molim te, moramo joj pokazati da smo čvrsti'. Onda pred njom nismo plakali. Na taj smo način to prolazili i bilo nam je jako teško. Po tri tjedna ga ne bismo čuli, strahovali smo hoće li se vratiti iz rata… Sasvim sigurno nije se slučajno dogodilo da čovjek u 46. godini umre.

O ODRASTANJU PREKO NOĆI: Očeva smrt 1998. bilo je izrazito teško vrijeme za mene, ali, evo, brzo smo se digli. Mislim da sam zbog toga i postao odgovorniji. Recimo da sam preko noći ostario u smislu odrastao i počeo se više brinuti za svoju obitelj.

O HRABROSTI: Moj je tata bio fajter. Nikad nije pokazivao slabosti. Moj djed i djedov brat bili su također hrabri ljudi. Djedov je brat bio jedan od vodećih hrvatskih političara još za vrijeme Stjepana Radića. Dakle, od tada mi je valjda urođena ta politička crta.

O BAHATOSTI POLITIČARA: Kod nas prevladava percepcija da političar mora lupati šakom o stol, biti bahat, omalovažavati i vrijeđati druge ljude. Ne, uopće tako ne mislim. Mislim da političar treba biti odlučan u svojoj namjeri, mora vjerovati u ono što radi, mora biti uporan i mora biti radišan.

O STANJU U SDP-u: Prolazim kroz teške trenutke, kroz bolje trenutke, kroz trenutke pada, razočaranja, ali opet, s druge strane, i optimizma. Vjerujem u naš uspjeh sad na europskim izborima i da je SDP progresivna snaga koja je u zadnjih 27 godina mijenjala hrvatsko društvo. Mi smo smanjivali nejednakosti u društvu, rušili smo predrasude u društvu, uklanjali smo barijere među ljudima, i to ćemo nastaviti raditi i dalje.

O POLITIČKIM PREBJEZIMA: Ljudi koji su otišli i glasovali za vladajuće, mislim da su sami o sebi sve rekli. Pokazali su svoje pravo lice. Došlo je vrijeme da jednom za svagda svi HDZ-ovci odu iz SDP-a. Ako su im u interesu njihove fotelje, novac i interes, onda u SDP-u, koji je tu zbog građana ,nemaju što tražiti. Što se rejtinga tiče, jedina prava anketa bit će izbori.

O SDP-u I HDZ-u: Mi smo dva različita svijeta. Mi smo progresivna stranka koja uvijek kad preuzme vlast vraća optimizam i nadu. Otvaramo nova radna mjesta, vraćamo povjerenje u institucije. Kad dođe HDZ, imamo crne fondove i torbe zakopane u vrt, korupciju, kriminal i nepotizam.

O SUPRUZI: Imamo nekih svojih problema, ali njezina je odluka da nije prisutna u javnom životu. Supruga mi je iskrena podrška i prijateljica. 

O OBOŽAVATELJICAMA: Imam dosta obožavateljica i obožavatelja. Ljudi mi dosta daju podršku preko društvenih mreža, gdje uglavnom i komuniciramo, o poslu koji radimo... To je više na razini komplimenta. Ljudi su samo srdačni.