'A KAKO SU DJECA?' Ne ostavljajmo ih za kasnije, trebaju našu pomoć sada, usmjerimo cijelo društvo prema njima

Ne ostavljajmo djecu za kasnije, nesigurna su dok je temeljna emocija današnje civilizacije strah - od rata, pandemije, egzistencije, roditeljima treba snažnija podrška iz sustava, a temelj za sve je povjerenje, samo su neke od poruka koje su se čule na tribini na temu 'A, kako su djeca?'. Tri sugovornice, defektologinja Đordana Barbarić, psihologinja Žana Pavlović i psihijatrica Ivana Kekin, predsjednička kandidatkinja Možemo više od dva sata, koja su proletjela u treptaju oka, govorile su o djeci i mladima, epidemiji problema u mentalnom zdravlju djece i mladih, nedostacima adekvatne pomoći za mlade kroz javnozdravstveni sustav, o novim oblicima ovisnosti u mladih te o porastu novih oblika vršnjačkog nasilja. 

Tribina koju je moderirala Sara Tvrdić bila je posebna i po tome što se nudilo i rješenje kako pomoći, a jedno je staviti ih u fokus svakodnevno. Uz razgovor i edukaciju, ključna je poruka koja treba stizati od gradskih i nacionalne vlasti - da su djeca i mladi najvažniji.

Koliko smo zaista posvećeni problemima djece u mladih, dovoljno govori tužna brojka, 50.000 djece je s problemima, a samo 55 dječjih psihijatara.

 - Nismo kao roditelji dovoljno kapacitirani da se nosimo i s izazovima digitalizacije, teško se tome staje na kraj i treba snažnija podrška iz svih sfera sustava - kazala je Kekin.

Da su rješenja u edukaciji djece, roditelja, bake, djedova... - više puta je naglašavala Barbarić. 

- Kad imamo sjajne stvari, najčešće se provode pilot projekti u nekoliko razreda po gradovima. Ali, nikako ne možemo napraviti pravu razinu prevencije da svi dobiju sve, da postane univerzalna, nego ostane na razini pilot projekta. To projektno i površno razmišljanje o djeci i mladima nas najviše košta - slikovita je Barbarić.

Porast digitalnog nasilja je dominantan i sve više se događa, što je očito. 

- Nasilje je prije bilo na školskom dvorištu ili hodniku, a danas na društvenoj mreži i tu je veća moć nasilnika. Prije su se dječaci potukli, pa bi se za 15 minuta igrali ponovno. Sada sve prate objave na društvenim mrežama i 'šeraju' se video materijali koji nose nasilnu poruku. Djeci je važno prihvaćanje u virtualnom svijetu, učinit će sve za 'lajk', za ispuniti TikTok izazove. Radi se o djeci koja nisu ispunjena, zadovoljna i zato im treba takva potvrda. Ne ostavljajmo ih za kasnije, ona trebaju našu pomoć sada - poručila je Pavlović.

Ono što dijete živi, to je njegova normalnost. Sugovornice su složne i da je najgore što se može dogoditi da se nasilnost normalizira, da se i ne primjećuje.

Što se tiče brojki, tužna je činjenica da je 25 posto mladih više nego lani razmišljalo o suicidu. Trgnimo se.

A povjerenje? Svega 11 posto djece kaže roditeljima o nasilju koje trpe, a 20 posto nastavnicima.

- Najčešći razlog je što ne vjeruju u podršku u tim trenutcima, a treba im povjerenje i razumijevanje - izdvojila je Pavlović.

Mladi traže smisao, znamo li koji im je cilj, što vole i žele.

- Znamo li mi kao roditelji njegove interese? Kakvo mu je okruženje, što im prijatelji slušaju...tko su im idoli, imaju li ih? Mi možda te temeljne stvari ne propitkujemo - pitanja o srži je otvorila Barbarić.

Nasmijala je usporedbom kako je nekada kroz ankete mladima bio problem za koji su tražili rješenje da 'devetka ide noću', a danas stanovi s pitanjem hoće li moći priuštiti podstanarstvo i ne čudi što se odgađa zasnivanje obitelji.

- Temeljna emocija je strah, kao i roditeljima. Strah od egzistencije. Postoji strah i kod nastavnika i stručnih službi jer su brojni izazovi kojima nismo dorasli - opisivala je Barbarić.

Govorilo se o ovisnosti o kocki, koja je reklamira na svakom koraku, pa djeci nudi i preko TikToka, od toga da su plaćeni influenceri da im prikažu taj 'sjaj' do toga da bi se država aktivnije trebala uključiti u zabranu reklamiranja i regulative.

Izdvojimo kako je Barbarić pozvala na razvijanje povjerenja u institucije kao ključ mirnijeg života. O tome svjedoče primjeri Švedske ili Danske.

Uzgajali smo patologiju koju živimo i sada od djece očekujemo da savršeno funkcioniraju u vremenima u kojima mi ne znamo što se sprema. Mi smo nesigurni.

'Kad ti se neko povjeri u dubokoj ranjivosti, stvarno trebaš skinuti cipele', završila je Barbarić. A koliko su sugovornice unijele povjerenje razgovorom i brigom na tribini, svjedoči i potez jednog mladića. Ustao se sa stolice i iznio svoju priču o nasilju kojeg je trpio. Otvorio se...

Za kraj samo kroz brojke predočimo koliko državi nisu u fokusu mladi, od nedostatka odjeljenja u bolnicama za adolescente do iznimno malo specijalizacija za psihijatre. Kako je predočila Kekin, psihijatrija u bolnicama ne nosi 'zaradu' kao drugi odjeli.