'Ivana, nemojte otići zauvijek...'
'Otići zauvijek' nije rješenje, ali kad se netko nađe u tom vrtlogu, tada nije u stanju racionalno sagledati stanje, a kamoli promisliti kako iza ovog danas može postojati bolje sutra
Mladu majku iz Međimurja Ivanu Fogadić i njenog sina Patrika traže puna tri dana. Nadamo se da su još među nama. A možda se, nažalost, dogodilo ono što nitko ne bi želio. Ivana je, prije nestanka, ostavila oproštajno pismo. Vjerojatno već znate za njegov sadržaj, za patnju ove žene koju je proživljavala unutar svoje obitelji, unutar braka...
Bol je u Ivani narasla toliko da nije mogla više izdržati. Morala je pobjeći, sasvim se maknuti od 'situacije' koja ju je dovela do ruba. A kad tako dođe u čovjeku, on se želi osloboditi nesnosne boli, olakšati 'zauvijek', jer ne vidi kako je moguće dalje...
'Otići zauvijek' nije rješenje, ali kad se netko nađe u tom vrtlogu, tada nije u stanju racionalno sagledati stanje, a kamoli promisliti kako iza ovog danas može postojati bolje sutra. U tom vrtlogu emocija, povreda i nevoljenosti, čovjek ne bude u stanju vidjeti izlaz. Često ne vidi ni ljude koji mogu i žele pomoći, a koji nisu znali što se događa.
Čitam, eto, kako se, sa svih strana, javljaju ljudi koji bi na razne načine htjeli pomoći Ivani i Patriku: netko krovom nad glavom; netko poslom; netko financijama; netko slušanjem; netko razumijevanjem i podrškom; netko molitvom...
Vrijedilo bi znati, gotovo uvijek iza velike nevolje čuči veliki blagoslov. Usred šume Put. Usred mraka tračak svjetla. Često bude dovoljno uhvatiti se samo tog tračka. Dovoljno za nastaviti dalje. I drugačije.
Ivana je, sa sobom, povela i svog sina. Kako je napisala, nije htjela da Patrik ima mučno djetinjstvo. Ivana sada ne vidi da su mnogi ljudi, dobrim dijelom, imali nesretno i užasno djetinjstvo. Ali da su kroz puste tegobe, tijekom godina, opet postali odrasli i normalni ljudi. Mnoge je, među njima, rana životna bol kasnije i oplemenila, dala im više ljubavi prema svojoj djeci, više sućuti prema drugima...
Razumski kazano, nitko ne bi trebao tvrditi sa sigurnošću da će njegov život, ili život nekog njegovog, u budućnosti biti nesretan i besmislen. Posebno, nitko ne bi trebao prenagliti s nekom nepovratnom odlukom. Životu treba dati šansu, čak i onda kad sve ide nizbrdo. Na koncu, Bogu treba dati šansu, ako već ljudi nisu uspjeli...
Jučer sam pričao s osobom koja je prije dvije godine izgubila sina u prometnoj nesreći... U svojoj nesnosnoj boli, digla je glas svog srca i dala Bogu šansu... I dobila utjehu za nastavak... Pa i više od toga...
Prekjučer sam pričao s drugom osobom čiji je osobni život i bračni život prije godinu dana bio pred potpunim kolapsom. Onda se iznutra otvorila za pomoć - odozgor... Danas je to osoba koja ima mir i zrači radošću usprkos, još uvijek, nekim teškim okolnostima. Ima i dvoje djece... Da, u samo jednoj godini ili dvije, toliko toga može biti drugačije.
Dok ovo pišem, svjestan sam da Ivana, moguće, ovakve i slične riječi ovih dana, neće nikada pročitati. Ali, možda je još negdje 'na putu' i nekako u stanju 'pratiti' što se zbiva sad kad svi znaju... Neka zna da u blizini, ili u daljini, ipak postoji neki kutak i tračak svjetla u njemu. Da za nju i njenog sina postoji novo sutra i novi početak ovdje, na ovoj zemlji.
