'NULTA' CRTA OBRANE: Čedo Lelas prvi se svojim strojem spustio na Crvenu zemlju i omogućio ulazak hrvatskih tenkova preko Dinare u Knin

Fotogalerija (19)

Pripadnici 40. inženjerijske bojne HV-a bili su neizostavan čimbenik u svim značajnijim akcijama Hrvatske vojske. Upravo su oni probijali puteve po cijelom dalmatinskom bojištu, uklanjali zapreke, razminirali teren i utvrđivali dostignute položaje. Gdje je trebalo ići sa strojem, oni su išli. 

- Nema čuke od Prevlake do Velebita gdje nisam bio sa strojem - kaže Čedo Lelas, pripadnik 40. inženjerijske satnije koji se prvi svojim strojem spustio na Crvenu zemlju čime je omogućeno provođenje akcije Oluja i sam ulazak hrvatskih tenkova preko Dinare u Knin.

- Ja sam prvi došao na Crvenu zemlju, a u Knin sam ušao među 50 prvih jer su svi kamioni bili brži od mene. Zaobišli su me i otišli, a meni žao jer će doći prije mene. Mislim se: 'Sad ću ja zadnji uć u Knin, a sve sam im otvorio, ali moram ih pustiti jer je to vojska'. Eto, to mi je bilo najžalije - dodaje Čedo koji osjećaj kada je Hrvatska vojska ušla u Knin uspoređuje s osjećajem kada je nogometna reprezentacija osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu.

Atmosfera nekoliko dana uoči same akcije je, kaže, bila neopisiva. 

- Mi smo jedva čekali da krenemo. Meni je već bilo dosadilo, oćemo-nećemo, već smo bili prošli Grahovo, jedva smo čekali da dobijemo zapovijed da krenemo, da ih čistimo. To je bižalo… čudo. A, mi smo letjeli kao ptice. To je bilo neopisivo slavlje. Nismo bili ni gladni, ni žedni, ništa nismo bili, bili smo samo sretni - opisuje Čedo čiji je ratni put počeo zarobljavanjem u rodnoj Vrlici. 

- Kad je počeo rat u Vrliku je došao Mladić. Ljudi su pobjegli, prestrašili su se, nismo tada imali ni vojske ni ničega, a mene je uhvatilo u kratkim hlačama s puškom i deset metaka u kesi. Bježali smo po selu, oni su nas okružili i zarobili. Tukli nas nogama po rebrima, njegovi su pljačkali, nogama razvaljivali vrata kuća, a nas su postrojili. Pitao sam ga: 'Majore, kakva vam je to vojska koja nogom probija vrata i pljačka?', a on mi je odgovorio da ako se još jednom javim da će me zatvoriti. Onda se dogodilo da se naša vlast s Mladićem dogovorila da dođe autobus po djecu s posebnim potrebama koja su smještena u Vrlici i onda smo i mi otišli s njima. Kad smo došli u Split neko je završio u vojsci, netko u policiji, a ja sam preko nekih poznanika završio u 40. bojnoj - govori Čedo o počecima.

Prvi teren mu je bio na Moseću, a tamo se prvi put na bojišnici susreo s neprijateljskom vojskom. 

- Radili smo neki put preko brda i dođem tamo sa strojem i vidim njihovu ročnu vojsku kako mi maše. Iznenadili su se, počelo je puškaranje, a ja sam se okrenuo nazad. Nakon toga su se nizali tereni od Dubrovnika i dubrovačkog zaleđa, preko Dube, Kune, Konavala, Cavtata, Plata... Sjećam se kada sam sa strojem probijao jedan put u Dubokoj Ljutoj, oko mene su bile protupješačke mine i kako sam probijao put tako su mine eksplodirale. Bila je noć i kad su mine počele pucat, ovi okolo se pripali, zaligali svi, ali kada sam probio put zavladalo je veliko zadovoljstvo i sreća - prisjeća se Lelas kojeg, kaže, nije bilo strah ni tenka ni maljutke, ali se bojao da sa strojem ne sklizne u kakvu provaliju. 

- Cijeli rat je moj zadatak bio da idemo naprijed. Ili smo uređivali položaje koje smo osvojili ili smo probijali puteve za osvajanje novih položaja. Prije Oluje smo imali Zimu '94. Sjećam se da je bio snijeg, sve je bilo bijelo, oči su me boljele od te bjeline, ali jedini sam se ja mogao kretati po tom terenu i po takvom vremenu. Ništa ne vidiš, sve je bijelo, a probijao sam put kroz Dinaru, dolje je bila ogromna provalija. Najviše me bilo strah da se ne privalim doli – otkriva Čedo.

U razgovor se ubacuje natporučnik Sandro Nimac, tadašnji dozapovjednik inženjerijske satnije, s rečenicom Ivana Čikare koji kaže da su se inženjerijske postrojbe natjecale tko će probiti više i bolje, ali, ističe Nimac, činjenica je da je 90 posto puteva, skloništa, zaklona, položaja za tenkove i topništvo na Dinari, od akcije Zima '94, preko Skoka 1. i 2., pa Ljeta ’95. i Oluje, napravila 40. inženjerijska bojna. Isto vrijedi i za sva bojišta od Prevlake do Velebita. 

- Problem je bio što Četvrta brigada nije mogla mobilizirati stroj iz građevinskih firmi i oni nisu mogli imati strojeve kao mi. Čikara spominje da je na Dinari probijeno 100 kilometara puta, možda je to ipak malo pretjerano, ali je sigurno probijeno 60-70 kilometara, a može se slobodno reći da je 90 posto probila 40. inženjerijska s mašinerijom splitskih firmi: Konstruktora, Lavčevića, Pomgrada, Tehnogradnje… Kad se počela osnivati bojna dovodili su nam ljude koji su u vojsci bili u inženjeriji, ali su kasnije otišli sasvim drugim putem i nisu mogli raditi taj posao. Onda smo se izborili da se osim stroja dovede i čovjek koji će na njemu raditi. Tako su ljudi dolazili iz firmi sa strojevima i tako smo mi u jednom trenutku imali oko 150 ljudi u inženjerijskoj satniji. To su sve bili iskusni ljudi koji su se dragovoljno javljali u našu satniju. Nije bilo zadaće koja se nije mogla obavit - priča Nimac.

U bojnoj su, kaže on, bili još sanitet, izvidnici i dvije pionirske satnije, koje su sadile i vadile mine. 

- Vod veze i vod mehaničara. To su opet bili ljudi koji su iz firmi dolazili kao mehaničari, koji su znali svaki stroj u dušu. U jednom trenutku smo imali pet-šest mehaničarskih timova, a u svakom timu su bila trojica, dva mehaničara i jedan električar. Bili smo organizirani kao građevinska firma kakva nije postojala ni prije ni poslije rata. Noć prije Oluje trebalo je probiti 1000 metara puta za spojiti se na put da bi se spustili na Crvenu zemlju, njima iza leđa. Osobno je Čedo Lelas radio za tim strojem, pričuvni vojnik inženjerijske satnije. On je išao sam prije tenkova i on je prvi ušao na Crvenu zemlju i onda su iza njega prošli tenkovi i onda se sve dogodilo i znamo kako se završilo - naglašava Nimac. 

- Četnici 12 dana nisu ni znali da je Knin osvojen i da se na tvrđavi vijori hrvatska zastava koliko su bili u balunu - ubacuje se Šime Kušeta koji je tijekom rata zapisivao sve važne detalje i o svemu vodio evidenciju. 

Tako se može pohvaliti s ispunjenih 265 stranica rokovnika. 

- To je malo tko vodio u Hrvatskoj vojsci. Kad se govori da je Hrvatska vojska ovakva ili onakva…, evo vidite, kad bi mi zaduživali neku kuću sve se pisalo što je unutra pronađeno, sve je popisano i sada netko kaže da smo mi krali te stvari. Ima svugdje ljudi ovakvih ili onakvih, ali vidite kako se vodila evidencija - pokazuje Kušeta dok se Nimac prisjeća kako je bilo raditi na Južnom bojištu 1992. godine. 

- Situacija bila dosta škakljiva i išlo se na izviđanje po noći, u tišini, nas 5-6. Parkirali smo se 500 metara dalje i u tišini dolazimo na neko raskrižje. Šapće se. Ovi govori: 'Ovdje hoću zaklon za tenk, ovdje za ljude, ovdje za municiju, ovdje stavi samohotku'. U jednom trenutku smo ja i zapovjednik satnije stali i rekli: ' Pa, mi ovdje šapćemo, a onda se moramo vratiti s 'osmicom' koja ima 50 tona i koja se, kad je upališ i počneš voziti po asfaltu, čuje k'o da ide 10 tenkova, a tu su još i dizalica, bager, utovarivač, dva-tri kamiona… To je cijela građevinska operativa. Mi smo to radili dva-tri dana jer prvo dođeš, napraviš malo, onda počne pucat po tebi i moraš se vratit. Nebrojeno puta se dogodilo da nam ostane stroj i onda mora doći mehaničar i osposobiti ga po mraku da bi mogao ići dalje. Masu puta smo mi bili ispred prvih položaja, nulta crta obrane - kaže Sandro Nimac. 

- Najbolje mi je bilo kad su mi prvi put rekli da ću dobit osiguranje. Računao sam da će oni ići ispred mene. Ja radim i gledam di su oni, vidim ih na 100 metara iza mene čuče, a ja na velikom stroju. Pa, kakvo je to osiguranje?! - smije se Čedo Lelas i pojašnjava kako u pancirki nije mogao raditi jer se nije mogao slobodno kretati, pa ju je vratio. 

Ranjen je na samom kraju rata u akciji Mrkonjić Grad. 

- Pogodila ga je maljutka, samo Bog zna kako je ostao živ. Sve je oko njega bilo izrešetano, cijela kabina, a njega ni jedan geler nije pogodio - opisuje Nimac, a Lelas iznosi detalje. 

- Bila je borova šuma tamo i mi smo sumnjali da su oni tamo, ali ne smiješ pucati. Trebalo je napraviti dva, tri zaklona za tenk i ja sam vjerojatno u tom momentu krenuo i tada me pogodilo. Ja u šoku, gledam, mogu glavom, sve je uredu. A onda sam izašao i samo se srušio. Ne sjećam se ni tko me pokupio ni kako je to išlo, odvezli su me u Livno u bolnicu, imao sam neke ogrebotine po glavi, ali da me je geler pogodio danas sigurno ne bio ovdje i pričao s vama – priča. 

Često je radio i s legendarnim zapovjednikom tenkista 4. gardijske brigade Andrijom Matijašem Paukom. 

- Matijaš bi se popeo na stroj i gledao, a ja bi radio. Rekao bi mi: 'Kad te taknem rukom po ramenu samo bježi nazad.' Tako bismo radili 20 minuta, pola sata, i onda bi nas oni počeli gađati. Tako bi iz četiri-pet puta napravili nekoliko zaklona - kaže Čedo, a na pitanje koja mu je akcija bila najteža odgovara da je Zadar definitivno bio najkrvaviji. 

Na tom su području radili na nekoliko mjesta, a Nimac kaže kako njihova postrojba nije imala niti jedan slobodan dan. Budući da stroj uvijek radi, imali su duple posade, a od početka rata do nekoliko dana nakon Matijaševe pogibije nije bilo dana da netko od njih nije bio na zadatku. U postrojbi imaju četiri poginula, radi se o pionirima koji su stradali prilikom razminiranja, dok iz inženjerijske satnije imaju jednog poginulog suborca. 

Bliski susret s neprijateljskom vojskom imao je i Sandro Nimac i to dok je radio u Pakovom Selu.

- Kazali su nam da možemo raditi po danu. I mi dođemo po danu s velikim rovokopačem, dizalicom, kamionima… i u jednom trenutku dolazi jedan od zapovjednika te postrojbe koja je tu držala položaje i pita me tko nas je poslao ovdje? Ja mu odgovorim, a on nas pita jesmo li ludi? Pitam ga zašto? Pozvao me sa strane i dao mi kanočal i neki orijentir. I ja gledam, tražim i ugledam cijev kako stoji uperena prema nama i pajdo sjedi na kupoli i gleda u nas. Kad je vidio da ga gledam počeo mi je mahati i ja sam instinktivno njemu isto odmahnuo rukom. Mislio sam se što sad da radim? Ako kažem strojarima, nastat će panika i samo sam molio Boga da ovi ne okine, a sreća nisu pucali jer su u to vrijeme bili pregovori u Žitniću - priča Nimac i opisuje u kakvim su sve uvjetima radili: 

- Kad stroj radi cijelo vrijeme šetaš oko stroja, a ovi okolo čuče. Ti više od te buke ništa ni ne čuješ niti razmišljaš šta se događa oko tebe, gledaš stroj i šta moraš napraviti. A noć, on iz kabine ne vidi, pa smo dobili male baterije i onda bi s njom posvijetlili u zemlju i onda on dođe s kašikom i tu kopa. Neka mu samo malo cimne ruka, opali te kašikom i spljošti te za čas posla, ali, hvala Bogu, ništa se nije dogodilo – kaže Nimac.

Lelas se prisjetio crtice kod Kašića gdje je bila žestoka borba. 

- Na putu stoji jedan izgoreni tenk kojeg treba maknuti da ovi mogu proći. A, tišina para uši… Izašao sam i poslušao je li se nešto čuje i na kraju dođem i guram taj tenk, a on škripi, čuje se kilometrima daleko. Kad su oni otvorili vatru… svi su poligali po terenu, a ja guram taj tenk. Odgurao sam ga sa strane i uteka - smije se Lelas.

- To sada sve zvuče kao lovačke priče - ubacuje se Sandro.

- Ma, to su doživljaji koji se ne mogu opisati, ali uđeš u to, nije te strah, samo trezveno razmišljaš glavom di šta možeš, šta ne možeš - dodaje Čedo.

- Strah te dok ideš tamo, dok se pripremaš, dok dolaziš, ali onda dođeš raditi i nemaš više vremena razmišljati o strahu – pojašnjava Nimac.

- To je kao i prije Oluje kad ti kažu spavaj. Ma, tko će spavat, jedva čekaš četiri ure da kreneš. Ne možeš od uzbuđenja - prisjeća se Lelas kojem je, kaže, najteži trenutak u Domovinskom ratu ipak bilo zarobljavanje u Vrlici na samom početku. 

- Dođe ona poluvojska i nogom razbija vrata kuće, a ja ne znam šta ću od muke. Samo gledaš i onda nas je Mladić postrojio. Tada se rodio bijes u meni i rekao sam: 'Vratit ću vam to kad-tad' – opisuje.

Danas, 25 godina nakon akcije kojom je oslobođen hrvatski teritorij i time ispunjen i njihov san, najviše ih smeta to što je ono što su radili pridodano u zasluge postrojbi s kojima su radili, a posebno su razočarani odnosom prema braniteljima i slikom koja se o njima stvara kao o ratnim profiterima. 

- Radili smo sa svim brigadama HV-a i obično se naše zasluge pripisuju njima - Četvrtoj, Sedmoj. 141…, a oni za te poslove nisu imali ni ljudstvo ni mehanizaciju. Da se ide kopati ratni put 4. brigade vjerojatno će se naći podatak da je Čedo Lelas ranjen kao pripadnik 4. brigade, a ne pričuvni vojnik inženjerijske satnije - kaže Nimac.   

- Ja sam poludio kad sam to čita, sve su oni napravili, a našu bojnu nitko nije spomenuo. Na Maslenici postoji ploča na kojoj su nabrojane sve postrojbe koje su sudjelovale u akciji Maslenica, a nas nema. Kad se radio novi Maslenički most onda su mene zvali, ja sam bio prvi koji je tamo došao, koji je probio put do Ždrila - razočaran je Lelas, a Nimac naglašava kako ih najviše pogađa to što je Domovinski rat danas toliko stavljen na marginu da su uoči nedavnih izbora političari čak govorili o tome kako treba ukinuti braniteljske mirovine. 

- Govori se o brojci od 500.000 branitelja, to može možda biti jer su ušli svi, i oni koji su bili tri dana i oni koji su cijeli rat odradili, ali to je brojka o kojoj bi se dalo pričati. Govori se o braniteljskim povlasticama, kojim? Nakon garde sam se skinuo, zaposlio se i 20 godina radio. Igrom slučaja sam išao na posao koji je isto beneficiran, radio sam na razminiranju i skupio sam 40 godina staža i otišao u mirovinu. Jedino što sam dobio od rata je beneficirani radni staž. Velika većina branitelja se nakon rata vratila u civilstvo, nastavili su raditi i živjeti kako su to radili i prije rata. Kada se  govori o povlasticama govori se o malom broju branitelja koji su otišli u mirovinu i koji su invalidi, a i tu trebamo razdvojiti invalide i 'invalide' - govori Nimac.

- Ja sam pozornik, a da sam bio u drugoj postrojbi ne znam ni ja šta bi bio - ubacuje se Lelas.       

- Bio bi general - odgovara mu Nimac.

- Da, bio bih general - zaključuje Čedo Lelas ovu priču o 40. inženjerijskoj bojnoj HV-a.