3:2 ZA VUKOVAR Priča obitelji Jukić o ratu, povratku i ljudskoj upornosti

Fotogalerija (4)

Dan je bio topao i sunčan kada smo ranije ovog studenog sreli dio obitelji Jukić na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Danas, na dan Kolone sjećanja, grad je drugačiji - puše vjetar, nebo paraju oblaci, a atmosfera je komorna. Kolona je prolazila ulicama grada, od bolnice do groblja, dok su u pozadini odzvanjala imena stradalih i nestalih osoba.

Uz dubok pijetet prema svima koji su dali svoj život za obranu Hrvatske i obiteljima koje su izgubile svoje najmilije, donosimo priču o jednoj vukovarskoj obitelji dalmatinskih korijena koju smo upoznali ranije ovog mjeseca, na onaj sunčani dan u studenom.

Riječ je o obitelji Jukić, koja potječe iz Tijarice. Tata Slavko, Dalmatinac toplog pogleda i pjesničke duše, zamijenio je surovi krš plodnom slavonskom ravnicom. U Vukovaru je upoznao Višnju, Šokicu iz Bogdanovaca, i zajedno su ovdje ostali. Osnovali su obitelj i dobili četvero sinova i jednu kćer - Božidara, Elizabetu, Tomislava, Hrvoja i Domagoja.

Na fotografiji su Božidar i Tomislav u zagrljaju majke, pomažu joj u poslu koji Višnja vodi već desetljećima. Obrt je otvorila još 1971. godine, ne sluteći koliko će njezini aranžmani, cvijeće i lampioni ovom gradu biti potrebni, pogotovo u studenom. 

U njihovoj cvjećarnici ne izrađuju samo aranžmane i vijence, već sami pune i lampione.

- Sve radimo ručno. Sami punimo lampione, aranžiramo vijence, pravimo aranžmane, sve u kompletu. Radimo po narudžbi za svih - od državnog vrha, Grada Vukovara, raznih udruga, ljudi iz cijele Hrvatske - priča nam Višnja.

Posebno s ponosom spominje trobojne lampione - crvene, bijele i plave - koje izrađuju u tisućama komada. Za ovaj dan pripremaju se mjesec dana unaprijed.

Premda u studenom imaju najviše posla, u njihovom poslu, kaže Višnja, nema godišnjeg odmora. 

- Nažalost, puno ljudi umire. Grad stari, mladi odlaze, a groblje se svake godine širi. Ima i Vukovaraca koji su otišli, ali se vrate – makar na kraju, jer ovdje imaju svoje mjesto. Sve to te nauči cijeniti život drukčije - govori. 

Ni njihovu obitelj rat nije poštedio. Zbog progonstva su morali zatvoriti obrt i spašavati živu glavu.

- Tijekom rata živjela sam u Samoboru i Zagrebu. Bila sam trudna s trećim djetetom, a 1993. u prognanstvu sam rodila četvrto. Kad smo se 1998. vratili, 2001. smo dobili peto dijete - to je naš Bubi - govori s osmijehom.

Danas se cvjećarnica zove 'Bubi' i već je gotovo tri desetljeća poznato mjesto Vukovarcima.

- Prije se zvala Fontana Višnja, ali smo promijenili ime. Sada u kontinuitetu radimo već 28 godina - nastavlja. 

Ime 'Bubi' ostalo je zahvaljujući obiteljskoj anegdoti. Sestra je najmlađeg brata od milja nazvala Bubi i tako je ostalo. No, Domagoj zvani Bubi zapravo je simbol novog početka života u Vukovaru, nakon povratka 1998. godine.

- Bilo je teško, ali ljubav prema gradu i zahvalnost prema prijateljima koji su dali svoje živote, to me držalo. Ako su oni mogli, možeš i ti izdržati. Uvijek je to bila moja vodilja. Dali su ono najvrjednije, svoje živote, a ti nećeš izdržati? Bilo je razrušeno, grozno, ali evo, opstali smo - govori odlučno Višnja.

Na pitanje je li Vukovar danas postao samo grad pijeteta, Višnja odgovara s tugom i ponosom pomiješanim u glasu.

- Najgore je to što jedanaesti mjesec svake godine otvori ranu koja nikad nije zacijelila. Zamislite, svake godine, iznova i iznova, otvara se ta rana i treba puno snage da se to preživi. Kad dođe taj dan, dođe masa ljudi, odaju pijetet, a svatko se potom vrati svojoj kući. A ti ostaješ ovdje i skupljaš dojmove, kasnije se mjesecima oporavljaš. Nije lako. Koliko god pokušavaš misliti 'bit će bolje', opet se sve otvara – priča tiho.

Danas, kaže, već osjeća umor, ali ne i žaljenje.

- Nije jednostavno, ali na sreću, ostavila sam djecu ovdje, u Vukovaru. Nisu otišli. Od petero djece, troje je u Vukovaru, jedno u Njemačkoj, jedno u Zagrebu. Većina je ostala i to mi je veliko zadovoljstvo. Mnogi su otišli trbuhom za kruhom, ali meni je lakše jer su moja djeca ovdje - širi joj se osmijeh dok to govori. 

Jedan od sinova nam je ispričao i obiteljsku zezanciju: troje djece rodilo se u Vukovaru, a dvoje u prognanstvu. Danas ih je troje ostalo u Vukovaru, a dvoje živi izvan njega. 

- I u jednom i u drugom slučaju je 3:2 za Vukovar - kaže nam Božidar uz topli osmijeh i sa stisnutom šakom.

Možda se baš u tom omjeru krije cijela Višnjina životna filozofija - i tuga i prkos, ali prije svega ono što je spomenula u razgovoru s nama: 'Ako su oni mogli, možeš i ti'.

Omjer 3:2 je njihova simbolika da se da se živi u Vukovaru, makar teško, jer Grad heroj bez svojih ljudi ne bi imao za koga disati.

Audio verzija članka može se poslušati ovdje: 

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija