A zašto kruh ne bi bio naš 'nacionalni interes', pa da se država brine o njegovoj distribuciji i prodaji?

Posljednjih mjesec dana mogli ste vrlo često čuti riječi - nacionalni interes! Krenulo je s INA-om pa s HEP-om, onda se naravno priča nasloni na poljoprivredu, obrazovanje, kulturu i slično. No nekako pojam ostane u zraku. Ne znamo ni sami što bismo s njim. Jer svatko taj famozni 'nacionalni interes' stavlja u kontekst svega i svačega, tako da se na kraju izgubio interes za nacionalni interes pa samim time i značenje pojma.

Zašto je u Hrvatskoj ta priča tako snažna i postojana? Pa ostatak socijalizma. U socijalizmu je sve bio nacionalni interes jer sve je i bilo državno. Svačije, tj. ničije. Vjerovali ili ne, Hrvati nikada zapravo nisu u cijelosti izašli iz tog sustava. Jesmo u nekim elementima, dok smo druge objeručke zadržali. Političari su utjecajni i moćni, dijele poslove, poticaje, dižu poreze, i država uvelike utječe na tržište. I posljedično, kroje 'nacionalni interes'.

No i dalje ne znamo što je to nacionalni interes. No, da bismo to zaključili moramo krenuti od sustava u kojem živimo. A kažu nam da živimo u demokraciji. Baš ta famozna demokracija vam je - vladavina većine. Još su stari Grci vidjeli da ne možeš uvijek sve strane zadovoljiti pa zaključili da je bolje da je većina zadovoljna, te se sjetili glasovanja. Ruke u zrak pa da vidimo kako stojimo. Većina je zadovoljna, a nezadovoljna manjina uvijek će postojati, no ta manjina je tada - protiv demokracije. Zeznut sustav. Je li taj sustav dobar ili ne, ostavljam ponaosob na prosudbu, no živimo u tom sustavu. Nastavno na rečeno, dolazimo do zaključka da i nacionalni interes određuje - nacija. A naciju čine svi članovi te nacije, odnosno svi njeni državljani. I sada se vraćamo na demokraciju. Jednostavnim glasovanjem može se riješiti svako pitanje nacionalnog interesa. No, nije potrebno za sve izlaziti na glasovanje. Recimo voda. Čovjek je oko 70% voda i bez vode je mrtav. Dakle, nije upitno je li to interes svih državljana. Svatko mora imati slobodan pristup i uzimanje pitke vode. Također, vrlo velika većina ljudi želi zaštitu sebe i svog vlasništva. Dakle sud, policija, vojska su potrebni. U Hrvatskoj bi kao nacionalni interes još prošli i zdravstvo te školstvo. Kakvi god bili. Ipak, postoje i neka granična pitanja za koje je nezgodno predvidjeti rezultate možebitnog glasovanja. Recimo za sport ili kulturu. 

I što sada s tim? Kako odrediti što je od toga nacionalni interes? Vrlo jednostavno. Preskočili smo jedno vrlo bitno glasovanje. Ono vašim novcima. To je najiskrenije i najtočnije glasovanje ikada. Jer ljudi vole trošiti novac na ono što im je bitno. Na taj način upravo glasujete za nešto. Recimo, ako se otvore dvije slastičarnice u vašoj četvrti, i jedna je većini bolja, ljudi će više odlaziti u nju i više u njoj kupovati. Druga će vjerojatno propasti, prva će se širiti. Iako je u propaloj netko radio, to potrošača nije briga. On želi vrijednost za svoj novac. I tako i treba biti. Svojom potrošnjom vi direktno glasujete za ono što vam je bitno. Hrvati, primjerice, jedu kruh. Vole kruh, vole pekarske proizvode. I kupuju ih. Ne treba ih spašavati ni subvencionirati iako je, gledajući demokratski, kruh državni prioritet. Pa svi ga jedu! Da se glasuje o važnosti kruha, minimalno 80% Hrvata bi to istaknulo kao krajnje bitnu stavku. Znači li to da država treba brinuti o distribuciji i prodaji kruha? Naravno da ne. Privatnici to obavljaju savršeno, kruh je dostupan svima u svakom kutku zemlje.

Ako ljudi nešto kupuju, to znači da to i žele, i to će posljedično prosperirati. Ako nešto ne kupuju, to će poslovati s gubitkom i propasti. Ako se to i subvencionira i pomogne, ponovno će u dogledno vrijeme propasti jer ljudi jednostavno za to nemaju interes. I to je zakon tržišta. Nepogrješiv i istinit. Brutalan i iskren. Gubitnici ga ne vole, dobitnici obožavaju.

A nogomet tu daje interesantan primjer Dinama i Hajduka. Prosječno preko 10.000 gledatelja gleda Hajduk. Na europskim utakmicama ulaznice su skupe, uz to postoji i udruga Naš Hajduk, dionice kluba te razne druge akcije. Navijači sve to kupuju i tako podržavaju svoj klub. Mislite da bi se za Hajduk prestalo navijati da ispadne u 3. ili 4. ligu? Sigurno ne bi. Ljudi žele gledati i navijati za Hajduk te su za to spremni izdvojiti novac.

S druge strane, Dinamo koristi sve moguće poticaje da bi privukao gledatelje. Dresovi, karte europskih utakmica po 10 kuna, čak i besplatna podjela. I kakav je broj gledatelja? Vrlo malo ljudi želi ići. 

Zato trenutačne priče o INA-i, Agrokoru, HEP-u, autocestama, sportu ili kulturi treba vrlo jednostavno riješiti. Svi koji misle da ih treba kupiti, i da su to dobra ulaganja, neka stave svoj novac u njih, kupe ih kao mali dioničari i problem riješen. Kao T-com ili INA-u nekada. Kako se kaže: put your money where your mouth is !

Inače nam nacionalni interes ostaje - ono što političari kažu da jest.