Bajke koje djeci otvaraju oči: Splitski vrtići dobili novi alat za razgovor o internetu

Fotogalerija (9)

U splitskim vrtićima već godinama je jasno da tehnologija ne čeka školsku dob. Djeca u jaslicama već znaju pokretom prsta zaustaviti video i prebaciti novi, zato roditelji nerijetko traže savjet kako postaviti granice koje su se rasplinule, a odgojitelji sve češće uočavaju posljedice ekrana koje se na djeci vide prije nego što odrasli žele priznati.

Zato su se na susretu, koji su zajednički organizirali Centar za nestalu i zlostavljanu djecu i Centar za sigurniji internet, okupili ravnatelji i stručni suradnici splitskih vrtića kako bi dobili nešto što na prvu zvuči jednostavno, ali zapravo je vrlo promišljeno: 'Bajke u digitalnom svijetu'. Riječ je o četiri klasične i svima poznate priče – 'Tri praščića', 'Ivica i Marica', 'Crvenkapica', 'Ružno pače' i 'Pinokio' – prilagođene tako da djeci otvaraju prostor za razgovor o internetu, ali bez zastrašivanja.

Radi se o bajkama koje ne mijenjaju svoju radnju, ali mijenjaju perspektivu: potiču dijete da se zapita tko je vuk u digitalnom svijetu, što krije šuma društvenih mreža, kako se nositi s ruganjem u komentarima i kako prepoznati laž. Pritom mislimo na onu od koje raste Pinokiju, ali i onu koja se skriva iza ekrana.

'Djeca su već duboko unutra. Na nama je da budemo filtar'

Dubravko Vukovac, ravnatelj Dječjih vrtića Radost, odmah potvrđuje zašto je ovakav projekt uopće potreban. Kaže, u vrtićima odavno više nije pitanje hoće li se djeca susresti s tehnologijom, nego koliko rano se to dogodi.

– Djeca su danas vrlo upoznata s digitalnim svijetom. To vidimo svaki dan. A odgojitelji imaju obvezu razvijati digitalne kompetencije i uključivati tehnologiju u rad s djecom – govori Vukovac, ali ističe da se stručnost odgojitelja sve više svodi na balansiranje: kako iskoristiti tehnologiju da bude poticaj, a ne distrakcija.

– Važno je ne samo kakav sadržaj prikazujemo, nego i koliko dugo. Djeca trebaju interakciju, pokret, ples, sudjelovanje. A ne kontinuirano pasivno gledanje ekrana – poručuje ravnatelj predškolske ustanove.

U vrtićima, kaže, to postaje svakodnevna borba. Djeca dolaze s navikama koje vrtić ne može u potpunosti ispraviti, a roditelji često teško prihvaćaju preporuke.

– Savjeti su dobronamjerni, ali odaziv roditelja na radionice i razgovore je manji nego što bi trebao biti. A vidimo posljedice, kao što je lošiji socioemocionalni razvoj, kašnjenje govora, poteškoće u ponašanju. Sve to povezuje se s predugom izloženošću ekranima – govori.

Vukovac se prisjetio i podatka koji je, kaže, u struci zazvonio kao alarm: 2025. godine očekuje se više pretile djece nego one uredne težine. I to je posljedica pretjerane izloženosti ekranima. 

A problematični su i crtići, naročito oni brze radnje. Primjerice, istraživanja navode da 15 minuta 'Spužva Boba' može rezultirati satima povećane anksioznosti i nemira.

Roditelji sve češće dolaze po pomoć: 'Ne znaju više gdje je granica'

Ljiljana Čulić, pedagoginja i sociologinja iz Centra za sigurniji internet, govori ono što mnogi roditelji nerado priznaju – da su ponekad izgubili kontrolu.

– Roditelji nas pitaju smije li dijete uopće biti na internetu i koliko dugo. Često nam dolaze kada se već nešto dogodilo: kada je dijete žrtva elektroničkog nasilja ili, ponekad, njegov počinitelj – kaže Čulić.

Sve je više slučajeva u kojima djeca razvijaju rane oblike ovisnosti o digitalnim sadržajima. Roditelji tada ne znaju gdje je granica.

– Ne osuđujemo ih, već ih pokušavamo razumjeti i dati im konkretne alate – govori pedagoginja i sociologinja. A upravo zato, kaže, projekt s bajkama ima smisla, jer raditi prekasno uvijek je najskuplja opcija.

– Predškolska dob je idealna za prevenciju. I dijete od godinu dana može učiti kroz slikovnice, audio priče i pjesme koje ga vode prema zdravijem odnosu s tehnologijom – kaže Čulić.

Struka se pritom oslanja na preporuke Američke pedijatrijske akademije, koje propisuju da djeca do dvije godine ne bi trebala koristiti ekrane.

– U praksi vidimo suprotno, jer se u najmlađoj dobi koristi bijeli šum i razni vizualni sadržaji za uspavljivanje – upozorava. 

Za ukupnu populaciju djece teško je dati jedno univerzalno pravilo, jer kao i odgoj, i korištenje tehnologije vrlo je individualno. No svakako treba pratiti preporuke da djeca do dvije godine ne koriste ekrane, a kasnije do sat vremena dnevno. Ali to ne znači dati djetetu mobitel u ruke.

– To znači gledati kvalitetan sadržaj zajedno s djetetom, uz objašnjavanje i interakciju. Djeca u ranoj dobi ne mogu učiti samo s ekrana; učenje se događa tek kad odrasla osoba prati i tumači sadržaj. Kad dijete poraste, važno je sudjelovati u njegovu digitalnom životu, igrati videoigre s njim, pratiti što koristi i što gleda, te kada dođe vrijeme za prvi mobitel uvesti sve roditeljske kontrole. Dijete ima pravo na sigurnost, a u digitalnom svijetu bez kontrole sigurnosti nema – zaključuje Čulić.

Bajke kao prevencija: 'To je vještina koja se mora učiti od vrtića'

Jedan od načina su upravo bajke kakve su danas podijeljene ravnateljima i odgojiteljima u obrazovnim ustanovama. Socijalna pedagoginja Danijela Perić-Krstulović iz Centra za sigurniji internet objašnjava kako su se takve klasične priče pretvorile u svojevrsni trening iz digitalne sigurnosti.

– Na stražnjim stranicama slikovnica nalaze se pitanja: što učiniti ako ti se javi nepoznata osoba online, kako reagirati ako se netko ruga na društvenoj mreži. Djeca tako povezuju situacije iz bajke s onima iz digitalnog života – kaže.

Prema njezinim riječima, prevencija ne može početi u školi.

– Vještina sigurnog snalaženja u digitalnom prostoru mora se učiti od vrtićke dobi. Zato smo okupili ravnatelje i stručne suradnike, da čujemo njihove potrebe i ponudimo podršku. Suradnja s vrtićima u Splitu već je snažna, a ovim korakom želimo je dodatno ojačati – ističe.

A splitski vrtići, zahvaljujući ovom adventskom poklonu, dobivaju priliku da prve lekcije o sigurnom internetu ispričaju upravo onako kako su djeca navikla – kroz priču i stare dobre bajke.