BITKA ZA VUKOVAR: Razgovarali smo s jednim od dva branitelja koji su uništili prvi tenk JNA u obrani Grada heroja

Damir Plavšić je jedan od dvjestotinjak živih branitelja s popisa od 1863 branitelja koje je prvi ratni zapovjednik obrane Vukovara Ivica Arbanas predao na primopredaji dužnosti drugom zapovjedniku obrane Mili Dedakoviću Jastrebu u okupaciji toga grada u Domovinskom ratu. Borio se od samog početka do kraja u Gradu heroju. U lipnju 1991. godine položio je zadnji ispit na 2. godini Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, gdje je živio tijekom studija, nakon čega ga je srce odvelo u njegov rodni Vukovar kako bi ga obranio.

- U svom srcu sam osjetio potrebu da odem braniti svoj rodni grad. Došao sam tamo, prijavio se u Pričuvni sastav Zbora narodne garde, tako se još tada zvalo. Borio sam se na Sajmištu, na najkrvavijem dijelu vukovarske bojišnice, gdje je poginulo jako puno naših branitelja, ali i neprijateljskih vojnika. Mi, malobrojni preživjeli sa Sajmišta, ranjeni smo najmanje jedanput. Kada je pao naš položaj, Desna Supoderica na Sajmištu, nastavio sam braniti Priljevo. To je jedna dugačka spojna cesta između Borova Naselja i Vukovara. Nakon pada te linije nastavio sam se boriti u Borovu Naselju do samoga kraja, 20. studenog, kada smo se velika grupa nas branitelja odlučili ne otići u proboj, već se predati, s našim civilima i ranjenicima. Smatrali smo da na takav način štitimo njihove živote. Razmišljali smo - što nas bude više i ako smo s njima, manja je šansa da će nas sve poubijati. Bilo nas je tamo oko 2, 2 i pol tisuće ljudi - priča u kratkim crtama težak ratni put vukovarski branitelj, Damir Plavšić.

Nakon predaje odvedeni su u logore, kaže, dječaci od 14 godina do starijih osoba od 84 godine.

- Bio sam u tri srpska logora. U Stajićevu kod Zrenjanina, Nišu i Sremskoj Mitrovici. Osobno sam tijekom Bitke za Vukovar bio lakše ranjen. Mog oca su ubili na Ovčari nakon pada Vukovara, uništili su nam kompletno svu imovinu koju smo imali u gradu. Kada smo se predavali uzeli su nam zlato, novac, sve vrijednosti. Kada smo moja pokojna majka i ja izašli iz Vukovara, izašli smo bez ičega. Majka je otišla u Zagreb, ja sam završio u srpskim koncentracijskim logorima. Poslije izlaska iz logora, 27. ožujka, odmah drugi dan, vratio sam se na fakultet i to mi je pomoglo da danas funkcioniram kako funkcioniram i da imam nade u našu hrvatsku mladost - rekao je.

Osvrnuo se i neke činjenice za koje kaže kako nisu točne. Kao prvu je istaknuo da opsada Vukovara nije trajala 87 dana, već punih 88 dana.

- Vukovar je jedna velika neispričana priča. Obrana Vukovara je zasnovana na improvizacijama. Mi smo tijekom bitke izmišljali, djelovali smo s nekakvim spravama koje smo napravili. Gađali smo neprijatelje s protugradnim raketama. To je mala raketa koja se, kada dođe nekakva oluja, ispucava u oblak i nitko ne zna gdje leti. Za nju je karakteristično da stvori šištavi, šumeći zvuk, koji i plaši čovjeka. Naši momci su s tim raketama gađali brodove Jugoslavenske vojske koji su nas dolazili gađati u Vukovaru. Mi smo izmislili 'pijanog ustašu'. Naime, na vrh puške se stavi cilindrična cijev, a u nju se stavi ručna bomba. Ispuca se s manevarskim metkom. Inače, čovjek kada baca bombu može je baciti 30-ak metara, a ovako leti 100-tinjak metara. Po srpskim medijima je bilo da 'pijani ustaše' bacaju bombe 100 metara u daljinu. Dakle, puno je improvizacije bilo - ispričao je vukovarski branitelj.

Druga netočna činjenica je, kaže, ta da Vukovar nije pao 18. studenog.

- Pao je 20. studenog jer smo se mi u Borovu Naselju, koje je dio Vukovara, borili i 19. studenog. Predaja je uslijedila 20. studenog - kaže Plavšić i dodaje kako nije siguran prešućuje li se namjerno kako je Vukovar bio okružen i kako se stvorio obruč oko grada 25. kolovoza.

- Tada smo pokojni Robert Janjić i moja malenkost, uništili prvi tenk u gradu Vukovaru. Kolona tenkova, nakon pregovora s našim zapovjednikom Perom Perićem, nije odvezena u vojarnu Vukovar, već je prebačena na jedno brdo koje dominira iznad naselja Lužac, Adice i Priljeva. To je možda bitno napomenuti, zbog tenkova koji su se ukopali na tom brdu mi smo sljedeći dan morali formirati takozvani kukuruzni put ili put spasa - priča.

Istaknuo je i kako bi bila bitno drugačija priča da su imali tenkove na početku Bitke za Vukovar, jer su s jednim zarobljenim tenkom u roku od 20 minuta uništili 10 neprijateljskih tenkova i dva oklopna vozila, od kojih je jedno bilo zapovjedno.

- Mi branitelji smo imali pretežno ručno protupješačko i protutenkovsko naoružanje. Imali smo nešto malo topova, a neprijatelji su imali sve u neograničenim količinama. Bitno je napomenuti da smo mi zarobili dva neprijateljska tenka i da smo s jednim od tih tenkova T-55, u roku od 20 minuta uništili 12 neprijateljskih tenkova, među kojima je bilo oklopno vozilo u kojem je bio general Bratić, koji je tom prilikom i poginuo. Deset tenkova i jedan oklopni transporter i to jedno oklopno zapovjedno vozilo. To su ti naši heroji, tenkisti, o kojima se ne zna puno. Zamislite da smo mi imali nekoliko tenkova na početku Bitke za Vukovar, bila bi to potpuno druga priča, kada su ovi momci uspjeli uništiti 10 tenkova i 2 oklopna vozila - prisjeća se naš sugovornik.

Inače, Plavšić je objavio četiri knjige o Domovinskom ratu i Bitki za Vukovar te je autor glazbeno-scenskog spektakla 'Bitka za Vukovar' s kojim je dosad obišao 209 gradova i općina u Hrvatskoj i svijetu. Izvodi se na različitim jezicima kako bi diljem svijeta pričao istinu o Vukovaru. Između ostalog, predstava se sastoji i od njegovog predavanja.

Uz blagi osmijeh, koji pokazuje itekakvu tugu, ali i ponos, ispričao je koji osjećaji ga prožimaju dok na pozornici s mikrofonom u rukama priča, prije svega djeci i mladima, o svom iskustvu i kako kaže - pravoj istini o Vukovaru.

- Bitka za Vukovar je nešto strašno, bila je toliko krvava da sam ja imao jako puno problema kada sam pisao svoju najnoviju  knjigu 'Bitka za Vukovar - ratnici u trapericama i tenisicama'. Bilo mi je toliko strašno jer sam se morao kompletno vratiti u to što se događalo. Htio sam pisati baš svaki detalj, a to sve zbog naše djece i mladih, koji o tome, nažalost, danas, nakon 32 godine, gotovo pa ništa ne znaju. Ono što pričam na predavanjima je nekakva nužnost, nešto iznutra me tjera da budem staložen, da pametno govorim i potkrijepim konkretnim podacima. Da sve ono što govorim bude istina i da bude argumentirano, što je jako važno. Djeca i mladi shvate ako pričate priče i bajke. Nužnost da oni nešto više nauče daje mi snagu da govorim razumno, da oni nauče, a mi stariji evociramo sjećanja. Narod koji ne poznaje svoju povijest, iste će greške raditi u budućnosti - zaključuje Plavšić.

Poslao je i poruku svim braniteljima kako bi trebali pričati sa svojom djecom.

- Godinama sam šutio i baš zbog ljudi koji su izmišljali priče, počeo sam pričati. Napisao sam knjige jer su one dokumenti. Knjiga ostaje, možete je provjeriti, kao i podatke u njoj. S druge strane tu je zatvorenost branitelja, posebno onih koji su doživjeli prave traume. Ne znam kako to okopnjeti. Vjerojatno djeca moraju pikati... Nadam se da će početi pričati. Recimo, moj djed Mato Plavšić je preživio Bleiburg i križni put i na kraju je završio u logoru u Bosni gdje su naši Hrvati potpuno goli morali sjeći drva u šumi. Nakon nekoliko mjeseci uspio je pobjeći. Imao je sedamdesetak godina. Kada sam nakon puno pokušaja razgovora s njim napokon dobio od njega naznaku da bi htio nešto ispričati, donio sam kazetofon i sjeo kraj njega. Postavljao sam mu pitanja, a on je odgovarao i dan danas imam snimke što su naši ljudi doživljavali '45. godine. Zato djeco, tjerajte vaše očeve da vam pričaju. Snimite priče, a ako oni neće napisati knjige, pišite vi. Važno je da to što su naši branitelji doživjeli, ne ode u zaborav - rekao je Plavšić na kraju.