Boran Uglešić: Je li novo normalno stvarno normalno?

Sada kada je svijet  stao trebamo 'biti pametni', izvući iz ovog i nešto pozitivnog. Za početak bismo trebali biti zahvalni jer smo prošli 'brzi tečaj' kako prijeći put od egoizma do altruizma, od dehumanizacije do humanizacije, od krivo poredanih prioriteta do vraćanja na tvorničke postavke.

Kako i zašto je sve stalo?

Upravo svjedočimo paradoksalnoj situaciji da se od čovjeka sada 'traži' da živi u miru, u izolaciji svoga doma, sa svojim najbližima, da se posveti svemu onome za što prije nije imao vremena i da tako bude konstruktivan i proaktivan. Kako je evidentno da smo po prirodi stvoreni za mir, a ne za nemir koji nam je donosio svakodnevni život, sada se obistinila bojazan da će se puno veći problem s čovjekom dogoditi u trenutku vraćanja u svoju svakodnevicu i u trenutku rješavanja svih onih 'životnih' zaostataka, nego u ovih nekoliko mjeseci karantene dok nas prisebnima drži osjećaj zajedništva i društvenog doprinosa. Nešto slično ratnom zanosu. No, što će biti s ljudima kad se vrate svojim životima, to tek treba vidjeti.  Stanje će diktirati i ekonomske i socijalne prilike.

Jesmo li 'normalno' reagirali na nenormalno?

Anksioznost, strah, nemir, zabrinutost...

Anksioznost ili tjeskoba sama po sebi ne mora biti patološka jer dolazi iz straha i opreza i neizbježan je dio svakodnevnog života većine ljudi. U ovim trenucima ljudi su skloni katastrofiziranju, koji je jedan od disfunkcionalnih načina razmišljanja, te sigurno vodi povećanju straha, uvođenje u povišenu anksioznost ili čak napade panike. Ovaj način razmišljanja je poznat i pod nazivom 'predviđanje budućnosti' i podrazumijeva predviđanje samo negativnih ishoda budućih situacija, zanemarujući druge, vjerojatnije ishode, jer smo po prirodi skloni bolje čuti negativnu nego pozitivnu informaciju. U ovoj situaciji je sasvim prihvatljivo da se ljudi boje nepoznatog, ali ako tjeskoba nije u skladu s intenzitetom ili vrstom podražaja te takvo intenzivno razmišljanje utječe na čovjekovo funkcioniranje u svakodnevici tada možemo reći da je riječ o patološkoj anksioznosti.

Strah je vrlo snažna i intenzivna emocija koju osjećamo u slučaju neke više ili manje neposredne opasnosti. Opasnost možda i jest stvarna i opravdana, ali strah je vrlo subjektivan i osoban zato što mašta ima važnu ulogu u percepciji opasnosti. Strah je zapravo vrlo korisna emocija jer u slučaju opasnosti pokreće mehanizme obrane I zaštite nužne za preživljavanje. Često je popraćen I fizičkim reakcijama poput obilnog lučenja adrenalina. No u nekim slučajevima strah može izazvati djelomičnu ili potpunu paralizu koja nam onemogućava ikakvo djelovanje I čini nas destruktivnim. Mišljenja sam da je racionalni strah naš dobar anđeo čuvar, koji nas kako u životu, tako I u ovoj novonastaloj situaciji drži opreznim I odgovornim. Strah postaje problem kada je pretjeran pa postajemo anksiozni, ili ga ignoriramo po modelu 'ja sam jači od straha' pa u takvim situacijama ovih dana svjedočimo neodgovornom ponašanju pojedinaca koji ne poštuju pravila struke, u najgorem slučaju čak krše I samoizolaciju. Neka straha u našim životima kao svjetionika u nemirnom moru. 

Čini li nas ovo normalno - nenormalnim?

Možemo si postaviti pitanje jesmo li svi na određeni način postali depresivni? I je li se prag depresivnosti snizio u odnosu na 'normalno'? Moramo biti svjesni da smo mi kao neformirane osobnosti, kao konzumenti krivih informacija, kao ustrašene individue, uvjerenja da smo bespomoćni bilo što uraditi u ovoj situaciji, jer virus ne možemo direktno kontrolirati, niti o njemu dovoljno znamo. Dakle, osjećaj bespomoćnosti dolazi iz nedostatka kontrole. Iako je jedino točno da direktna kontrola ne postoji, postoje mnogi neposredni načini kako se situacija može kontrolirati. Rekao bih da pristup zvan informacija, informacija, informacija bi mogao pomoći. Naravno, ne pričamo o mahnitom 'gutanju' svih portala, teorija zavjere itd. jer ionako nikada nećemo naći odgovor koji nas u potpunosti zadovoljava. Pričam o informaciji koja mora biti pravodobna, kratka, jasna ' nedvosmislena. Te su informacije servirane od naših stručnjaka i za sada bi se trebalo samo njima vjerovati kako bi imali osobni mir. Sada je vrijeme za staviti struku ispred senzacije.

Budite pozitivni, ali kako?

Lako je reći, teško je postići. U psihijatriji postoje dva pojma. Shvatiti i prihvatiti. Ne bi danas postojale na tisuće knjiga o samopomoći, niti bi ljudi išli na psihoterapije da je tako lako naučiti biti optimističan. Nažalost, način života nas je 'tjerao' da budemo konzumenti krivih informacija i tako smo gubili bitku sa samim sobom. Tako lako ulazimo u nezadovoljstvo i pesimizam izazvanim nerealnim očekivanjima koje nam je nametnulo društvo kao takvo. Mislim da je sreća jedan mozaik točno poredanih životnih prioriteta, vlastitog vrijednosnog sustava koji je se skladu s okolinom, te najbitnije, realnih pogledima na svijet.

Što ipak možemo?

Informirati se iz pouzdanih izvora. Odredimo sebi vrijeme i dužinu trajanja tijekom dana kada ćemo se baviti dotokom najnovijim informacijama. Pokušajmo maknuti fokus s onog na što ionako ne možemo utjecati, kako ne bismo stalno potpirivali vatru anksioznosti.

Izbjegnimo upadanje u začarani krug katastrofičnog predviđanja, gradeći sve detaljnije i stravičnije 'horor' filmove u glavi. Ako nam se to ipak dogodi, prepoznajmo negativne misli I njihov katastrofalni scenarij. Pitajmo se je li sada korisno razmišljati na ovakav način? Kako se osjećamo kad tako razmišljamo? Je li možemo nešto riješiti takvim razmišljanjem? Ostanimo fokusirani na ono što je dobro da napravimo za sebe I svoje bližnje.

Usmjerimo se na otkrivanje novih stvari ili aktivnosti. Prijetnju našem zdravlju pokreće strah koji je u osnovi svih strahova, a to je strah od smrti. Suočeni s podsjetnikom vlastite smrtnosti, pretjerano smo usredotočeni na bilo kakve znakove bolesti. Uključimo se u neku aktivnost koju godinama odgađamo I preuzmimo odgovornost za svoj život. Usmjeravanje misli na nove aktivnosti može nam pomoći da izbjegnemo tjeskobu.