BOŠNJAČKI UDŽBENICI: Pripadnici Crkve bosanske drage volje su prešli na islam, a Hrvata i Srba u Bosni nije bilo do 19. stoljeća

U Bosni i Hercegovini svaki od tri naroda (Bošnjaci, Srbi i Hrvati) ima svoj školski program. Na tržištu postoji više izdavača s tim da škole, odnosno nastavnici, sami biraju koje će udžbenike koristiti. Za analizu bošnjačkog viđenja prošlosti izabrali smo udžbenike izdavača Sarajevo Publishing. Nacionalna (bošnjačka) povijest uči se u udžbenicima od 6. do 9. razreda osnovne škole te u udžbenicima za gimnaziju odnosno srednju školu od 2. do 4. razreda.

Što se tiče srednjeg vijeka obrađuje se povijest Europe, Bizanta i arapskoga svijeta (dinastije Omejida i Abasida) i pojave islama. Udžbenik sa historijskom čitankom za drugi razred gimnazije (autori Esad Kurtović i Samir Hajrulahović), u lekciji 'Slaveni i njihov civilizacijski okvir' analiziraju vjeru, jezik i pismo. Tako se navodi da su južnoslavenski jezici - slovenski, hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski, makedonski i bugarski.

'Najstarija pisma su glagoljica i ćirilica...', a pojašnjava se kako su nastala ta pisma i nabrajaju prve države južnih Slavena.

'Na jugoistoku Europe, među južnim Slavenima ističu se Karantanija (na području Slovenije i Austrije), Hrvatska u doba Trpimirovića, Srbija u doba Nemanjića (naročito Dušanovo carstvo), Duklja (kasnije Zeta), Samuilovo carstvo (Makedonija), Bugarsko carstvo i Kraljevina Bosna (naročito u doba Tvrtka I. Kotromanića)'.

U udžbeniku za 7. razred objavljenje i tekst Pacta Conventa (ugovor između Hrvata i Ugarske) iz 1102. i tekst o Konstantinu VII. Porfirogenetu koji donosi vijesti o Hrvatima. Dvije stranice posvećene su o Dubrovačkoj republici.

Autori u udžbeniku za 2. razred gimnazije srednjovjekovnu Bosnu pozicioniraju između Istoka i Zapada.

'Vjerska slika srednjovjekovne Bosne obilježena je prisustvom katoličanstva, pravoslavlja i Crkve bosanske. Očuvani pisani spomenici ukazuju na prisustvo glagoljice, ćirilice (bosančice) i latinskog pisma te bosanskog i latinskog jezika u javnoj i svakodnevnoj upravi'. Posebno poglavlje je Teritorijalno politički razvoj srednjovjekovne Bosne.

'Krajem 13. i početkom 14. stoljeća nalazila se pod jakim utjecajem bribirskih knezova (Šubića) koji su svoju vlast ostvarivali na području Hrvatske u borbi s ugarskim kraljem, a njihovim padom doživljava nagli uspon. Bosna za vremena bana Stjepana II. Kotromanića (1322.-2353.) širi se na zapadni dio Huma i Dalmaciju od Cetine do Dubrovnika...'.

Teritorijalno širenje Bosne

Naime, Pavao Šubić (1245.-1312.) je bio neokrunjeni kralj Hrvatske, 'ban Hrvata i gospodar Bosne'. Njegov brat Mladen I. i sin Mladen II. bili su bosanski banovi od 1299.-1320., a Mladen II. 'ban Hrvata i Bosne' i 'gospodar cijele humske zemlje'. Unuka Pavla Šubića, Jelena Šubić Bribirska (1338.-1378.) bila je žena plemića i brata bana Stjepana Vladislava Kotromanića (1295.-1354.) i majka budućeg kralja Tvrtka. O svemu tome u udžbenicima nema ni riječi.

Teritorijalno širenje Bosne je završeno banom i prvim kraljem Stjepanom Tvrtkom I. Kotromanićem (1353.-1391.), a osvajanja u Hrvatskoj i Dalmaciji bila samo epizoda.

'Dio Primorja (Slansko primorje 1399.) i Konavle (dio 1419., a ostatak 1426.) bosanski vladari i velmože su prodali Dubrovčanima'.

Stjepan Vukčić Kosača, jedan od najvećih velikaša u Bosanskom Kraljevstvu, 1448. uzima titulu 'hercega od sv. Save'. Tako je Hercegovina dobila ime.

U lekciji 'Bosna i njeni susjedi tijekom srednjeg vijeka', uz ostalo, opis je kako se hrvatska država u ranom srednjem vijeku razvija pod dinastijom Trpimirovića.

'Tijekom ranog srednjeg vijeka Bosna je povremeno ulazila u sastav hrvatske države. U svom razvoju Bosna se širi na jugozapadu i sjeverozapadu na područja koja su ulazila u sastav hrvatske države. U cjelini, Hrvatska kao zapadni susjed srednjovjekovne Bosne razvija i prenosi u Bosnu pored svojih, šira dostignuća zapadnoeuropske, mediteranske i srednjovjekovne kulture prožete katoličanstvom'.

Razvoju Dubrovnika također se posvećuje veliki prostor s fotografijom grada. Objavljen je i opis Dubrovnika iz pera Filipa de Diversisa odnosno opis političkog uređenju Dubrovnika.

Međutim, boj se u bošnjačkim (muslimanskim) udžbenicima u BiH bije za jednu kršćansku crkvu i to za Crkvu bosansku. Želi se dokazati da su današnji bosanski muslimani (Bošnjaci) potomci pripadnika Crkve bosanske.

Autori u svim bošnjačkim (muslimanskim) udžbenicima plasiraju tezu da su 'krstjani' prihvatili islam drage volje. Nigdje ni riječi da je islam 'utjerivan' ognjem i mačem.

U udžbeniku za 2. razred gimnazije (autori Esad Kurtović i Samir Hajrulahović) definiraju Crkvu bosansku kao povlaštenu od velikaša i bosanskih vladara.

'Kod nosioca javne vlasti u Bosni, naročito vladajućih, feudalaca i vladara, Crkva bosanska je bila privilegirana kao zaštitnik poretka'.

Na temelju čega je izrečena potonja tvrdnja, posve je nejasno. Udžbenik je prepun proturječnosti.

U udžbeniku se također analizira kriza Katoličke crkve u Bosni, neuspjeh dominikanaca i uspjeh franjevaca.

'U Bosni franjevci ostvaruju bolju poziciju katoličanstva nego što je to ostvarivala Bosanska biskupija iz Đakova. Franjevačkim prisustvom i djelovanjem Crkva bosanska dobila je jakog konkurenta. Katoličanstvo s vremenom preuzima dominantan položaj u Bosni koji je imala Crkva bosanska'.

Dakle, zaključuju da nije Crkva bosanska nego Katolička bila privilegirana kao zaštitnik poretka. Nije li na Bilinom polju ban Kulin javno deklarirao svoje katoličanstvo i pravovjerje pred papinskim legatom Ivanom Kazamarisom (Johannesom de Casamaris)!? Međutim, autori u svrhu stvaranja novog narativa bosanske prošlosti sabor na Bilinom polju vide drukčije.

A priča o posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini u rečenom udžbeniku je ispričana na tri stranice.

Naime, Katarina, kći Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić udala se za kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.).

'Osmanski prodor u Bosnu 1463. doveo je do Katrininog sklanjanja u Dubrovnik, ali i do zarobljavanja njene djece'.

Autori zaboravljaju napisati da kraljica nije 'sklonjena' nego je bježala glavom bez obzira, a u općem metežu djeca su joj oteta i odvedena u Stambol gdje su pod prisilom islamizirana.

Udžbenik za 3. razred gimnazije s historijskom čitankom (autori Vahid Smriko, Aladin Husić) u lekciji 'Balkanski i južnoslavenski svijet - daljnja osmanska osvajanja' analizira položaj nemuslimanskog stanovništva.

Unatoč stalnoj tvrdnji o vjerskoj toleranciji Osmanskog carstva, stidljivo se priznaje da katolicima u Bosni pod Osmanlijama i nije baš cvjetalo cvijeće.

'Izdavanjem Ahdname 1463. godine Katolička crkva je bila pod kontrolom bosanskih franjevaca. Sa širenjem osmanske vlasti u Europi širen je utjecaj i granice franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bez obzira na tolerantan stav osmanskih vlasti prema franjevcima, položaj Katoličke crkve je bio teži nego položaj Pravoslavne crkve, jer su Osmanlije ratovale s katoličkim državama i bile podozrivije prema katolicima i njihovim svećenicima koji su sumnjičeni za špijunažu i djelovanje protiv države'.

Ahdnama se, naime, čuva u fojničkom samostanu. Sultan Mehmed II. tim je dokumentom dopustio rad bosanskim franjevcima. Uručena je tadašnjem gvardijanu fra Anđelu Zvizdoviću.

Pad Bosne obrađen je i u udžbeniku za 7. razred osnovne škole. Rasap nakon propasti srednjovjekovnog kraljevstva imao je za posljedicu da se 'katolici iseljavaju pod osmanskim napadima...'.

'U toku osvajanja crkvene zgrade su stradale, neke su napuštene i pretvorene u džamije...', a 'katolici su svrstani u klasu raje'.

U tom osnovnoškolskom programu također se uči o Ahdnami, koja je zapravo bila mrtvo slovo na papiru, posebno za vrijeme ratova.

'Od 17. stoljeća franjevci su politički kontrolirani, jer su se vlasti miješale u izbor provincijala. Odstupanja do Ahdname su češća u ratovima Osmanskog carstva i europskih zemlja, a financijska opterećenja su bila veća. Oni su plaćali izvanredne poreze, dadžbine za oslobođenje optužbi. Najteži porez je bio džulus, plaćen pri promjeni na prijestolju. Krajem 17. i u 18. stoljeću bosanski vezir je džulus uzimao za sebe', piše u udžbeniku za 7. razred.

U prvoj etapi osmanske vlasti (od pada Bosne do kraja 16. stoljeća), kako se navodi u gimnazijskom udžbeniku (3. razred), Bošnjaci muslimani se uklapaju u osmanski feudalizam i postepeno prelaze na islam.

Dosta prostora posvećeno je Hrvatskoj

'U drugoj etapi u 17. i 18. stoljeću oni su važan faktor u obrani zapadnih granica... Bošnjaci su dobili nekoliko povlastica koje su utjecale na odnose s centralnom vlašću. Oni su imali pravo davati djecu u adžami-oglan, pravo da samo oni mogu dobiti posjede u Bosanskom sandžaku i krajem 16. stoljeća pravo nasljeđivanja posjeda po sistemu odžakluk timara...'.

Ovakve tvrdnje u najmanju ruku su kontradiktorne jer adžami-oglan (tur. acami oglan: strano dijete), znači fizički i psihički obdareno kršćansko dijete koje je u dobi ranog puberteta nasilno odvedeno za potrebe popunjavanja janjičarskih odreda. I nije adžami-oglan ničije pravo nego su kršćani, prema zakonu o devširmi (poznat kao danak u krvi) sultana Murata II. (1404.-1451.), morali davati djecu, koja su išla u janjičarski pomladak, pod prisilom. Prvi zakon o devširmi (danku u krvi) je donesen 1430. To što su bosanski muslimani dragovoljno davali svoju djecu je druga problematika. U svakom slučaju zbog osmanskih osvajanja uslijedile su migracije i demografske promjene.

'Srbi su naselili područja gdje ih prije nije bilo ili su bili malobrojni (Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Bosna i Hercegovina)... Hrvatski etnički centar je pomjeren prema sjeveru', piše u udžbeniku.

Zbog povijesne isprepletenosti u udžbeniku je dosta prostora posvećeno Hrvatskoj i Hrvatima. Tako u poglavlju 'Život u dvama svjetovima' u udžbeniku za 3. razred gimnazije piše: 'Osmanska osvajanja u Hrvatskoj su nastavljena u 16. stoljeću. Za Osmanlije su bile značajne Slavonija, Dalmacija, Lika i Krbava. Zbog ugroženosti tih krajeva Hrvati su se selili ka sjeverozapadu. Na napuštene oblasti su se naselili Srbi izbjegli pred osmanskim napadom... U drugoj polovici 16. stoljeća borbe su vođene u Banskoj krajini, uskom području između rijeka Kupe i Une. Bitkom kod Siska zaustavljen je osmanski prodor u hrvatskim zemljama...'.

Zaustavljanje osmanskih prodora učvrstilo je habsburški apsolutizam što je izazvalo urotu hrvatskih i ugarskih velikaša.

'Zavjeru su predvodili hrvatski velikaši Petar Zrinski i Krsto Frankopan u periodu od 1663. do 1670... Vođe zavjere su pokušali dobiti podršku Francuske, Venecije, Poljske i Osmanskog carstva, ali nisu uspjeli. Bečki dvor je saznao za zavjeru, njene vođe su pohapšene i osuđene na smrt 1971.'.

U udžbeniku je objavljen i slikovni prikaz Zrinskog i Frankopana. Ne piše da su se pobunili zbog Vašvarskog mira. Naime, iako je carska vojska pobijedila Osmanlije, Leopold I. je sklopio nepovoljan mir s Osmanlijama što Hrvatska i Ugarska nisu priznale, pogotovo što su u tom ratu Osmanlije srušili Novi Zrin.

Posebno je obrađena Dalmacija pod mletačkom vlašću i njihova podrška uskocima.

Graničari su i s jedne i s druge strane granice (Vojna krajina s hrvatske i serhat Bosanska krajina s osmanske strane), budno pratili jedni na druge. Opisana je, uz ostalo, i Krbavska bitka.

Gimnazijalci uče o ratovima bosanskih sandžak-begova i njihovom prodoru i osvajanju hrvatskih gradova. Zbog takvog pritiska Osmanskog carstva nastala je nova demografska slika u osvojenim i neosvojenim krajevima.

Širenje islama i islamizacija Bosne

'Zbog iseljavanja dijela katolika ili njihovog prihvaćanja islama, neka njihova naselja u Bosni poprimila su islamske karakteristike. U seoske oblasti zapadne i jugozapadne Bosne naseljeni su pravoslavci. Oni su pomjereni usporedo sa širenjem osmanskih granica na područje Hrvatske i Dalmacije'.

Širenje islama i islamizacija Bosne, bar se tako čini, pitanje je svih pitanja prema bošnjačkom programu za povijest. Važno pitanje procesa prelaska na islam koji je počeo sredinom 15. stoljeća, a najveće razmjere doživio u 16. stoljeću. U procesu islamizacije opetovano se naglašava važnost Crkve bosanske.

'U Hercegovini i u istočnoj Bosni za pridobivanje vjernika namatale su se sve tri crkve, a u većem dijelu Bosne Katolička crkva i Crkva bosanska. Nijedna crkva nije imala teritorijalnu podjelu na župe i nisu podržavale politiku srednjovjekovne Bosne. Izuzetak donekle je crkva bosanska... Seosko stanovništvo je bilo daleko od stalnog crkvenog utjecaja. Zato su pripadnici sve tri crkve bili izloženi procesu prelaska na islam'.

'Osmansko carstvo', tvrdi se u udžbeniku, 'nije vodilo politiku prisilnog prihvaćanja islama'.

Ipak, autori, nakon takve tvrdnje, nabrajaju razloge prelaska na islam: poboljšanje ekonomskog položaja, socijalne razloge u smislu gradnje vojničke karijere budući da su to mogli samo muslimani, ali otkrivaju i glavne razloge.

'Drugi je (razlog) privilegirani položaj muslimana u državi, jer su nemuslimanima Zakonom o raji bila nametana izvjesna ograničenja... Treći razlog je ropstvo. Kako su Osmanlije u ratovima zarobljavali mnogo ljudi, oni su ih pretvarali u robove. Prihvaćanjem islama robovi su mogli tražiti oslobođenje od ropskog položaja. Preobraćeni robovi oslobođenici najčešće su se naseljavali u gradovima... Pored često svjetovnih, ne treba zanemariti ni duhovne razloge - privlačna moć islama kao religije i načina života uopće... Činjenica da u islamu nema posrednika između vjernika i Boga, da nema prisile u vjeri...'.

Autori su, dakako, zaboravili napisati da zarobljenik (rob), ako želi ostati živ, nema izbora niti može birati hoće li prijeći na islam ili ne. Zbog toga se forsira teza o tome da su pripadnici Crkve bosanske dragovoljno prelazili na islam što je, naravno, pretpostavka a ne dokaz.

'Zbog porasta broja muslimana i njenog nestanka, (Crkve bosanske), pretpostavlja se da je najveći broj njenih pripadnika prihvatio islam', piše u gimnazijskom udžbeniku.

I bošnjački učenici u osnovnoj školi (udžbenik za 7. razred) uče slično jer je, kako piše, u Bosni prelazak na islam bio daleko masovniji nego u drugim pokrajinama.

'Tome je doprinijelo nekoliko faktora: nepostojanje jake crkvene organizacije i progoni pripadnika Crkve bosanske. Islam su prihvatili pripadnici svih triju konfesija koje su postojale u Bosni prije dolaska Osmanlija - Crkve bosanske, Katoličke i Pravoslavne crkve. Pripadnike Crkve bosanske u Bosni su u potpunosti zamijenili muslimani, te je na taj način formiran današnji bosanski vjerski trougao'.

Autori gimnazijskog udžbenika (3. razred) dosta su prostora posvetili tome što je u prošlosti 'Osmansko carstvo prikazivano kao izvor zla, tiranska i despotska džava i netolerantna prema nemuslimanima'. Smeta ih što je proces prelaska na islam prikazivan kao organiziran i krajnje okrutan. Autori udžbenika 'otkrivaju' da su tome krivi pristrani srpski i hrvatski historiografi koji su željeli prikazati pravo nad Bosnom.

U udžbeniku je posebno poglavlje 'Osmanski konfesionalizam'. Tvrdi se da Hrvata i Srba u BiH nije bilo do druge polovice 20. stoljeća.

'Jačanjem crkveno školskih općina i pod utjecajem nacionalnih pokreta susjednih država, počeo je proces identifikacije pojedinih pripadnika vjerskih zajednica sa susjednim narodima. Taj je proces izraženiji od polovice 19. stoljeća kada je u BiH došlo do identifikacije pravoslavlja sa srpstvom, a katoličanstva s hrvatstvom'.

Potom se u posebnoj lekciji 'Kritičko rasvjetljavanje triju nacionalističkih etnogeneza' autori opet vraćaju na staru tezu te zaključuju: 'Postojanje samostalne Crkve bosanske pokušava se minimalizirati ili negirati, s ciljem da se stanovništvo srednjovjekovne Bosne svede na katoličku ili pravoslavnu vjeru, a samim time njeni stanovnici identificiraju kao Hrvati i Srbi...'.

U posljednje vrijeme, navode autori udžbenika, među muslimanima jača teza o tome da je učenje Crkve bosanske slično islamskim vjerskim dogmama i obredima. Bosansko stanovništvo, uz Crkvu bosansku, povezivao je, tvrde autori udžbenika za 3. razred gimnazije, i jezik.

'Uz ostale nazive, mnogi stari pisci najčešće su ga nazivali bosanski. Taj jezični supstrat, koji je u 18. stoljeću uočen kao najbolji, bio je podloga za formiranje hrvatskog i srpskog jezika u narednom stoljeću'.

Autori udžbenika zaključuju da su na 'razbijanje političko-nacionalne integracije bosanskohercegovačkog stanovništva i oblikovanja trajnog i čvrstog osjećaja lojalnosti prema BiH najpogubnije utjecale srpska i hrvatska velikodržavna ideja'.

Nakon Karlovačkog mira 1699., Osmanlije gube velike posjede u Hrvatskoj i Ugarskoj. Evo kako su u gimnazijskom udžbeniku opisani porazi Osmanlija: 'Gubitkom Ugarske i Slavonije veliki broj bosanskih spahija je izgubio posjede i imovinu nad tim prostorima. Mnogi vakufi u bosanskom ejaletu su ostali bez sredstava za izdržavanje. U njega su stigli izbjegli muslimani, a oni koji to nisu učinili bili su ubijeni ili pokršteni. Slična je bila sudbina krajeva pod vlašću Venecije i vojne krajine...'.

Potom se zaključuje da je od Bečkoga rata u 18. stoljeću osnovni cilj kršćanskih sila bio protjerivanje i iskorjenjivanje islama u Europi...

Nakon prodora Eugena Savojskog u Bosnu 1697., koji se, bojeći se zime, vraća u Slavoniju, Hrvati (u bošnjačkim udžbenicima su to katolici) sele na teritorij pod Habsburškom monarhijom i teritorij pod Mletačkom republikom, bojeći se odmazde bosanskih muslimana. Hrvati, katolici, zbog tadašnjeg iseljavanja postaju po brojnosti treći narod u BiH.

Udžbenik za 7. razred osnovne škole prati i razvoj revolucije u Habsburškoj monarhiji, posebno revoluciji u Ugarskoj 1848. s Lajosem Kossuthom na čelu. Objavljen je i veliki ulomak o hrvatskom banu Jelačiću i njegovom proglasu o ukidanju kmetstva u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji te njegovom obračunu s Mađarima. U istom udžbeniku u poglavlju 'Nacionalni razvitak država u jugoistočnoj Europi' obrađuje se i Hrvatski nacionalni pokret i to na dvije stranice s portretom Ljudevita Gaja. (...)

Kad je u pitanju 20. stoljeće, analizirali smo Udžbenik sa historijskom čitankom za četvrti razred gimnazije (autora Zijada Šehića, Aide Kovačević i Alme Leke). Autori se posebno bave Sporazumom Cvetković-Maček od 26. kolovoza 1939. kojim, osim Srba, bio nezadovoljan i predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije Mehmed Spaho.

'Ključ za hrvatsko pitanje nađen je u podjeli vlasti na račun teritorije Bosne i Hercegovine zbog čega je protestirao Spaho direktno kod kneza Pavla'.

U udžbeniku za 4. razred gimnazije jako je naglašeno današnje bošnjačko distanciranje od NDH, unatoč tome što su muslimani BiH u velikom broju podržali Pavelićev režim. Naime, mnogi muslimani (danas Bošnjaci) u ime NDH su činili zločine, a sva odgovornost se prebacuje na Hrvate.

'Neposredno nakon proglašenja NDH, jedan dio muslimanskih građana, priklonio se novostvorenoj državi dok je dio ostao u opoziciji prema NDH. Najveći dio (poslovni krugovi, inteligencija i svećenstvo) se u jesen 1941. godine otvoreno distancirao prema NDH od ustaške politike masovnih progona i istrebljenja Srba i Jevreja...'.

Autori se pozivaju na muslimanske rezolucije, ali ih ne citiraju.

Kad je u pitanju Narodnooslobodilački pokret (NOP) u BiH, uz ostalo, piše sljedeće: 'Prve borbe su na poziv KPJ počele 27. srpnja na području Drvara, Oštrelja i Bosanskog Grahova... Glavninu partizanskih jedinica činili su Srbi, dok su rukovodioci, posebno organizatori ustanka bili iz redova Muslimana, Hrvata i Jevreja'.

Uz ostalo, u udžbeniku se u lekcijama obrađuje AVNOJ, ZAVNOBIH, šest neprijateljskih ofenziva itd. Posve neočekivano, u bošnjačkim udžbenicima, za razliku od ostalih, jako je malo fotografija Tita.

Raspad SFRJ analizira se na samo dvije stranice. Uče se uzroci raspada države i proglašenje BiH suverenom državom, nakon referenduma. O posljednjem ratu u gimnazijskom udžbeniku Sarajevo Publishinga nema niti jedne rečenice.

Agresija na BiH

'Dok su se Hrvati i Slovenci s pravom žalili na srpsku prevlast, Srbi su se sa svoje strane osjećali kao glavni nosioci patnje Titova režima, kao žrtva slovensko-hrvatskog saveza... Srbijanski političari su smatrali da je Srbija bila jedina republika koja nije imala puni suverenitet nad svojim teritorijem, budući da su Vojvodina na sjeveru i Kosovo na jugu, prema saveznom ustavu zadržale autonomiju...'.

'Slijedeći mišljenje br. 4. Arbitražne komisije Skupština SR BiH je donijela odluku o raspisivanju izbora...'.

Međutim, ratnim i postratnim periodom u BiH (1992.-2000.) bavi se udžbenik za 9. razred osnovne škole (autori Izet Šabotić i Mirza Čehajić).

U tom udžbeniku početak agresije na BiH je 6. travnja, kad je BiH međunarodno priznata i kad su JNA i snage Radovana Karadžića izvršile napad na glavni grad Sarajevo.

A napad JNA i rezervista 1. listopada 1991. na hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini u bošnjačkim udžbenicima se ne tretira kao početak rata. Bošnjake se to ne tiče jer je to hrvatsko selo, kako navode u udžbeniku za 9. razred, srušeno 'radi osvajanja Dubrovnika'.

'Republičko predsjedništvo je 8. travnja formiralo prvu državnu formaciju pod imenom Teritorijalan obrana. Ona je predstavljala preteču kasnije Armije BiH u čiji su sastav, osim TO, ušle jedinice Patriotske lige, zelenih beretki, MUP-a BiH i raznih drugih dobrovoljačkih formacija... Istovremeno, s formiranjem TO, hrvatsko političko vodstvo u BiH, predvođeno HDZ-om, formiralo je HVO...'.

Ovakvim tvrdnjama hoće se reći da je 'država' stvorila Armiju BiH, a HVO je stvorila politička stranka HDZ. Postavlja se pitanje tko je onda obranio 1992. mnoge gradove i mjesta (poput Mostara) i 1994. i 1995. oslobodio velike dijelove BiH?! Odluku da se, primjerice, obrana Mostara prepusti HVO-u osobno je potpisao Alija Izetbegović.

U lekcijama o ratu, uz srpske zločine, logore i genocid u Srebrenici, spominju se i logori Heliodrom i Dretelj.

'Logori za Bošnjake formirani su i tijekom sukoba između ARBiH i HVO-a, kao što su Heliodrom kod Mostara i Dretelj kod Čapljine'.

Ne spominju se logori za Hrvate u Bugojnu, Jablanici i drugdje za vrijeme toga istoga sukoba.

'Posredstvom vlade SAD-a u Washingtonu 18. ožujka 1994. potpisan je sporazum između Vlade BiH i samoproglašene HR HB o uspostavi federativne BiH koja je podijeljena na kantone...'.

U srpnju 1995. uslijedio je masakr koji su snage bosanskih Srba počinile nad Bošnjacima u Srebrenici i ostalim zaštićenim zonama UN-a.

'Sve to navelo je', kako piše u udžbeniku za 9. razred osnovne škole, 'zapadne sile da početkom rujna 1995. pokrenu zračne udare na srpske položaje. U međuvremenu ARBiH i HVO u zajedničkim akcijama osvojile su 5000 km2 teritorije BiH približivši se Banjoj Luci...'.

Nigdje se ne spominje uloga HV-a (skupa s HVO-om) u oslobođenju velikog dijela BiH. Hrvatska vojska je, zahvaljujući Splitskom sporazumu između Tuđmana i Izetbegovića od 22. srpnja 1995., poslije niza akcija (Maestral, Južni potez itd.) izbila pred Banju Luku, ali o tome bošnjačka djeca ništa ne uče. Oluja kao ključna operacija i u širem kontekstu se uopće ne spominje.

'Uslijedili su pregovori zaraćenih strana u Daytonu u SAD-u, gdje su 21. 11. 1995., postignuti Mirovni sporazum kojim je okončan rat u BiH...'

Zanimljivo, na 188. stranici udžbenika za 9. razred osnovne škole je objavljena fotografija Izetbegovića, Tuđmana i Miloševića nakon potpisivanja sporazuma u Daytonu. Potpis pod fotografiju glasi: 'Obrati pažnju na njihova lica. Tko je zadovoljan ovim sporazumom, a tko nije? Zašto? Usporedi ovu fotografiju s fotografijom Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka na 144. stranici'.

Na fotografiji sa 144. stranice Maček i Cvetković se, nakon potpisivanja, smiju, a na Daytonskoj, kako se sugerira, smiju se Tuđman i Milošević, ali i Izetbegović se smije, ali kiselo.

Te fotografije služe kao 'dokaz' srpsko-hrvatskog kontinuiteta podjele BiH.