Brojevi ne lažu: Zašto nas nije briga za našu djecu?

Posljednjih je dana zanimljivo na političko-ekonomskom planu u Hrvatskoj. Uostalom, kao i uvijek oko prvog svibnja. Doba parola, političkih floskula, praznih obećanja i velebnih planiranja.

Ipak, nekoliko stvari mi je, onako, skrenulo pozornost. Recimo, ponovno se 'potežu' izjave poput: 'štednja je loša' ili 'država mora biti u minusu, inače nije socijalna'.

Nekad se čovjek iskreno začudi. Govore li se takve stvari samo zbog političkih bodova ili netko zaista želi loše vlastitoj državi/narodu? 

Svatko zna da može potrošiti onoliko koliko je zaradio. Država doduše može tiskati malo više novca, no to će uzrokovati inflaciju. Postoje neki primjeri u povijesti gdje se provodila politika kontrolirane više inflacije, no to su uistinu rijetki primjeri. Većinom takvi pokušaji završe neslavno s tragikomičnim scenarijima.

Dakle, što ostaje ako želimo trošiti više no što imamo? Naravno - zaduživanje. A u Hrvatskoj već odavno nije u modi zadužiti se. O ne, novi vjetrovi pušu. Zaduživanje unukovih unuka. To je popularno. Neka buduće generacije plaćaju našu rastrošnost. Neka se djeca dužna rađaju.

E sad, još bi manji problem bio da se ta zaduživanja koriste za rast i razvoj. Recimo, zadužujemo se po 5 posto, od tog duga generiramo rast od 7 posto. Onda bi, eto, 2 posto ostajalo u našim džepovima. No, drugačije se troši. Kupuje se socijalni mir, daju se povlastice, subvencije neprofitnim granama, krpaju se općinski proračuni, tvrtke gubitaši, svakojake udruge i forumi te naravno raznorazna prava na ovo ili ono. Ništa što generira ikakav razvoj.

Usto se još država zaduživala u nekim slučajevima po nevjerojatnim stopama od 6 do 7 posto, što znači da bi ekonomija trebala rasti po takvoj stopi samo da bi se vraćala kamata. A mi smo rastom tek malo izvirili nosom iz blata.

Hajmo samo ponoviti elementarno: država nema novca! Nula, ništa, niti lipe. Državni aparat ima samo ono što uzme porezom od svojih građana (direktno ili preko tvrtki). Dakle, sve što država troši, prije mora uprihodovati od vas porezima. Država vama ništa ne može dati, donirati, podijeliti, subvencionirati, podržavati i slično bez da to prije nekome ne uzme.

Dakle, ako država potroši više no što je uzela, onda je u minusu i na scenu stupaju dugovi, inflacija i sl. Ako država potroši manje no što je uprihodovala, onda je u plusu. I da, imamo takvih primjera. I to socijalnih država. Recimo Norveška ili Njemačka. 

I sada naravno dolazi tema: rezati ili ne? Štednja? Rastrošnost? 

Tu se uvijek sjetim 'irskog referenduma'. Tu je samosvjestan narod shvatio da se mora rezati, zbog budućnosti vlastite djece. To je značilo rezove na plaćama javnih službenika, na socijalnoj skrbi, naknadama za mlade nezaposlene, rast PDV-a s 21 na 23 posto itd. No, to je rezultiralo jakim rastom, smanjenjem nezaposlenosti i stvorilo od Irske zemlju u koju se Hrvati rado iseljavaju.

Mislite da bi u Hrvatskoj to prošlo? Zamislite nešto takvo, da se sada žrtvujemo, idemo se malo 'stisnuti', privući investitore pa ćemo imati svijetlu budućnost, ako ne zbog nas, onda zbog budućih generacija. Nažalost, u nas se razmišlja od danas do sutra i nikog nije briga za dugoročnost. Bitno je da ja sada preživim, a hoće li sutra sve propasti - koga briga.

Jer, koga bi bilo briga za budućnost vlastite djece...