KOLUMNA KATE MIJIĆ: Daj čovjeku moć, pa ćeš vidjeti kakav je uistinu

Ta žeđ za moći teško se može utažiti. Kad se jednom okusi, nikada nam je nije dosta. Sve činimo da bismo tu moć i zadržali. Što je to tako magično i opojno u toj moći? Samoljublje, ili želimo biti važni u svojim očima, ali i u očima onih koji nas okružuju. Važni jesmo svi, i to bez iznimke. Jedinstveni smo i posebni. Znam, svi želimo iza sebe ostaviti trag, nešto na što ćemo biti ponosni, nešto što će budućim generacijama svjedočiti o našem postojanju. Netko će se zadovoljiti s tim da ima djecu, netko samo živi, a neki ne biraju sredstva da bi postali 'cijenjeni', ili važni. Kakvu god riječ upotrijebila, sve se svodi na činjenicu da neki ne prežu ni pred čim da bi postali moćni. 

Da, svi imamo različite apetite, i nismo svi za sve. Ali, zašto većina ljudi kad postanu značajni izgube srce i moć zdravog rasuđivanja? Zašto izgube sebe, ili pokažu svoje pravo lice, a ovo posljednje je i mnogo vjerojatnije. Oni su moćni, svijet postoji zbog njih, i ponašaju se bahato, lišeni su svih osjećaja za malog čovjeka. 

Moć dolazi i prolazi, i većina ljudi će moćne slušati zbog osobnog prosperiteta, ili straha. Najbolji primjer koliko su ljudi 'kratkovidni' kad dođu na položaj su čelnici naše Vlade. Ponekad, bolje rečeno, skoro uvijek, imam dojam kao da mi ne živimo u istoj državi, ali ni u istom svijetu. Oni imaju svoj svijet oko kojeg su podignuti bedemi, i ne vide ništa van tog svojeg svijeta. A trebalo bi biti drugačije. Što se više uspinješ, pogled nam seže sve dalje, ali kod njih nije takav slučaj. Njima je dobro, pa misle da je tako svima. Nitko od njih nije rođen na dvoru, pa da ne može razumjeti, ali se ponašaju kao da jesu. Svi dolaze iz naroda, a rade protiv tog istog naroda. U taj isti narod jednom će se i vratiti. Ne znam kako se neki mogu pogledati u ogledalo, ili mirno zaspati? Isto tako ne znam kako mogu izgovoriti toliko laži, a bez da promijene boju lica? Očito im je obraz postao deblji od opanka, kako bi stari ljudi rekli. Važni su samo sebi, i nitko drugi ih ne zanima. Svu vodu navlače na svoj mlin, uz objašnjenja koja ne priliče ni djetetu, a kamoli odraslom čovjeku. Ma, nije meni žao što oni lažu, već mi je žao što oni misle da im mi vjerujemo. Tko ih bira? Ne razumijem, a nikada neću ni razumjeti. Ako Vlada ne radi kako treba, zar se ne bi trebala birati nova? Ali ne, oni se ukorijenili, i ostat će na istom mjestu do smrti, uživajući u povlasticama koje nisu zaslužili. 

Sramota je da oni žive u neviđenom luksuzu, a djeca nemaju za lijek. Ali, njih to ne zanima. Nije u pitanju njihovo dijete, i zašto bi ih i zanimala tuđa djeca? Njih zanima samo kako da izmisle koji novi porez, a imamo ih više nego itko na svijetu. Porez na porez, i opet porez na te poreze… nikad kraja. Mi smo poznati kao ponosan narod, a ponašamo se kao ovce, ali bez pastira, jer ga uistinu nemamo. 

Nitko nas nije opljačkao kao ''naši'', nitko nas nije prodao kao ''naši''. Moći su oni, toliko moćni da nas vode ravno u propast. Stariji ne poduzimaju ništa, mladi odlaze jer se ne mire sa preživljavanjem, žele živjeti, a život dostojan čovjeka ima i svoju cijenu. Ostavljaju se uplakani roditelji, dom, a vlada se hvali sa smanjenjem broja nezaposlenih. 

Mnogi od nas neće dočekati penziju, jer ćemo umrijeti na poslu. 

Nemamo ništa osim poreza, nemamo industriju, nemamo plan, imamo samo bahatu Vladu i ovo malo turizma koji nas održava iznad površine vode. Sela su nam pusta, njive neobrađene, jer se nije zaštitio seljak, nego se podupire uvoz. Jedemo smeće, a naši ljudi zaoravaju svoje plodove. 

Ali ne vide to 'oni gore', ne vide jer ne žele vidjeti. 

Lijepa moja, nisi ovo zaslužila! Osiromašen narod da bi se nekolicina obogatila. Sramota. 

Uništiti ovako prelijepu državu, dovesti narod do ruba, za to doista trebaš imati moć, ali moraš biti i nečovjek.