DALMATINSKO EVANĐELJE: Otoci u Dalmaciji (I. dio)

U ovo vrijeme, kad otok tek je romantičarska oaza za sanjare i povremeno stanište za vikendaše, nije možda zgorega zabiti kažiprst iza arkade u sljepoočnicu, pa duboko razmisliti i još dublje zapitati se što smo od otoka dobili, a što mu i kako uzvraćamo? Naročito onda ukoliko smo i sami - otočani. Na otoku, dunkve, zatečeni, otokom zatočeni, ili pak zaotočeni, kako bi kazao vrli pjesnik Jakša Fiamengo…

Otok je veći pod morem, negoli nad njim, pod nebom!

I on se, otok, ustvari kreće u svojem mirovanju. Ili svojim mirovanjem…? Vazda ćuti težnju za nekamo otići, ili, barem se - pod prilikama otočana - ufa nekamo premjestiti; dobaciti se sobom negdje onamo, kao komadom kamena, komadom školja, škaljom ili oblutkom, pa makar privremeno ili momentalno.

Je li otok pliva, pluta ili plovi?

Čudan je ovaj naš jezik, tobože zvan kao hrvatski (ona, zapravo, ukupnost ostataka čakavštine, kajkavšine i štokavštine što čini tobožnji standard: onaj isti, naime i dakako, književni jezik koji (ne)svjesno u svojoj arbitrarnoj normativnosti ništi ne prihvaćajući u svoj leksički korpus ponajviše terminologiju što se tiče baš maritimne kulture; kulture življenja uza more, na otocima i s brodovima, odnosno među marinerima u navigaciji ili peškadurima u ribašćini…). Da… Jerbo, i kad nešto ne tone, već počiva na površini, ono pliva. Iako, plivanjem podrazumijevamo radnju u pokretu, kretnju, a ne tek pûko lebdjenje između dna mora i početka zraka nad njim. To je onda plutanje. Nepotapanje, u mjestu… Plovljenje, ako išta, presumira micanje u vodi, voljno: bilo puhanjem vjetra u jedra, bilo vrtnjom propelera pod krmom. Što li ga pak sad, njega, otokom čini: je li pliva, ili pluta, ili plovi…? Otok, naprosto – i naprostoprošireno – jest! Otok – jest! I pit, ako treba… pa će ispiti sve ono more što ga okružuje i tek, onako, naoko guši. Ali, otok daje moru mjesta da se ono osloni, odmori, da predahne u neprestanom guranju valova preda sobom, da počine trpeći sva klizna gaženja barki i gajeta što moru režu kožu, ostavljajući friže što, srećom, doskora sasvim zacjeljuju… Brod je otok u pokretu, u to nema sumnje… Trabakul ili bracera, karaka ili galijun, svejedno… Otok, usidreni je brod, privezan o plastičnu ili latenu bovu i kamenu ili gvozdenu kolonu na zraku; ilitiga: spućen je kadenom ili konopom za betonsko korpomorto na morskome podanku. Barka, gajeta, svejedno… Otok - jest!

Otok, usidrena je barka, sa sidrištem u svojemu središtu…

Koliko je otok važan dovoljno je pogledati samo satelitsku sliku Europe. Pustimo sad Filipine ili Karibe, Havaje ili Kanare, Madagaskar ili Sahalin, Barbados ili Tasmaniju, Šri Lanku ili Tajvan… pustimo Indoneziju ili Japan, Novi Zeland ili Mauricijus, razmrvljenost Ognjene Zemlje na nožnim prstima Južne Amerike ili razvedenost Aljaske u geografskoj frizuri Sjeverne Amerike; pogledajmo, pak, samo Finsku ili Norvešku, Švedsku ili Dansku, Škotsku ili Grčku što se i same pretežitošću teritorija u svojemu moru bave komadićima plivajućega kopna kao domaćica skupljenim mrvicama sa stola, pa uočimo onda monumentalni Grenland ili na pučinu katapultirani Island, sve primjećujući kako na Sredozemlju otoci nekako kanda najslobodnije počivaju. Tako, Malta ima viteštvo, Korzika carstvo, Sicilija i afričku pješčano-dinsku žutoću i premaze grčke svekulture, Kreta labirint koji je prezauzlan i za sam Mediteran, a nekmoli za Dalmaciju. Cipru nije bila dovoljna izoliranost, pa se među sobom podijelio, kao pluća, na grčki i turski dio… Majorka, Menorka i Ibiza baćkaju se u Balearima svako u svojim plićacima, baš kao i Lampeduza ili Krf, Rodos ili Lezbos… Svaki od njih zaseban je svijet i solni mikrokozmos, zadnji možda otok, kao žablji lopoč… 

Otok je ono 'što je vodom optečeno' kazat će Akademijin rječnik, ono oko čega je nešto tečno, tekuće, vodno, ikakav likvidni element, ne nužno morski, makar latinski etimolog inzistira na - soli. Za oko Latina otok je bio usupan 'in salo', dakle u slano, pa otuda i - insula, tojest isola u talijanskom jeziku. Grk je otok vidio ipak kao nešto što plovi, što je nepotopljivo, te mu je nadjenuo naziv nesos, pa otuda i nesonimija kao disciplina što se zaokuplja imenima otokâ. U hrvatskom jeziku čuvamo riječ otok, i, bit će da ipak u njegovoj praetimologiji treba gurati semantiku 'ono nešto ka čemu nešto teče'…? Budući da je do otoka trebalo doći, stići, pristati: ali tako da je bilo potrebno "teći" kao voda, ili more, svejedno… Možda tom tumačenju u prilog govori i izraz ostrvo, onaj dio kopna, dakle, odvojen od kopna do kojega se stiže - 'o struji', strujanjem…?

Proučavatelj fenomenologije otoka, jedan od najvećih i najpozvanijih tumača svega što se tiče općeg otočstva, Komižanin Joško Božanić, u jednom od svojih libara zapisat će: 'Otok pak sebe ne vidi ni kao plutajuću, ni kao u slano uronjenu, ni kao optočenu zemlju. Otok sebe ne vidi kao - otok. Ali zacijelo svoju vlastitost prepoznaje onda kada Kopno naziva imenom teraferma (terra ferma). Određujući kopno kao čvrstu zemlju, kao postojanost nepomičnosti, Otok neizravno određuje i sebe značenjskom oprekom tom atributu Kopna. Dakle, Otok je zemlja koja nije terra ferma, Otok je terra marique, Otok je zemlja određena dinamičnim elementom slane vode, postojanošću njene vječne nepostojanosti, stalnošću njene mijene, njena nemira.

Otok je nepotopljena zemlja, zemlja koja se uzdiže iz dubine mora prema suncu. Kopno se rasprostire, Kopno se širi, a Otok je vertikala suprotstavljena horizontalnoj sili mora. Otok je uspravnost koja se opire sili nivelacije, sili poravnanja. Neki otoci toj se sili nisu mogli suprotstaviti te su nestali u dubini mora, a neki su se popeli iznenada iz dubine, čisti i novi kao na početku Geneze' ('Jadranski halieutikon', Zagreb, 2017.).

U prošlosti, otok, često bio je prostor u kojemu bijaše i ležište - groblja. Kao na Gospinom otoku u Solinu. Ili je bio počivalište samo za jedan grob, nenamjeran ali s namjerom, kad vagabund umre pa ga se u otok namre. Otočić San Michele u venecijanskoj laguni (iliti Otok mrtvih, kako ga zove domicilni živalj), uzet je da se u njemu ukapaju gradski mrtvaci. Zato gondole i jesu crne, jer su - za kuge - svakoga sata onamo prevozile čitave zborove mrtvih: više je bilo mrtvih, negoli bilo je njih - gondola… Igdje duž svijeta ili, bliže, Mediterana, škoj je bio mjestom gdjeno često je znao biti pokopan pomorac, preminut na brodu, odriješen od kapetana ko od kardinala, za kojega nije bilo ni načina ni vremena da ga se dopremi i sprovede uz karmine, pištule i psalme, opijelo i svećenika iz obiteljske kuće u familijarnu grobnicu. Ako ga se nije položilo u more u vreći, s utegom pod nogama da dostojanstveno istrune nada dnom, uspravno ko časnik, ukopište mu je bilo iskopano na najbližem otoku. Pomorstvo je starije od kršćanstva, pa je i zabodeno veslo povrh nadgrobnoga zemljanog ili pješčanoga humka bilo prije, negoli s istom svrhom u zemlji ili pijesku zabodeni križ…

Grobišta po otočkoj Dalmaciji često su iz čimatorija usred mjesta bivala prenesena na kakav rt, ratac ili račić, puntu, puntin ili puntinak, opet blizu moru, kao da će sol učiniti da odtraju još barem vrč vremena bliže uza nas. Tako je u Supetru i Sumartinu na Braču, tako je u vali Visa, tako je na poluotočiću Sustipanu u Splitu… i još mnogogdje uzgor i nizdol dalmatinskih škoja. I na njima su podizane crkve, na tim grobljima po osamama, da kadaveri ipak počivaju u čimatoriju s crkv(ic)om, čekajući da se iznova srode s dušama što trenutak svojih vjekova još nešto lebde u purgatoriju, limbu, gdje li već…(?) Možda Dante Alighieri to zna, tko zna…?

Etoga, otok je česta posteljica groblja. Tek malo manje pozornica je – zatvora… Svakome je svugdje, i u svako vrijeme, bila bitna sigurnost koju otok imanentno ima, čuva i drugima nudi. Naročito onima što žele podvrgnuti drugoga svojim ciljevima. Jedni žele biti sigurni da neki drugi neće pobjeći, a neki treći hoće ne biti sumnjičavi kako nisu odali obola predzagrobnom poštovanju… Otok: i grob i zatvor – ujedno! Ali, ne želim da se na to otok svede! On je već sveden, kao, ionako, kopno: na čistu distancu od kopna… Je li već sveden na komad zemlje i kamena, drvlja i mahovine, flore i faune usupane ili utopljene u moru, nije pritom baš zavrijedio istodobno biti i taocem. Jest da je zaotočen, ali nije i talac. Otok, ima izbora… Kopno, ne… Kopno nema hrabrosti zaputiti se k otoku kako ne bi riskiralo na se nehoteć metnuti 'morske' lisice ili negve, otok zna da - ne bi li uzmogao ustrajati u vlastitoj samostalnosti - treba pružiti samom sebi priliku učiniti rukoljub kopnu i s njime se drugarski zagrliti, makar kurtoazno. Otok je spreman podnijeti teret za dvoje: uračunati unaprijed preopreznost kopna, ter založiti rizičnost svojega slobodarstva stavljajući je u raspoloživost i sebi i njemu…

Zanimljivim su mi se učinile mislî našeg pluskvamerudita Tonka Maroevića koji je - i sâm, dakako, otočanin: iz Staroga Grada iliti Pajiza na Hvaru - na jednom mjestu zgodno bio notirao: 'Ne znam kako bi nebo i more razgovarali bez njegova posredništva, a još manje znadem kako bi se čovjek uputio od sebe prema drugima da nije mogao računati na stupnjeve otočnih postaja (…) Najbolje je da ga sa širom okolinom povezuje neki drugi otok, tako se međusobno uče razumijevanju i poštivanju i tu lekciju konačno mogu prenijeti kopnu (…) Optok oko jezgre stimulira taloženje u središtu, a u srcu nestalne igre valova kristalizira se ponovo otok' ('Pohvala pokudi', Zagreb, 1998.). A na istom mjestu, vrli značajev ove kulture, emocije i jezika - kao komparatist u krvi - dotičući se iz dubine agramerskoga kontinenta razmišljanjem s ishodišnim otokom, Maroević je primijetio i obostranu zrcalnost otoka i oblaka, konstatirajući okom likovnjaka najposlije kako su oblaci: 'tek otoci u negativu'… Ako nakon ičega valja se suzdržati od komentara ili tumačenja pročitanoga, onda nada ovakvom Tonkovom dovitljivošću sasvim pjesničkoga postanja valja obilato škrtariti (obligatnom, i svakom inom) pameću… Meštar jednom, meštar uvijek…

Pogled s otoka na kopno drugačiji je od motrenja s kraja na škoj. Neovisno o visini očiju. S otoka, zraka oka vazda je posebnija, nikad razroka, zrikava… Kad se gleda s kopna, vidi se magla (dakle, vidi se da se najvažnije ne vidi); s otoka kad se gleda, ne vidi se ni sumaglica, jerbo se kroza nju sve vidi… Otok jedini je dio tvrde zemlje što ne može biti nevidljiv; otok, trajno je uočljiv: bilo žmiganjem lanterne, bilo rezom prove pri nasukavanju… Otok, i suhi je i mokri dok, za brodolomnike… Otok - jest!

Znao je to i Alexandre Dumas koji je napisao sjajni avanturistički roman Le Comte de Monte-Cristo (Grof od Monte Crista) - čiju ideju nevinog zatočenika što se kriomice oslobađa kad se uspio zamijeniti s lešom preminulog subrata u uzništvu, koji mu je dao mapu s mjestom gdjeno pohranjeno bje blago, slavni Dumas plagiravši je ukrao od kolege po peru imenom Jacques Peuchet - a po predlošku kojeg romana snimljen je niz filmova i serija među kojima najpoznatiji je onaj u režiji što ju potpisa David Greene s Richardom Chamberlainom u naslovnoj roli. Znakovita je ta 'planina', to 'monte' na otoku…! 

Otok i planina, doista, kao da su prvi rođaci. Jednoga, otok, nije potopilo more; drugoga iliti drugu, planinu, nije razvalila dolina… 

Znali su i Amerikanci da je otok najprirodnija pozornica za na njoj podignuti uznicu, pa su u zaljevu San Francisca na otočiću Alcatraz (otoku pelikana) sagradili strogu kaznionicu: smatralo se, iz koje nitko nikad neće pobjeći. Što zbog organizacije samog zatvora, što poradi morskih struja koje šibaju tuda, bijeg se doista činio nemogućim; ali, vidjeli smo u filmskom remek-djelu što ga redateljski potpisa Don Siegel s Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi zbog čega je ta tamnica utamničila samu sebe… pa je sad, istom, turistička atrakcija (nikad nisu, ni do danas, razjašnjeni bjegovi iz 1963. godine, što je bila i placenta filmu, ali i razlog zapečaćenja samog zatvora kao takvog). 

Nadalje, nije li i slavni francuski vojskovođa i k tome još štošta, Napoleon Bonaparte, bio vazda vezan za otok: rođen na Korzici, zatočen na Elbi, pokopan na Svetoj Heleni? Nije li mitski kralj Arthur, taj keltski Brit, i praotac Britanaca baš na otoku, 'staklenom otoku' imenom Avalon, iskovao mač svoj svemoćni, Excalibur; nešto između oruđa i oružja, baš kao i Siegfried u trećem dijelu veličanstvene operne mitološke sage i tetralogije Prsten Nibelunga Richarda Wagnera? A i Platonu bi nam bio red obratiti se, ako ni za što drugo, a onda za ćakulu o Atlantidi, pseudootoku za koji se nikad neće doznati je li bio - ako je uopće bio!? - potopljen morem, ili se utopio u oceanu? Skladatelj Mirko Krstičević nasukao je ovaj otok u partituru svoje (baletne) opere… Sjećat ćemo ga se i po tom kazališnom iskustvu.

Ne zaboravimo ni da je apostol i evanđelist Ivan pisao najposljedniju poslanicu u Bibliji - Apokalipsu iliti Otkrivenje - čineći to kao prognanik zbog vjere u Isukrsta baš na otoku, otoku Patmosu…