Dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Split: 'Crkva nema pravo ukinuti Božju zapovijed, mise se trebaju slaviti po cijenu života svećenika'

Don Mladen Parlov, dekan splitskog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, ne slaže se s odlukama Crkve vezane za situaciju s koronavirusom.

- U ovim trenucima, kada su vjernici u srahu od pandemije, trebalo im je omogućiti utjehu. Vjernik je naučen promatrati svoj život pod vidom vječnosti. U ovoj krizi pandemije, Crkva se predstavlja kao podružnica Crvenoga križa ili Stožera za civilnu zaštitu! Pa, to nije uloga Crkve! Uloga je Crkve, a to kaže zadnji kanon zakonika kanonskoga prava - 'Lex suprema eclesie, sau stanimarum - Vrhovni zakon Crkve je spasenje duša.' Crkva se mora boriti za duše, Crkva mora ljudima davati utjehu, Crkva mora davati ljudima Božju utjehu i ljubav, a prvi kanal po kojem k' nama dolazi Božja ljubav je slavljenje sakramenata. Po meni, nije se smjelo ljude na neki način, lišiti slavlja svetih misa! Svaka sveta misa slavi Kristovu pobjedu nad grijehom, Sotonom, nad smrću… - rekao je u emisiji Bujica.

Još je dodao:

- Svećenike je čak trebalo potaknuti na herojski angažman i ljubav da umnože svete mise, ako kaže Stožer da ne može biti više od toliko i toliko ljudi, trebali su reći da će biti i deset misa, ako treba - da svi koji budu htjeli, koji su željeli imati tu utjehu da im bude omogućen pristup Božjoj utjesi i ljubavi.

Dekan KBF-a je još rekao:

- Mislim da Crkva nema pravo ukinuti Božju zapovijed! Ako je Božja zapovijed: 'Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji', Crkva ne može to ukinuti i reći da se ne mogu slaviti svete mise - misa se mora slaviti! Ona se mora slaviti po cijenu života sa strane svećenika, a svaki vjernik prema svojoj savjesti mora u datim okolnostima odlučiti hoće li doći ili neće doći... Crkva ne može reći vjernicima da ne moraju ili ne smiju doći. To ne može jer je to kršenje Božje zapovijedi!

Na pitanje jesu li za svećenike i vjernike važniji svjetovni ili Božji zakoni, don Mladen je odgovorio:

-  Djela apostolska u četvrtom poglavlju govore o tome kako su židovski prvaci uhvatili Petra i Ivana i dali ih bičevati, a oni su im rekli: 'Vi možete govoriti što hoćete, ali mi se moramo pokoravati Božjim, a ne ljudskim zakonima.' Za nas su, prvenstveno, Božji zakoni. Ovaj život će proći, patnja je sigurna, ne smijemo ignorirati patnju na osobnoj, fizičkoj razini. Sada, kada neka obitelj izgubi osobu iz vlastitog kruga, naravno da je pogođena i mi bismo htjeli da nije pogođena patnjom. Za nas kršćane manji je problem hoće li osoba živjeti 75, 80 ili 90 godina. To je manje važno, važno je u kakvom stanju umire. Važno je umire li pomirena s Bogom i je li imala utjehu u tim trenucima kada joj utjeha treba. Naši brojni bolesnici u ovoj situaciji, zbog nedostatnih i nejasnih uvjeta crkvenih pastira, ostali su bez utjehe i sakramenata. Ostali su bez onoga što Bog nudi nama, svojoj djeci i mislim da se to nije smjelo tako dogoditi i da se nije smjelo tako reagirati. Ponekad državni zakoni mogu biti u koliziji s Božjima. Najočitiji primjer kolizije je Zakon o pobačaju, kojega Crkva nikada ne može prihvatiti jer zakon kaže da ti možeš nekog nevinog ubiti, a Crkva kaže da je to ubojstvo. Za vjernika uvijek imaju prednost Božje zapovjedi i zakoni koje Crkva na svako evanđelje Isusa Krista autentično tumači i prenosi onome koji želi čuti.

Na pitanje jesu li naši preci imali snažniju vjeru u Boga od nas, don Mladen Parlov je odgovorio:

- Sve ovo traje već od konca 17. stoljeća, kada s prosvjetiteljstvom polagano u prvi plan dolazi snaga ljudskog razuma i uma, onda polagano s nihilizmom i komunizmom, svim tim procesima koji polako utječu na mentalitet svijeta u kojem živimo, polako slabi vjera u onostrano i dragoga Boga. Danas nitko ne govori o raju, paklu i čistilištu… Govorimo samo kao da je tu život, a to nije istina za vjernike. Naš identitet je u biti, molitva vjerovanja. Kad kažemo da vjerujemo u život vječni - amen. Život vječni je velika nada, koja bi trebala animirati svakoga kršćanina kroz njegov život i svi životni izbori moraju biti animirani tom velikom nadom da Bog svojoj djeci, svim ljudima, nudi sudjelovanje u svojem božanskom životu. Mi to nazivamo život vječni - život ljepote, dobrote, svega onoga za čim naše srce žudi… Malo tko danas o tome govori. Sve smo karte bacili na ovozemaljski život. Naša velika nada je život vječni i to nas treba nositi, to nas treba motivirati i činiti da s jednom dozom svete ravnodušnosti, pristupamo svemu što nam se u životu događa. Naši stari su dobro rekli: 'Niti se u dobru uzvisi, niti se zlu u ponizi', sve s mirom primi jer sve će proći i dobro i zlo, ali ostaje vječnost i Bog, koji čeka nas, svoju djecu i to bi nas trebalo motivirati da gradimo ovaj život, zasučemo rukave, ali na koljenima…