DETALJI ODLUKE Dolis ostaje na Kašjunima zahvaljujući sucima Ustavnog suda na čelu s Ingrid Antičević Marinović

Prošlo je gotovo osam godina otkako je Županijska skupština Splitsko-dalmatinske županije dodijelila desetogodišnju koncesiju u uvali Kašjuni tvrtki Dolis, a još se ne nazire kraj sudovanju koje je započelo nakon što je Ministarstvo mora odbilo žalbe tvrtki koje su se natjecale za koncesiju. Upravni sud u Splitu u srpnju 2017. poništava rješenje Ministarstva, ali i odluku Županijske skupštine o dodjeli koncesije. 

Konstatirano je kako je Županijska skupština grubo povrijedila odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama davši koncesiju za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, premda je za to predviđeno koncesijsko odobrenje i zaseban postupak s različitim ovlaštenim davateljima. Umjesto Županije, time se trebao baviti Grad Split, zaključio je sud. 

Utvrđeno je i da odluka o namjeri davanja koncesije i odluka o davanju koncesije nisu bile usklađene jer su izostavljene neke djelatnosti te je korištena riječ 'slično', čime je neodređeno označena priroda i opseg djelatnosti koncesije pa je time onemogućeno objektivno i zakonito ocjenjivanje ponuda te ostavljen prostor arbitrarnom odlučivanju. 

Visoki upravni sud nije se pretrgao ažurnošću. Žalbe su odbili, a presudu splitskog suda potvrdili tek u rujnu 2022. nakon čega Dolis podnosi ustavnu tužbu. 

Vijeće pod predsjedanjem bivše saborske zastupnice SDP-a Ingrid Antičević Marinović na sjednici krajem prošlog mjeseca ukida presude upravnih sudova i predmet vraća sudu u Split na ponovni postupak.

Utvrdili su, naime, da su presudama upravnih sudova povrijeđena ustavna načela vladavine prava i pravne sigurnosti, načelo razmjernosti, ustavna i konvencijska prava inherentna ustavnom jamstvu sudske kontrole upravnih akata, pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku te ustavno i konvencijsko jamstvo prava vlasništva. 

'U konkretnom slučaju upravni sudovi su pri donošenju svojih odluka uzeli u obzir de facto samo jednu okolnost, a to je da, prema njihovom stajalištu, davatelj koncesije nije jasno i precizno definirao narav i opseg djelatnosti za koju se koncesija daje pa je tako otvorio prostor arbitrarnom odabiru ponuditelja. 

Pri tome se upravni sudovi nisu očitovali o mjerodavnom materijalnom pravu, ni pozvali na propis koji bi precizno definirao djelatnosti koje je davatelj koncesije mogao i morao navesti prilikom objave namjere davanja koncesije, i to stoga što djelatnosti za koje se može dati koncesija na pomorskom dobru jednostavno nisu navedene ni u Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, ni u Zakonu o koncesijama, ni u Uredbi o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru. 

Istodobno, ni pitanje odnosa koncesije koja isključuje opću uporabu pomorskog dobra i koncesije koja tu uporabu ne isključuje s mogućim sadržajem koncesijskih odobrenja i ovlastima lokalnih tijela također nije pravno uređeno na način koji bi udovoljavao zahtjevima pravne sigurnosti i vladavine prava i jamčio, kako javnopravnim tijelima, tako i sudionicima javnih nadmetanja da mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze te se u skladu s time ponašati. 

Zato su u ovom slučaju upravni sudovi u svojim odlukama de facto pribjegli stajalištu da je dužnost davatelja koncesije, a ne upravnih sudova, utvrditi koje je pravo mjerodavno, protumačiti ga i primijeniti, a zadaća upravnih sudova svodila bi se na ocjenu ispravnosti i zakonitosti odabira davatelja koncesije. 

Takav pristup, međutim, nije u skladu s ulogom suda pune jurisdikcije, posebno ne kada je, kao u konkretnom slučaju, riječ o očiglednom problemu kvalitete pravnih normi u svjetlu načela vladavine prava i sinergijskom učinku više zakona i podzakonskih akata. U dvojbenim situacijama još je važnija obaveza suda da sagleda i podrobno obrazloži svaki aspekt razmatranog slučaja koji može utjecati na konačnu odluku i koja dovodi do uvjerenja da je sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sva sporna pitanja. 

U ovom slučaju sudovi su, naprotiv, propustili razmotriti de facto sve važne čimbenike, objektivno mjerodavne za donošenje presuda, izuzev činjenice da javnopravno tijelo pri iskazivanju namjere davanja koncesije nije bilo dovoljno precizno. 

Osobito se to odnosi na Visoki upravni sud. U presudi nema ni najmanje naznake da bi postojala svijest o činjenici kako odlučivanje tog suda, koje se najizravnije reflektira isključivo na pravni položaj podnositelja tužbe, traje čak pet godina i kako se odluka o pravomoćnom poništenju cjelokupnog postupka i gubitku njegovih prava donosi čak sedam godina nakon dodjele koncesije, od koje mu preostaju još svega tri godine. 

Taj sud, a prethodno i Upravni sud u Splitu, svojim presudama, kako se čini, nastoje prevenirati mogući arbitrarni odabir najpovoljnijeg ponuditelja premda je odabir izvršen sedam godina ranije, a istodobno ništa ne ukazuje, niti postoji takvo utvrđenje sudova, da bi podnositelj tijekom postupka koncesioniranja učinio kakvu radnju ili propust koje je nadležno županijsko tijelo zanemarilo i donijelo nezakonitu, arbitrarnu i pristranu odluku pogodujući podnositelju tužbe. 

Upravni sudovi ne pridaju nikakvu važnost očiglednoj nepravičnosti položaja u kojem se nalazi podnositelj i nerazmjernosti tereta koji mu je nametnut, a što se jasno očituje u činjenici da posljedice eventualne nezakonitosti odluke davatelja koncesije, koju sudovi zapravo ne definiraju i ne argumentiraju, snosi isključivo podnositelj. 

Ograničenje nametnuto podnositelju, de facto oduzimanje prava i imovine, jer jasno je da je riječ o gubitku sedmogodišnjih ulaganja, gubitku prava na obavljanje djelatnosti u okviru dobivene koncesije tijekom iduće tri godine i gubitku mogućnosti ostvarivanja zarade od te djelatnosti, u izrazitom je nerazmjeru s potrebom da se autoritetom suda, post festum, ukloni jedna navodno nezakonita odluka jedinice područne samouprave. 

Takav pristup, bez razmatranja spornog pitanja u svjetlu svih okolnosti i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline te bez kontekstualizacije zanemaruje opća načela hrvatskog pravnog poretka utemeljenog na vladavini prava i zaštiti individualnih ustavnih prava pojedinaca te dovodi do nerazložnog, nepravičnog pa i opresivnog učinka na individualnu pravnu situaciju podnositelja. Selektivan pristup i izostanak kontekstualizacije oprečni su i samoj biti ustavnog jamstva sudske kontrole upravnih akata, kao ustavne zadaće upravnih sudova', stoji u odluci Ustavnog suda. 

Tužba je odbačena je u dijelu koji se odnosi na povredu prava na suđenje u razumnom roku jer nije navedeno da su iskorištena dopuštena pravna sredstva.