Dijana Aničić se zahvalila osoblju bolničnih odjela koji su spasili Duju: 'Malo je sve što kažem'

 Predsjednica udruge Anđeli Dijana Aničić provela je u bolnici sa svojim sinom Dujom gotovo mjesec i pol dana u splitskom KBC-u. Kompletnom timu s CITO-a i torakalne kirurgije majka se toplo zahvalila.

Prije više od dva desetljeća, podsjetimo, na splitskoj ginekologiji Dijana Aničić je pri porodu blizanaca izgubila jedno dijete, a Duje je ostao s teškim invaliditetom. No, ovo je sasvim druga priča, paralele ne dolaze u obzir...

Odjelima CITO i torakalne kirurgije se zahvalila emotivnom objavom u tzv. Knjizi žalbe. Kako nam je rekla, kada je za kritiku, onda treba kritizirati, a kada je za pohvalu, kao što je s ovim odjelom, valja istaknuti.

- Nemam riječi kojima bi se zahvalila ovom odjelu, svima baš svima. Svako slovo je istinito i malo je sve što kažem - kazala nam je majka poznata po svojoj borbi koja je mnogima promijenila život na bolje.

Donosimo, uz njenu privolu, ono što je napisala:
'Rijetko se dogodi da se čovjek u bolnici osjeća baš kao čovjek, ugodno, sigurno, čak i obiteljski. Ne samo da ste kod liječenja mog sina uspjeli skoro pa nemoguće, nego ste uz sav taj trud, volju i znanje pokazali ogromnu ljubav, humanost, empatiju i ljudskost.
Primili ste nas kao familiju, kao prijatelje, a tako i tretirali kroz cijeli boravak.

Ona kava u ponoć, u 3 ujutro, u podne… nema cijenu, kao ni osmijeh s vrata ma kako teško bilo. Jele, Ane, Tanja, Dragica….. kao sestre, ali prave….. Dr. Joško Juričić, Čovik iznimne hrabrosti…. Dr. Marija Meštrović, kad uđe u sobu kao da je sunce obasja… Dr Dragan Krnić, dr. Nenad Ilić…. Kompletna ekipa iz CITO-a… Mogla bi unedogled…

Ne znam kako sročiti zahvalu, jer za ono što mislim, još nije izmišljena riječ, a ni tekst. U nekom idealnom životu ne bi o tome sada ni razmišljala, niti bi Duje vodio sve nebrojene bitke koje su iza nas, ali i pred nama.

Spoznaja da ste ove posljednje bili uz nas, ne samo kao liječnici, nego i kao ljudi, značila nam je više no što možete zamisliti.
I naposljetku, najteže od svega mi je što se ne znam zahvaliti osobi koja je sve ovo pokrenula, stajala čvrsto cijelim svojim bićem iza nas, dr Julije Meštrović, jer da nije njega, ja hrabrosti ne bi imala.
Dok ne izmisle neke nove izraze, neku novu riječ za opisat ovu emociju majke čije ste dijete spasili, ostat ću suzdržana u pismu, ali u usmenoj predaji, vi ste moji Bogovi i riječi mi neće falit!
S iznimnim poštovanjem,
Duje i Dijana'