Dobrodošli u društvo spektakla

'U doba najvećih nesreća Hrvatska je upravo preko kulture dokazivala svoje postojanje, svoj život. To je bilo mjesto njenog zadnjeg otpora iščezavanju... njenih hereza i proročanstava.' Čija li je ovo izjava? Spominje se hrvatsko postojanje i život pa se zasigurno radi o nekom pravom Hrvatu, desničaru, šatorašu... Ipak spominje kulturu pa je zasigurno ljevičar, jugonostalgičar i brijunaš. Kome uopće pripada kultura? Uostalom, ona nema svoju izdvojenu rubriku u nacionalnom Dnevniku poput pravih hrvatskih vrijednosti športa i klimatskog nagađanja. Čini se kako je kultura ničija. A kako ne bi ostavio nerazjašnjeni cliffhanger (evo, prvi paragraf i već gubim suverenitet jezika), izjava s početka pripada Vladi Gotovcu.

CIA, FIFA, MMF, HDZ, SDP, LOL, LMFAO... naprosto smo zatrpani skraćenicama. Ipak neke su češći gost od drugih. One kulturnih institucija i udruga se  pojavljuju sporadično u mainstream medijima (primijetite kako koristim frazu 'sporadično u mainstream' umjesto 'povremeno u srednjostrujaškim' jer želim da uvidite moj globalistički intelektualizam). Kako bi ustanovili objektivnost i nepristranost mojih budućih komentara, red je da se outam i priznam povezanost sa skraćenicama ADU, HFS i ZAMP. Ova posljednja ima posebno opake konotacije u javnosti pa slutim kako mi već opada integritet u Vašim očima. No o tom, potom.

Minulih dana ste zasigurno postali upoznati sa skraćenicama HDDU i HDFR. Razlog što su Hrvatsko društvo dramskih umjetnika  i Hrvatsko društvo filmskih redatelja došli u fokus javnog diskursa nije bio uspjeh neke domaće predstave na međunarodnoj razini ili hrvatskog filma na A festivalu. Razlozi su bili znatno predvidljiviji – politika, skandal i spektakl. U najkraćim crtama moglo bi se reći kako su se obje priče vrtjele oko predsjedničkih izbora. Da ne ulazim sad u recikliranje izjava Božidara Alića i Irene Škorić, summa summarum jeste kako je naizgled Hrvatska spremna za novu predsjednicu a HDFR pak nije. Jedini aspekt ovih priča koji me osobno zanima jeste njihova medijska eksponiranost. I baš u tome grmu leži poslovični zec.

Spreman sam se okladiti kako devet od deset čitatelja ove kolumne zna tko je Oliver Frljić. Bit ću blagonaklon pa postulirati kako je čak dvoje od dotičnih deset pogledalo neku njegovu predstavu. Poanta je u tome što je kazalište u medijima zastupljeno samo onda kada provocira učmali zeitgeist seksom i politikom.Ovaj podatak manje govori o stanju teatra nego o društvu samome. Dopustili smo da nas mediji tretiraju kao društvo guzica i sisa, ustaške mladeži koja vapi za zlatnim danima kada je 'Pavelić oslobodio Dalmaciju' i letargičnih kvaziamerikanaca koji edukaciju dobivaju od preglumljenih mentora iz licenciranih reality natjecanja.

Društvo spektakla rađa generaciju površnih, nezainteresiranih, neargumentiranih, mrzovoljnih budala koji životare na socijalnim mrežama i sanjaju virtualnu slavu. A sada obavezno lajkajte, šerajte, tvitajte i guglplusirajte ovaj post da i ja konačno postanem cijenjena, općeprihvaćena i nadasve poznata budala. Hvala!