Doc.dr.sc. Paško Burnać: Ne slažem se s dr.sc. Goranom Ćorlukom, zašto Dalmatinci ne bi živjeli od rada?

Javljam se povodom teksta kolege dr.sc. Gorana Ćorluke objavljenog na Dalmatinskom portalu s naslovom: 'Od čega će ljudi živjeti ako ne od iznajmljivanja, prijeti li Dalmaciji scenarij Slavonije?' Tekst kolege je potaknut najavom Vlade i trećim krugom porezne reforme prema kojoj se, između ostalog, predlaže podizanje gornje granice paušalnog poreza na dohodak u djelatnosti pružanja usluge smještaja sa sadašnjih 300 na 1500 kn. 

Nije sporno da je turizam za Hrvatsku važan, kako za građane i poduzetnike, tako i za državni proračun. Desetak milijardi eura koliko nam svake godine donesu stranci, važan su socijalni amortizer koji nam omogućuje da se lakše nosimo sa svim pogreškama učinjenim od 90-ih godina, kako na individualnoj razini, tako i na nivou ekonomske politike. U tom smislu turizam nam omogućuje da potpuno ne potonemo, osiguravajući kakvu-takvu stabilnost, koja nije nužno i uvijek dobra. Međutim, porezni tretman turizma u potpunom je neskladu s ulogom koju ta djelatnost ima u Hrvatskoj. Pa krenimo redom.

Jedna od najčešćih podjela poreza je prema ekonomskim funkcijama ovisno o tome opterećuju li potrošnju, rad ili imovinu. Po oporezivanju potrošnje (PDV i trošarine) Hrvatska spada u sam vrh zemalja EU (opća stopa PDV-a od 25% druga je najviša stopa u EU, poslije Mađarske), dok smo po oporezivanju rada (porez i prirez na dohodak, doprinosi za socijalno osiguranje) na 17 mjestu. Napomenimo da od tranzicijskih zemalja članica EU, Hrvatska ima najveće porezno opterećenje rada. Međutim, prema oporezivanju imovine (nekretnine, pokretnine, dividende, kamate…) na samom smo dnu EU. Naime, u Hrvatskoj porezi na imovinu iznose tek 1,2% BDP-a (ili oko 4,2 mlrd. kn u 2017. god.). U tom kontekstu valja promatrati i povećanje poreza za privatne iznajmljivače.

Podsjetimo malo na razdoblje u kojem je takav oblik oporezivanja uveden. Paušalno oporezivanje najpovoljniji je način plaćanja poreza za privatne iznajmljivače apartmana. Po svakom se krevetu na godinu plaća od 150 do 300 kn, ovisno o turističkom razredu (lokaciji) u koji je razvrstano mjesto gdje se pruža usluga. Za pomoćne krevete ne plaća se porez. Granice od 150 do 300 kn određene su još 2004. godine i od tada se nisu mijenjale, iako je u promatranom razdoblju prosječna cijena najma višestruko porasla.

Stoga, nije riječ o 'principu zašto je njima dobro, a nama loše, neka i njima bude loše', već o ravnopravnom poreznom tretmanu različitih izvora dohotka. Uzmimo, na primjer, privatnog iznajmljivača iz Baške Vode koji iznajmljuje 10 ležaja i godišnje plaća (maksimalno) 3000 kn paušalnog poreza. Prema procjenama, taj iznos poreza u prosjeku čini između 2,5 i 5% ukupnog dohotka (prihoda) koje je iznajmljivač ostvario u godini. S druge strane, osoba koja je zaposlena i prima prosječnu hrvatsku plaću od 6300 kn svaki mjesec plaća oko 40% (ovisno o mjestu prebivališta i osobnim odbicima) poreza na dohodak i doprinosa (porezni klin). Ili malo drugačije: privatni iznajmljivač plati 3000 kn godišnjeg poreza, dok zaposlenik s prosječnom plaćom svaki mjesec plaća oko 3800 kn poreza i doprinosa. Ili još malo: privatnom iznajmljivaču na obali u prosjeku je potrebno tek nekoliko dana rada kako bi podmirio godišnju poreznu obvezu, dok osoba koja živi od plaće radi gotovo trećinu godine samo kako bi podmirila poreze i doprinose. Upitajmo se stoga, isplati li se više, uz ovakav porezni tretman, ulagati u obrazovanje ili iznajmljivati apartmane, tj. živjeti od rente? 

'Promišljati strateški i dugoročno' značilo bi staviti poreznu politiku u funkciju razvoja i pružiti svima jednake mogućnosti, a ne favorizirati jednu djelatnost nauštrb ostalih. Tim više što se još uvijek nismo dogovorili koje su nam djelatnosti od strateškog značaja. Prema tome, na pitanje kolege: 'Od čega će ljudi živjeti, ako ne od iznajmljivanja' nudim jednu jednostavnu mogućnost - zašto ne od rada? Stoga, upravo iz razloga koje navodi kolega (neizvjesnost, sezonalnost, ekološke katastrofe…) turizam, a time i privatne iznajmljivače ne bi trebalo tretirati kao stratešku djelatnost i dugoročno opredjeljenje, s obzirom da ni u puno razvijenijim turističkim zemljama, djelatnost turizma nije strateško opredjeljenje. Okvir ovog teksta nije dovoljan kako bismo objasnili sve negativne posljedice koje nam se događaju ekspanzijom turizma (urbanizam, lokalna infrastruktura, strukturna nezaposlenost…).

Zaključno, u pokušaju da odgovorim na pitanje koje je kolega postavio u naslovu svog teksta, Dalmaciji možda i prijeti scenarij Slavonije, ali iz sasvim drugih razloga od podizanja paušala privatnim iznajmljivačima, a o kojima možemo raspravljati u nekom od budućih tekstova.