Gospodine mandatare, nismo mi građevine nego ovce

Proud to be Croat je uzrečica kojom smo se počesto koristili ponajprije pri sportskim uspjesima ali bilo je i prizemnijih i važnijih trenutaka kada je ta teza itekako vrijedila. Samo nedavno smo je čista srca mogli koristiti kada je stigao prvi veliki val izbjeglica i more građana, policajaca te uskoro bivši ministar Ranko Ostojić su osvjetlali obraz našega društva. Ali postoje i trenutci kada me uhvati sramota zbog tog istog društva u kojemu živimo. Ne odnosi se to na zločine, falša suđenja i slične strahote zbog kojih iole normalnoga čovjeka hvata bijes, osobno sramotu čuvam za trenutke kada se javno odvija očita farsa za koju smo kolektivno krivi a nemamo baš nikakvu moć zaustaviti njezin ishod. Recentni primjer ove vrste je za mene bilo postavljanje 'iskusnog i nezavisnog stručnjaka' Ante Čačića za kormilo nogometne reprezentacije, a još recentniji se dogodio kada sam, poput velike većine naših građevina, po prvi put čuo aktualnog mandatara na nacionalnoj dalekovidnici.

Prije ičega drugog moramo apostrofirati jedan detalj a odnosi se na moju poruku kako svatko tko javno deklarira kako nepoznavanje hrvatskoga jezika nije važan čimbenik pri obnašanju najviše funkcije u državi zaslužuje u najmanju ruku jednu poštenu trisku nasrid tintare. Ne mora govoriti klasični književni jezik niti savršeno vitlati pravopisom (oko kojega se istinabogu tuku i sami lingvisti), ali ako je Josep Guardiola mogao uzeti pauzu od zarađivanja opscene love kako bi naučio njemački jezik prije preuzimanja Bayerna, onda uistinu nije puno tražiti da nam jebeni premijer znade čitati materinji jezik s papira. Van toga da još nitko nije javno potvrdio kako posjeduje hrvatsko državljanstvo, kako ga nitko nije zaokružio na glasačkom listiću, kako su za njega potpisivali poltroni koji ga nisu niti upoznali, kako ne znamo praktički ništa o njegovim političkim stavovima niti primjerice govore li mu djeca hrvatski (što ne bi potezao kao temu da nije kandidat domoljubno-obiteljskih snaga) te što nam je mučki serviran noć prije Badnjaka te umjesto da ga mediji i narod stignu iole upoznati smo gledali Charltona Hestona, žderali kolače i čekali konstituirajuću sjednicu Sabora da započne politički diskurs jer za vrijeme blagdana su o politici javno isključivo mogli govoriti klerikalci.

Zašto me sramota, zbog jezika? Najdraži su mi stihovi 'Što još imadem? Samo jezik svoj u koji život svoga srca spremam' i ne mogu prijeći preko građevina jer detalj nepoznavanja jezika kod gospodina Tima je bila ona kap koja mi je objasnila kako gledam farsu, kako je nakon više od mjesec dana mosturbiranja grupica jadničaka u par sati prepisala na neviđeno državu da slučajno ne bi išli na nove izbore gdje bi završili kao mostarski Stari most nakon Praljka. A guranje 'iskusnog i nezavisnog stručnjaka' koji jedva natuca hrvatski pred kamere dan prije Badnjaka sam doživio kao Karamarkovu poruku 'svi ste ovce', a dokle će god biti dovoljno ovaca onda pastiri i vukovi nemaju razloga ne tretirati nas sve takovim. A mostovi, mostići i stazice su pokazali svoje pravo lice podržavši mandatara kojega je osobno locirao, identificirao i transferirao baš Tomislav Karamarko. Ne bih pisao poemu sreće da se posljednji mosturbacijski preokret nije dogodio te da danas čekamo povrdu Bože Petrova kao premijera uz podršku SDP-a. To bi također bila sramota jer bi značilo kako se ona metodologija lokalnih izbora, koja je zaustavljena izravnim biranjem gradonačelnika i gdje se sklepanom trećom opcijom moglo ucjenama s par dobivenih vijećnika preuzeti Grad, konačno preselila na nacionalnu razinu. Ne znam je li Milanović odigrao najgluplju partiju ruskog ruleta ili je Vaso poput Kasparova sinoć vrhunski razvalio simultanku, ali činjenica je da je eliminacija Prgometa i Petrine iz Mosta značila kraj za samu šansu otpora Kaptolu i Karamarku. Osim naravno ako nije ostalo nekoliko spavača koji će nam nakon Nove godine priuštiti novi spektakl, sada kada su osigurali saborske penzije.

Realnija je verzija kako je ova komedija završena i nastavit će evoluirati u tragikomediju, posebno ako uzmemo u obzir kako je svaka treća najava novokomponovane vlasti vezana za 'povratak izgubljenih vrijednosti' koje se više nego očito odnose na pokatoličavanje svega na što se može žigosati križ, kako Reiner želi vratiti NDH-azijski naziv Sabora dok neofašisti napadaju antifašiste koji protestiraju protiv mise Paveliću, a klerikalci igraju ping-pong kroz fejsbuške statuse i oltarske verbalne proljeve gdje se natječu tko će zvučati gluplje, zatucanije te udaljenije od ideje sekularne države. Samo je jučer pri konstiruiranju Sabora duže trajalo nabrojavanje svih crkvenih uzvanika nego li sami izbor novog predsjednika. Dragi moji, nitko vam ne može niti smije oteti vjeru, ali ako istinski mislite kako su Crkva i katoličke vrijednosti u Republici Hrvatskoj na iole opipljivi i ovosvjetovni način ugroženi onda vam moram reći kako ste notorne budale. Doduše, slažem se s Vasom kako treba vratiti dignitet Crkvi, ali oni koji ga sustavno narušavaju su popovi i lopovi koji nas kolektivno uz blagoslov sustavno jebu u dupe. Govorim figurativno, ali postoje i iznimke koje utjelovljavaju doslovno značenje prethodne fraze.

Možda najdraži trenutak jada mi je bila mostovska 'Ako zna zaraditi za sebe, zna i za Hrvatsku' pri komentiranju podrške stručnjaku koji je takav jer su nam svima tako rekli. Drago mi je znati kako bi petnaestorica najpobožinih zastupnika bez zadrške pod istom parolom za mandatara podržala primjerice Zdravka Mamića ili Ćaću. Ali ne brinite, javnost će brzo zaboraviti na ogorčenost prema Boži kojemu su najvažniji principi kojih se ne drži i za kojeg su glasale građevine željne provođenja reformi za koje ni one niti on nisu znali prije izbora. Neće biti posljedica niti za 'iskusne i nezavisne stručnjake' koji su kroz kolumne i TV nastupe drčno deklarirali kako je Karamarko 'politički hodajući mrtvac', a zaboravit će se kako su najčešće redikulizirani članovi novog saziva Sabora Sinčić i Petrina nakon svega ostavili najprincipijelniji dojam. Mislim kako je Ivan Goran Vitez sjajno ubo tematiku za svoj aktualni film 'Narodni heroj Ljiljan Vidić' jer ne da se tematika ustaša i partizana vraća na velika vrata, već nikada zapravo nije niti nestala iz diskursa. Mostovi, mostići i stazice će iščeznuti iz kolektivne svijesti jer se vraćamo istinskim vrijednostima di je ko bija '45. i '91., treba li poslati Srbe na vrbe a pedere u logore te je li Tito ili Pavelić imao veću kitu. A mi ovce blejimo.