DRUŠTVO SPEKTAKLA: Jesu li novi izbori bolji od selotejpom sklepane Vlade?
Htjeli vi to priznati ili ne, negdje u našim genima je kolektivan afinitet prema nekakvome autoritativnom 'ćaći' koji će nas čvrsto ustrojiti
Most prema nikuda je građevinski pojam koji označava razrušene ili nekompletirane mostove koji ne izvršavaju svoju izvornu funkciju spajanja dvaju razdvojenih strana. Posebno mi se fascinantnim čini most nazvan 'The Bridge to Nowhere' (mada to tehnički nije) koji se nalazi u zaljevu Belhaven u Škotskoj. Naime, ovaj je most projektiran na način da je za vrijeme oseke običan mostić na pitoresknoj plaži dok kada nadire plima postane apstraktna pojava nasred nabujalog mora. Ova jedinstvena građevina me nagnala da razmislim o aktualnoj situaciji našeg postizborja i istinskoj ulozi Mosta u ledenim vodama političkih bujica. Kao što onaj škotski most dobije svoj značaj i funkciju u doba oseke, tako je i našemu društvu očito bio potreban Most baš u doba posvemašne krize i oskudice.
Možda mi se sporo pale lampice ali uistinu mi je trebala slika škotskog mosta da u potpunosti shvatim perspektivu svojih prijatelja koji su na izborima zaokružili Most. Njima je istinski bilo dosta stihijskog partijskog ping ponga, učmale ustajalosti i doslovno su željeli nekoga da bubne batinom od stol i ucijeni velike da sprovedu stvarne promjene. Ideju u potpunosti razumijem i do određene granice podržavam (ne i glasački da se razumijemo) ali u stvarnosti se nalazimo u situaciji koju, usprkos ljubavi prema materinjem jeziku, jedino mogu opisati kovanicom umirovljenog političkog satirista Jona Stewarta koja glasi 'clusterfuck' (što bi u slobodnom prijevudu značilo 'grozd jebanja').
Naime, politička platforma Most za koji su svi oni glasali nije samo stranka Most već i Hrast, Grozd, Hrid plus nezavisni pojedinci poput Stipe Petrine (koji je recentno pokupio simpatije i povukao kontroverze, ali ću iskreno istaknuti kako je jedini relevantni akter čiji se stavovi nisu mijenjali zadnjih mjeseci, mada je proljetos insinuirao da je Petrov HDZ-ov satelit). Što ideološki što u stilu političkog djelovanja ovdje ne može niti biti riječi o nekakvoj homogenosti. Cijela sapunica oko sačekuše u Kotromanovićevom stanu nije pomogla ozbiljnosti platforme jer se dijametralno različiti 'rekla-kazala' iskazima povlače pitanja je li iza svega stajala mudrost Petrova i Karamarka ili glupost Prgometa i Milanovića, ili je to sve dio igrokaza koji nas vodi prema novim izborima. Jer u trenutku kada naizgled barem četiri od devetnaest 'Mostovih' zastupnika neće niti pod razno podržati Karamarka, a Davor Ivo Stier priprema nekakav esej kojim bi, znajući predsjednikov manjak afiniteta prema literaturi, možebitno reformirao sami HDZ i eliminirao poglavnika, šansa za čvrstu desnu koaliciju ne drži vodu. S druge strane čeka Milanović koji možda već sada drži dovoljan broj potencijalnih partnera za titulu mandatara, ali Vlada s čušpajzom partnera, posebno ako je do nje došao cijepanjem Mosta, niti nudi sigurnost u doba posvemašnje napetosti i krize u EU, niti ostavlja dobar okus u ustima.
Ako cjeloviti Most nije u stanju podržati jednu od dvije vodeće opcije, jedini istinski ispravni potez za dobrobit društva u cijelosti bi bilo raspisivanje novih izbora. Ali ne na način copy-pastea recentnih listića već jasno i glasno istaknuti koalicijski partneri (pozdrav IDS-u), barem jedna od dvije vodeće stranke (ako ima pameti) s novim čelnikom te Most s jasno istaknutom spremnosti za najviše pozicije, vlastitim mandatarom i transparentnim prikazom ideologije i stavova svih udruga, stranaka i lista koje ga sačinjavaju (sa ili bez Hridi). Čak i da dobijemo jednaku raspodjelu mandata (a čisto sumnjam u takav rasplet) nakon takvih bi izbora situacija ipak bila jasnija i stvorilo bi se plodnije tlo za provođenje reformi. Naime, ili bi Most bio devastiran čime bi se Vlada formirala na ping pong način kao svaki put do sada ili bi Most ojačao (čak i pukim zadržavanjem trenutnog broja mandata) jer tu više ne bi bilo govora o slučajnosti, protestnom refleksu ili 'prevari birača' (kako je natuknuo Prgomet) već bi svaki Mostov mandat dobio stvarni legitimitet koji se više ne bi mogao osporavati.
Dakle, vjerujem kako bi novi izbori bili najbolja opcija, ali sam agnostičan i skeptičan oko njihove eventualnosti. Očekujem da ćemo kroz tjedan-dva dobiti mandatara koji će, makar navrat-nanos, sastaviti Vladu i uslijedit će jedno zanimljivo, ali možda i škakljivo razdoblje nestabilnosti vlasti na kakvu nismo navikli. Htjeli vi to priznati ili ne, negdje u našim genima je kolektivan afinitet prema nekakvome autoritativnom 'ćaći' koji će nas čvrsto ustrojiti. Demokracija, diskurs, dijalog i dioba vlasti su pojmovi s kojima se još upoznajemo. I razumijem ako je nekima od vas mrsko kada nekakav mladi kolumnist, kojemu fali još puno utakmica u nogama, krene pametovati svojim političkim analizama, ali kada je moja imenjakinja i generacija Josipa Rimac dobila u ruke politički balun na najvišoj razini onda si dajem za pravo igrati se barem na pomoćnom igralištu.
