Društvo spektakla: Minus i plus, k'o Amer i Rus

Previše je tekstova, statusa, tvitova i komentara napisano o brojnim građanskim akcijama, pokretima i buntovima proteklih godina. Stječe se dojam kako živimo u stanju perpetualnog političkog teatra s postojanim protagonistima te konstantnom izmjenom marginalnih uloga. Sukus svega je podjela na dva tabora ili kako smo nekada govorili na igralištima 'na parove razbroj se'. Nude nam se limitirane opcije u stilu 'DA-NE' pitalica, koje su nekada služile kako bi i najgluplji gledatelj Kviskoteke mogao ubosti neki točan odgovor. Ipak, meni je osobno znatno draža bila igra Asocijacija. Ako je rješenje stupca B Carl Sagan, a u stupcu A su već otvoreni pojmovi Kaiser i Bayern, možete bez puno straha ponuditi 'Cosmos' kao konačno rješenje.

Slijedeći asocijativnu logiku, pokret 'U ime obitelji' je naizgled slijedio šablonu američkog Tea Partyja, baš poput njih su nijekali povezanost s vodećom strankom desnice, demantirali optužbe za rasizam i homofobiju kontrirajući s patriotizmom i bogoljubljem te su fascinantnom brzinom od 'grass-roots' postali nacionalnim pokretom. A sve to bez korištenja infrastrukture neke postojeće stranke ili institucije (ako im vjerujete na riječ). Kada bih sada krenuo s osobnim mišljenjem o dotičnim pokretima trebalo bi mi par tuceta kartica teksta i bar kutija cigareta za izbaciti zamjerke i frustracije. Ali gledajući iz PR perspektive, 'U ime obitelji' su obavili vrhunski posao. Ne samo da su ostvarili svoj primarni politički cilj referendumom već su svojevrsnu 'pobjedu' ostvarili u trenutku kada se nadobudna živelj javno podijelila na tabore ZA i PROTIV, s prikladnim priljepcima svojim socijal-medijskim profilima. Podjelom je pobjeda praktički zagarantirana, a par jeftinih parola i podsvjesna snaga pojma ZA, koji će uvijek djelovati pozitivnije na šire mase, su bile dovoljne za dovršiti započeto.

Ipak u recentnijim predstavama političkog teatra dobivamo nešto konfuznije opcije za podjelu. Sa svih nam strana stižu informacije o šatorašima iz Savske i Živom zidu, ali nikako da u potpunosti dokučimo što oni zapravo žele od nas. Kako da se ispravno podijelimo ovaj put? Gdje su nove naljepnice za profile? Ako ste čiste glave i s analitičkim uhom pokušali slušati izjave Glogoškog ili Sinčića, već nakon pete rečenice ste shvatili kako ništa ne shvaćate. Ne postoji konciznost poruke koja bi se dala upakirati u dvije-tri parole spremne za distribuciju na majicama. Nekako ova dva fenomena ne slijede prokušani američki, ili točnije Bernays model PR-a, zasnovan na zloupotrebi Freudovih teorija od strane nećaka željnog novca i slave. Ovi pokreti mi mirišu na boršč!

Kultni britanski dokumentarist Adam Curtis je izdvojio ruskog političara i biznismena Vladislava Surkova kao ključnu figuru Putinovog uspona i održanja na vlasti. Naime, Surkov je u političku zbilju uveo metode umjetničke avangarde, stvarajući fiktivne stranke i pokrete te kontrolirane medije. Cilj svega je osigurati stanje teatra apsurda u kojemu je javnost bombardirana licima, frazama i informacijama, ali naposljetku ostaje zbunjena.

'U ime obitelji' su svojom 'školskom' kampanjom plesali jedno ljeto i vratili su se na marginu odakle će teško isplivati. Ali ovi noviji pokreti, s medijskim ispadima, javnim performanceima i paradoksalnim zahtjevima, imaju drastično veću šansu potrajati. Doduše, ako uistinu prate rusku metodologiju, kraj im slijedi u trenutku kada postanu preutjecajni. A tada započinju noviji i spontaniji pokreti s još zbunjujućijim porukama. Napose je ovo samo teoretiziranje. Možda se baš sve dogodilo igrom slučaja i prirodnom selekcijom, bez ikakvog planiranja i postojeće infrastrukture. Na vama je da zaključite jeste li u pogledu ovih pokreta kreacionisti ili darvinisti.