Proživljavamo li izbjegličku ili predsjedničku krizu?

Naveliko smo printali majice sa sloganom 'Proud to be Croat' kada bi koja skupina naših milijunaša dogurala daleko na kakvoj svjetskoj loptaškoj smotri, ali ta parola je znatno viši smisao doživjela u proteklome tjednu. Mjesto stoljetnog kompleksa inferiornosti prema Zapadu svjedočili smo trenutku u kojemu naša policija pomaže 'tuđoj' djeci dok ona američka 'svoju' djecu hapsi i ubija, a Vlada nam otvara granice dok se 'civiliziraniji susjedi' skrivaju iza bodljikave žice. A što tek reći o svim ljudinama koji su izišli u susret onima u čijim su sudbinama prepoznali ne tako davnu sliku ovih prostora. Ključni pojam koji je obilježio izbjegličku krizu je zasigurno empatija. Ali na žalost svjedočili smo još jednoj, paralelnoj 'krizi iz sjene' pod nazivom - migrantska kriza.

Nema 'državničkijeg' obilježja nego kada, nakon što vam tamo nekakvi deseci tisuća očajnih ljudi otmu medijsku pažnju vašeg PR izleta u Istru, krenete ravno u predizbornu kampanju. Predsjednica svih Hrvata (ne građana) se ekspresno preobrazila u glasnogovornicu 'buduće Vlade' uz slogan 'Huškaj Da Zavladaš'. Dok su građani vadili staru odjeću i deke koje su nosili izbjeglicama, ona je iz podruma zaborava izvukla Hebranga, Granića i reliquiae reliquiarum tuđmanizma da oforme 'Stožer za manjak pažnje i relevantnosti' koji je odmah krenuo u akciju kritiziranja vladine 'Samo Da Prođu' politike te uz retorički preserans 'Hebrang Dijeli Zablude' pokušao progurati Karamarkov 'Hitno Domovinu Zazidati' program. Time su ekspresno promijenili narativ skorih izbora, gdje konačno nećemo pričati o partizanima i ustašama već o Sirijcima i Afganistancima te birati želimo li živjeti u urbanoj ili orbanoj državi.

Čini se kako će najveće naslijeđe predsjedništva Ive Josipovića biti to da nam je svojom anemijom osigurao dolazak Karamarkovog megafona u suknji na poziciju vrhovnog fikusa države. I daleko od toga da bi popularna 'lignja' doprinio prosperitetu države svojim neostvarenim drugim mandatom, uvjeren sam kako ne bi koristio položaj da širi ksenofobiju i paniku među masama. Ivo i Kolinda dijele jednu 'dražesnu' dihotomiju - on se našao u mogućnosti žrtvovati vlastitu popularnost za izvući stranku iz govana, ali je radije odabrao slijediti osobne ambicije, dok je ona mogla elegantno odjebati svoju stranku i ustoličiti se kao istinska državnička figura. Ipak, on je odabrao sebe, a ona stranačku poslušnost i čini se da su oboje, kako bi naš narod rekao, 'popušili'.

Zanimljivo je i kako su u 'migrantskoj krizi', što smo saznali kroz svjedočenja brojnih političkih službenika gotovo isključivo iz jedne stranke te brojnih 'kozojebnih' kopi-pejstanih forumaških trolova, Hrvatskom drmali sukobi, silovanja i kaos. Ovi domoljubi par excellence toliko vjeruju u hrvatsku snagu da par tjedana nakon slikavanja ispred cijevi i strojnica na zagrebačkoj paradi misle kao bi nas par tisuća iscrpljenih civila mogli pokoriti preko noći. Također su više nego ljuti što 'vojno sposobni' mladići odlaze tražiti posao na Zapad da bi prehranili rodbinu kod kuće, pritom potpuno bezobrazno oduzimajući mogućnost jednom budućem sirijskom HDZ-u da upravo glasovima te dijaspore dobiva svoje mandate. 

Vrhuška hrvatske desnice bi se trebala zamisliti u koju se poziciju stavila kada Crkva i general Gotovina podržavaju poteze Vlade, a njih podržavaju Kajin i Raspudić. Kako ne vjerujem u jednostranačje i imam dovoljno mozga da znam kako nikada nećemo živjeti u nekakvoj liberalnoj utopiji, jedinu nadu u zdravorazumnu budućnost ove države vidim u oformljenju racionalne i (ako ne tražim previše) humane desnice. U tome pogledu jedina bi opcija bila da se Ante Gotovina, nakon svega što je žrtvovao za ovu državu, politički angažira i jednim strateškim političkim olujnim bljeskom ukloni ove hohštaplere, barbike i mućku đubrad s uhljebljenih pozicija. Samo što ne znam bi li ga podržalo biračko tijelo koje će rado patriotizam iskazati ustaškim pokličem na Thompsonovu koncertu, ali ne i prijavom poreza. Možemo samo zapjevati 'Ustani Ante, Hrvatska te zove'.