Društvo spektakla: Šovinistička farsa

Dva komplementarna epiloga su mi zapela za oko. U protekle dvije godine su nas napustile Helen Thomas i Joan Rivers, dvije pionirke svojih profesija za koje nije bio potreban onaj izraz 'za ženu' pri dočaravanju značaja. Takav su pečat ostavila da ih je društvo nagradilo onim 'muškim' nazivima novinara i komičara. Ali u smrti su doživjele nešto drugačije pečate. Odlazak Helen Thomas je bio tek fusnota u američkim medijima dok su sprovod Joan Rivers pratili globalni izljevi ljubavi u stilu 'drago mi je što je vještica mrtva' diljem socijalnih mreža a također je izostavljena iz 'in memoriam' montaže ovogodišnjih Oscara, premda je praktički izmislila televizijsko praćenje Red Carpeta (što joj kao filmaš zamjeram, ali je neporeciva činjenica kako je taj aspekt doprinio znatno većoj eksponiranosti ceremonije u medijima). Razlozi za ovakav tretman? Jedna je izjavila nešto o Izraelcima a druga o Palestincima...

Da parafraziram Nadrealiste - nema šanse, nema teorije da krenem pisati o Bliskom istoku. Poanta je druga. Bez obzira na uspjeh, kvalitetu rada i desetljetne karijere, ovim ženama nije oprošten jedan 'krivi korak' u poznim godinama. Zašto stavljam krivi korak pod navodnike? Zato što je uistinu smiješno kada se novinare i komičare kažnjava zbog 'preslobodnog govora'. Nemam sada vremena za onu napornu temu 'može li se reći kako je Hitler bio pristojan slikar nakon svog zla koje je počinio i uzrokovao' ali imam vremena za jednu drugu mučnu temu. Bi li ovi lapsusi bili oprošteni da se radilo o muškarcima?

Ne trebam čak koristiti primjere kvazinovinara Rusha Limbaugha ili Billa O'Reillyja da bi oslikao kakve se gadosti i govori mržnje opraštaju markantnim 'bad boysima'. Radije uzmimo primjer zlatnog dečka američkog novinarstva Boba Woodwarda, koji je toliko sveamerički da ga je morao glumiti Robert Redford u naponu snage. Čovjek koji je doživotno ovjenčan skalpom Richarda Nixona je već godinama praktički glasnogovornik vladajućih struktura i aktivno sudjeluje u svakoj potrebnoj propagandi pljujući po svakom principu svoje profesije. No njegov će sprovod zasigurno biti proglašen danom žalosti.

Ali zašto pišem o Americi pokraj toliko domaćih primjera. Krenimo od društva samoga. Muškarac koji je imao veliki broj ljubavnica je šarmer, fulir, faca, baja te napose Jagger. Žena s komplementarnim CV-jem je jednostavno drolja. Kolektivno smo poskočili na fotografiju aktualne predsjednice u kupaćem kostimu. Pa zar je to moguće - jedna žena posjeduje grudi! Kako je nije sram, što se nije mogla ugledati na Thatcher i Merkel te ubiti svaki kromosom ženstvenosti ne bi li je društvo shvatilo ozbiljno. Ili točnije muški!

Nemojte me krivo shvatiti, prvi sam u redu za sprdati svakoga tko to zaslužuje, bez obzira na spol, rodnost, nacionalnost ili vjeroispovijest. Zabavljam se zamišljanjem kako Kolinda pronalazi Francekovu bistu, koju je Ivo ostavio na kiši pa su usta dodatno korodirala, ili kako u podrumu Pantovčaka umjesto svih onih tajnih spisa pronalazi malu sobicu u kojoj živi Joža Manolić. Ma sprdajte i lentu i posjete Savskoj, sprdajte i Željku i Žaka zbog debljine (ma kvragu politička korektnost i pristojnost, nakon određene granice vam netko jednostavno treba izbiti Nutellu iz ruke), sprdajte sve i svakoga ali prestanite reagirati na sise kao nešto neprimjereno vladajućoj kasti.

U trenutku kada na tri od pet vodeće političke funkcije stoluju žene, mi se još svađamo treba li im osigurati podjednaku zastupljenost na izbornim listama. Diljem svijeta, uključujući zapad, prava žena se što doslovno što figurativno svrstavaju među manjinska prava. Svakog s najosnovnijim poznavanjem matematike, statistike i semantike zaboli glava nakon ovakve tvrdnje, jer kako 51% stanovništva može činiti manjinu. Kao da još uvijek 'prave građane' biramo izvornim američkim sistemom - tko je bijeli muškarac i zemljoposjednik neka digne ruku.

Kako rezimirati kada tema nije niti zagrebana kako treba? U svojim srednjim tridesetima ja sam u očima društva 'solo igrač', tip koji 'još uvijek kao momak živi'. Moje prijateljice s komplementarnim CV-jem su već usidjelice pred očima starijih generacija. Stare cure kojima vrijeme ističe... Bilo bi glupo i neispravno reći kako su muškarci i žene isti. Pače, čim dovršim ovu kolumnu ću dokazati kako s lakoćom radim nešto što je ženama poprilično teško izvesti. Ali možemo li se civilizacijski složiti kako bi barem trebali biti jednaki pred očima društva, zakona i (ko voli nek izvoli) Boga? Prestanimo izjednačavati pišanje stojećki (što upravo idem obaviti) s liderskim sposobnostima i stručnim kvalifikacijama. Možda je Makarska bila iznimka, ali stekao sam dojam kako obrtničke škole vrve dečkima, a četverogodišnje predstudijske curama. Možda su samo kod nas cure bile pametnije. Osim ako vjerujete kako bi svaka žena trebala završiti fakultet da ima što objesiti na šank suprugovog kafića gdje će prati čaše. Ako tako mislite, onda se nosite u tri ćaćina šupka! Odo ja u WC.