Svijet u ritmu hake, a Hrvati bez sluha za ragbi

Nakon pustih godina sam kupio Sportske novosti, zasio u birtiju i s guštom ih pročita od korica do korica. Ne sjećam se kad je nogometni vikend bio ovako sladak, ali jedan me detalj iznervira. Na jedvite jade, u mikroskopskom člančiću, sam iskopa vijest kako će u finalu Svjetskog prvenstva u ragbiju igrati Novi Zeland i Australija. Tako beznačajan plasman informacije o dotičnome sportu me je posebno izbezumio s obzirom kako sam sjedio u najužem centru Zagreba, u kafiću od glave do pete 'obučenom' u ragbijaška obilježja, sa slikama na zidovima iz kojih sam čak prepoznavao neka makarska lica iz njihovih 'dana ponosa i slave'. Ovo mi je potaknulo nekoliko tema u glavi, pa u stilu naslova kolumne započinjem od spektakla.

Ragbijaški SP je jedno od najgledanijih sportskih natjecanja u svijetu a ragbi sport koji u južnoj hemisferi ozbiljno parira nogometu u popularnosti. Uz tradicionalne velesile iz bivših britanskih kolonija jačaju i Argentina, zahvaljujući novozelandskoj logistici, te Japan, zahvaljujući potomcima samurajskih loza (ovo su podaci iz mojih avantura u birtijama kojima ću se vratiti kasnije). Uostalom, kada šareno društvo koje sačinjavaju Nelson Mandela, Clint Eastwood i najveći od najvećih Maradona tretiraju ragbi kao svetinju onda u tome grmu jednostavno mora ležati nekakav zec.

A sad nazad u birtije. Dakle, odakle u Zagrebu slike makarskih ragbijaša i plakati starih turnira 6 nacija? Radi se o vrhunskom turističkom poduhvatu vlasnika dotične birtije koji je shvatio kako je u Zagrebu procvjetao vikend turizam mladih Britanaca, koji zahvaljujući jeftinim letovima i hostelskom smještaju doslovno dolaze na provod u našu metropolu koji im u konačnici dođe jeftiniji nego izlazak u Londonu. Par metara dalje je pub čiji je vlasnik istinski ljubitelj ragbija i tamo se utakmice prate u pravom navijačkom ugođaju (mada nema prikladnog dekora). Ali obje birtije su zaradile pozamašni utržak zahvaljujući sportskom natjecanju za kojega u našim medijima ne možete niti čuti. Ne bih niti ja čuo za njega da mi prijatelj nije, prije odavanja porocima filmske karijere, bio kockasta spojka i kapetan mlade nacionalne vrste. Zahvaljujući njemu sam kao entuzijastični laik uživao u par utakmica okružen hrpom pasioniranih argentinskih turista, kulerskih Australaca uvjerenih u svoju superiornost te strukom i podmlatkom zagrebačke Mladosti koji su gledajući prijenos s francuskog kanala uz argentinskog komentatora osvještavali činjenicu kako će teško doživjeti da ih HRT poprati ili Drago Ćosić složi neku novu verbalno proljevnu tvorevinu nakon kakvog uspješnog polaganja.

U mislima mi se otvorila i tema o kojoj sam nekada pisao u jednom lokalnom mediju. Naime, mojoj generaciji Makarana je od prvih koraka bilo prirodno kako je 'Hajduk naš' i 'Jugoplastika naša', ali jedini sport koji je izazivao onaj 'uži' lokalpatriotski zanos je bio ragbi. Jer Nada nije bila naša, kako bi i bila kad ju je Makarska Rivijera znala natamburat. Ragbi je ponudio jedini istinski 'unutar-županijski derbi', a makarski ragbijaši su bili jedini koji su bili sposobni pokazati zube velikoj splitskoj braći (to vam je ona filozofija da vas mi stvarno volimo, ali brale moramo i mi bar u nečemu bit bolji, vaja i nahranit ponos katkada).

I tu dolazimo do našega grma gdje zecu nema traga. Ako želite biologiju, genetičari su kod Dalmatinaca pronašli jake tragove onih ilirskih gena plemena Dalmata, grdosija koji su toljagama utrli strah i u najizdresiranije rimske legije, a kod malo 'vlaškijeg' stanovništva se nalaze i keltski geni, jer su Highlanderi upravo u zabiokovlju kontemplirali seobu na Otok. Ovaj koktel, pomiješan sa slavenskim ratničkim naslijeđem, ne može biti idealniji za masovnu proizvodnju uspješnih sportaša, a geni, geni kameni su nekako najkompatibilniji baš za ragbi (plus prijatelj kaže da je treniranje vaterpola idealna podloga za buduće ragbijaše). Ako želite politiku, ragbi je vrhunska prilika da žitelji XI. izborne jedinice istinski zasluže glas na našim izborima, jer kada već imamo dijasporu u Australiji i Novom Zelandu, onda je grijeh ne iskoristit njihovo znanje (kako što su nekada podigli baš makarski ragbi).

A za kraj logika. Većina nas je luda za nogometom, neki poput mene gledaju suhi remi Spursa i Redsa i uživaju u taktičkim detaljima, ali nacionalni sport ne mora biti prioritet svakoj lokalnoj sredini. Zadar je profitirao potencirajući košarku, a Dubrovnik vaterpolo. Da budem maksimalno izravan - da sutra neki katarđija kupi makarskog Zmaja i dovede sve bogove i batine od baluna ja ću opet navijat za Hajduka. Tribaju nam nogometni klubovi u malim sredinama, ali za mlade uzraste. Ako imaš 23 godine i ne igraš u 1. HNL, care, nisi zaslužio titulu profesionalnog nogometaša (moga bi popit batina za ovu repliku). Sa puno manje para bi se mogli razviti kompetitivni ragbijaški, rukometni, odbojkaški i vaterpolo klubovi.

Nastavljajući u iskrenom tonu, potpuno razumijem zašto Ameri 'ne kuže' nogomet. Jer objektivno je to sport s toliko intrigantnih taktičkih detalja da ga uistinu voliš sve više šta ga više kontaš. Meni su brojna najranija sjećanja u životu vezana za nogomet, ali mogu razumit kako je laiku 'dosadno' gledat utakmicu bez golova. Rukomet i ragbi su drastično dinamičniji i podobniji za 'ekspresno uživljavanje'. Uvuku te akcijom pa skupiš dovoljno pravila u jednom poluvremenu za početak uživanja. Rukomet se probio zahvaljujući uspjesima reprezentacije, ali ragbi nikada nije niti imao tu šansu. Dovoljno bi bilo jedno pravo veliko natjecanje da ga 'dovuče' na televiziju i da se mladi zainteresiraju za treniranje. A kako se radi sportu gdje se u kasnijim godinama dolazi do vrhunca i podoban je za neke 'propale' talente iz lukrativnijih sportova, prijatelju sam sugerirao kako znam idealnog nogometaša 'izdajicu' koji zna pucat i sa centra ako triba i da bi mnogi Dalmatinci s guštom gledali kako ga mlate suparnički igrači, a opet bi sa 3 po 3 poena bio vrlo koristan svojoj momčadi (radi se o mladiću koji je na Poljudu ispraćen uz zasluženo zviždanje).

Kada se sve zbroji, čisto bih volio da se neki medij sjeti najavit kako u subotu igraju Novi Zeland i Australija za naslov svjetskoga prvaka. Zašto bi jedine crne uniforme o kojima se priča morale biti one Glavaševe. Ako moram birat između slavonskog kola i hake, nije teško izabrat.