DRUŠTVO SPEKTAKLA: Za slom hrvatskog nogometa spremni

U mojim nježnijim godinama bi gostovanja Hajduka u Zagrebu provodio zaključan u svome stanu pred televizorom, s dovoljno namirnica za preživjeti dan u ugodi bez napuštanja moje male dalmatinske krajine. Prijatelji su mi bili nešto odvažniji pa bi popili batine po tramvajima zbog zvonastih naglasaka koje tada još nismo izgubili asimilacijom u velegradski baštard književno-germansko-regionalnog jezika koji nas mnoge danas krasi. Neki mladić je zaslužio i nož u oko jer je Zadar gostovao kod Cibone a on nije pratio Sportske novosti pa nije zaokruživao sve potrebne datume za 'udomljivanje'. Dekan mog fakulteta je je bio nešto sretniji jer su mu pri odlasku u Split razbili farove zbog ZG registracije pošto je zaboravio staviti Hajdukov šal na šoferšajbu, a pri povratku u Zagreb su mu ih ponovno razlupali jer je zaboravio maknuti šal koji je u međuvremenu stavio...

Jedan stari hajdukovac, koji se puno bolje od mene razumije u huliganizam i psihologiju ljudskih bića u konfliktnim situacijama, mi je davno pričao kako je hrvatska samostalnost sjebala mogućnost uživanja u nogometnim utakmicama 'rekreativnim navijačima'. Naime, objasnio mi je kako je svaka navijačka skupina imala svoju grupicu manijaka, koji bi gostujući na relacijama Zagreb-Beograd-Sarajevo ukrštavali koplja protiv huliganske čete rivalskih klubova, te bi time izbacili višak energije i pokoji zub, dok bi ostali navijači mogli gledati utakmicu na miru i izbacivati racionalnu količinu frustracije prema 'sudiji pederu'. Ali raspadom Jugoslavije se sve svelo na dijagonalu Split-Zagreb i ovoj udarničkoj supkulturi je ponestalo mesa za kvalitetne treninge razbijačine te su počeli sparing partnere tražiti po ulicama. Da ne bi ispao licemjer nabrajajući samo 'purgerske zločine', događala su se srednjovjekovna sranja poput kamenovanja i u Splitu, a objektivno bi ih se događalo i više da su splitska sveučilišta imala broj zagrebačkih studenata koliko su ova sjevernija imala južnjaka.

I sad se nalazim u situaciji gdje se na samoga sebe čudim što me desant kod Macole nije niti najmanje šokirao. Naime, 'semantizirajući', pojam šoka zahtijeva iznenađenje, a meni je ovakav tijek eskalacije huliganizma potpuno očekivan i na žalost prirodan. Količina potisnute frustracije izazvana uglavnom stvarnim ali i ponekim percipiranim 'nepravdama' je od vrhuške HNS-a stvorila mitsku aždaju i u umovima nekih od nas sklonijima peru nego šakama, a kako ne bi kod generacija huligana kojima su uskraćeni stražnjoulični derbiji protiv Delija i Grobara.

Zapravo je summa summarum svih recentnih peripetija, zavrzlama, sramota, kurčenja i palčenja ta da sam konačno dobio jednu osobu zahvaljujući kojoj mogu odjebati sve frustracije i fokusirati se na gledanje nogometa i navijanje za reprezentaciju. Shvatio sam kako sam, na svoje veliko iznenađenje, počeo cijeniti Niku Kovača. Ne nužno kao vrhunskog stratega jer tu čak ja vidim mnogo rupa i nedostaju mu još desetljeća lukavosti i adaptacije za vrhunsko manevriranje u taktičkim vodama, ali priznajem čvrstinu muda čovjeku koji se ne libi bez pardona posrati igru vlastitih pulena nakon (brojčano) velike pobjede te koji bez zadrške kreće prema publici koja prekida utakmice ili autoputnim diverzantima žednima krvi. Kao igrač je više nego zaslužio i kapetansku vrpcu i broj 10 na leđima jer je svaku uncu tehničke virtuoznosti koja mu je nedostatajala zamijenjivao sa šakom srca i punim plućima. Nekako se nadam kako će i u novoj ulozi nastaviti istim tempom.

Jasno mi je kako se nalazi u raljama zvijeri, okružen onim najotpornijim talogom koji se i vrelom limunskom kiselinom teško ostruže s dna tave, a nisam niti zaboravio izlet u glumačko-manekenske vode pri epizodi sa 'njegovim bratom također', ali što mi je alternativa - prihvatiti činjenicu kako nam slijedi daljnja eskalacija nasilja, marginalizacija naše reprezentacije te time i stigmatizacija cijele države kao ustaško-mafijaškog legla... Uvijek može biti gore i ako ću biti iskren moram priznati kako je realna prognoza da ono najgore tek dolazi.

Ali kao u epskoj seriji gdje kao gledatelj pokušavate pronaći onaj jedan lik za kojega ćete navijati u 'igri prijestolja', ako su mi opcija degutantni trgovci maloljetnicima, pjevači KUD Ante Pavelić ili legendarna devetka s osmijehom haaškog zločinca i karakterom ucrvljene šnicle koja je prije tjedan dana upala iza sudopera, onda ne bi izabrao nikoga. Ovako barem mogu izabrati Niku, za kojega još postoji nada da će od dvorskoga kovača dogurati do pozicije plemenitog viteza. Inače nam se cijeli nogomet svodi na jednu prikladnu parolu - 'Za slom spremni!'