ĐUKIĆ O MINIRANJU PERUĆE 'Nitko me tamo nije vidio, očekujem oslobađajuću presudu'

Završen je dokazni postupak u slučaju za ratni zločin protiv civila koji se u Splitu zbog miniranja brane Peruća 1993. godine vodi protiv umirovljenog generala JNA Borislava Đukića. Presudu će sudac Slavko Lozina objaviti u petak.

Đukić je ovaj tjedan iznio obranu. Požalio se na česte povrede procesnih prava. Tvrdi da je nevin i da s miniranjem brane i aktiviranjem eksploziva nema ništa. Očekuje oslobađajuću presudu.

Đukić je kratko podsjetio na svoju biografiju. Naveo je da je 1967. završio gimnaziju, a potom četverogodišnju Vojnu akademiju u Beogradu. Višu vojnu akademiju završio je 1984., a ratnu školu kao najviši nivo vojnog školstva 1988. godine. Završio je i nekoliko kurseva, među njima i tečaj za oficire Službe vojne bezbjednosti. Služio je u svim republikama bivše SFRJ, osim Slovenije. Četiri puta je izvanredno unaprijeđen, prvi je iz klase završio ratnu školu, a prvi je i unaprijeđen u čin generala 10. studenog 1993. godine. 

'Tijekom službe i kroz školovanje osposobljen sam za obavljanje najviših dužnosti u vojsci. Izgradio sam kodeks profesionalnog i časnog ponašanja koji dolikuje visokom vojnom starješini. Priroda mog posla zahtijevala je stručno školovanje, usavršavanje na kojem sam izučavao osnove prava i postupke u kaznenom postupku za kaznena djela protiv Oružanih snaga SFRJ. Bio sam dobro upoznat s odredbama ratnog prava i međunarodnim konvencijama koje se odnose na postupanja s ratnim zarobljenicima, civilnim stanovništvom i materijalnim dobrima, posebno kulturno-povijesnim spomenicima', naveo je Đukić.

'U optužnici su točni samo moji podaci'

Smatra kako je dokazni postupak pokazao da nije kriv, što je tvrdio od samog početka.

'U optužnici su točni i istiniti samo moji podaci. Sve drugo je laž, podmetanje i neistina, jedna vješta montaža raznih inkriminacija, zasnovanih na pretpostavkama i bujnoj mašti, koje tužilaštvo nije uspjelo dokazati. Ovu konstataciju su potvrdili svi svjedoci optužbe', ustvrdio je Đukić.

Primijetio je, kaže, da se dosta stvari brka pa je htio iznijeti egzaktne podatke o svom sudjelovanju u ratu na prostoru RH. Sukobi su ga zatekli kao potpukovnika na dužnosti komandanta 221. brigade JNA u Kninu. Na toj dužnosti je bio do konca veljače 1992. godine, u travnju je naredbom saveznog ministra za obranu raspoređen u Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike srpske krajine. Postavljen je za načelnika Uprave Posebnih jedinica milicije. Na toj dužnosti je bio do početka prosinca 1992. godine kada se Posebna jedinica rasformira i ulazi u sastav Srpske vojske krajine. Teritorijalna obrana preuzela je sve borbene linije od jedinica JNA, čija se glavnina izvukla u SR Jugoslaviju. Đukić se sjetio kako su se dijelovi 9. kninskog korpusa zbog napada na vojnu kolonu na putu za Srbiju u selu Velagići kod Ključa i zbog zatvorenog koridora kod Modriče izvukli tek početkom srpnja 1992. godine.

'Po Vanceovom planu, Teritorijalna obrana morala se demobilizirati, a oružje ostaviti u skladišta s duplim ključem. Pripadnici TO nisu mogli nositi oružje i uniformu, već su u štabovima TO radili u civilnim odijelima. Teritorijalna obrana se praktično demobilizirala 19. rujna 1992. godine predajom brane Peruća snagama kenijskog bataljona UNPROFOR-a. Sastavi Posebne jedinice milicije posjeli su dominantne objekte iza UNPROFOR-a. Imale su zadatak kontrolirati teritorij RSK. U suradnji s UNPROFOR-om sam razradio protokol zadataka postupanja i suradnje s UNPROFOR-om. Pripadnici PJM nosili su tamno plave uniforme s amblemom Milicija Republike Srpske Krajine na rukavu, a na beretkama su imali samo amblem trobojke srpske zastave. Bili su naoružani pištoljima i dugim oružjem. Vozila su bila obojena u plavo i na njima je pisalo Milicija. Zvanje i činovi bili su policijski, a ja sam imao zvanje Glavnog inspektora, a ne vojni čin. Pored zaštite granice, jedinice su imale zadatak da u slučaju napada HV-a prihvate početni udar, osiguraju mobilizaciju TO, a potomizvode borbena dejstva. Na veliku sreću, PJM nisu bile u toj situaciji, jer je vladao relativni mir i nije bilo civilnih žrtava', naveo je Đukić.

'U jesen '91. skinuli smo petokrake'

U dva navrata je s dobrovoljcima upućen na posavsko ratište. Kada se vratio koncem 1992. godine, postrojbe milicije bile su rasformirane, a formirana je Srpska vojska Krajine. Ostao je neraspoređen, tražio je premještaj u Vojsku Jugoslavije ili u Vojsku Republike Srpske. U travnju 1993. godine postavljen je za načelnika štaba u Glavnom štabu Srpske vojske Krajine. Dužnost je obavljao godinu dana. U rujnu 1994. godine odlazi u mirovinu. Od tada živi u Beogradu. Naveo je kako se neki od iznesenih podataka nalaze u knjigama pukovnika Koste Novakovića 'Republika Srpska Krajina, usponi, padovi i uzdizanja', 'Kninski garnizon' i 'Građanski rat u Hrvatskoj', knjizi generala Novice Simića 'Koridor 92' te njegovoj studiji 'Razbijanje Jugoslavije, mjesto i uloga Hrvatske'.

'Ovo sam najkraće elaborirao da bi se odbacile mnogobrojne neosnovane, netočne izjave i tvrdnje tužilaštva i svjedoka optužbe koji spominju JNA i poslije izmještanja1992. godine, nošenje titovki s petokrakama koje su skinute u jesen 1991. godine', kazao je Đukić te ustvrdio kako JNA ili Vojska Republike Srpske nisu imale bilo kakvu ingerenciju nad glavnim štabovima Teritorijalne obrane i Srpske Vojske Krajine od izmještanja JNA.

'Rezignirano sam se kretao na relaciji stan – kancelarija'

Đukić tvrdi da je neistinito da je 26. siječnja 1993. godine organizirao sastanak u komandi Vrličke brigade i osobno rukovodio postavljanjem 30 tona eksploziva u branu 27. i 28. siječnja 1993. godine.

'To je ordinarna laž. Po povratku s posavskog ratišta, nisam dobio postavljenje, umjesto mene je u MUP RSK za načelnika Uprave postavljen Krste Žarković, što se vidi ne samo iz izjava svjedoka, nego i iz vojnih dokumenata Vojske Jugoslavije, Srbije, SVK i dokumenata Vlade Republike Srpske Krajine. Od Nove godine 1993. godine nisam napuštao Knin očekujući naredbu kojom bi se regulirao moj status. Kretao sam se, moram priznati, i malo rezigniran na relaciji službeni stan – kancelarija u zgradi bivše komande 9. korpusa. Očekivao sam raspored u Vojsku Republike Srpske jer su se u to vrijeme vodile i borbe oko Jajca, Travnika i u dolini Neretve. Prema meni nikakvih ingerencija nisu imali komandant SVK general Mile Novaković , ni ministar unutrašnjih poslova Mile Martić, a posebno ne komandant Vojske Republike Srpske general Mladić, s kojim nisam imao ama baš nikakav kontakt. Nisam dobivao, ni izdavao naređenja, u moju kancelariju nije ulazio, ni izlazio nikakav papir', ustvrdio je Đukić.

Napad na Peruću

Potom se osvrnuo i na događaje koji su prethodili miniranju brane. 

'Napadom HV-a 21. siječnja 1993. godine na zaštićenu UNPA zonu na Maslenicu, komandant SVK general Novaković uspostavio je istureno komandno mjesto odakle je komandovao obranom zadarskog zaleđa. Zbog tenzija na sinjsko-vrličkom pravcu uputio je komandanta 7. dalmatinskog korpusa pukovnika Milana Đilasa iz Benkovca u Knin da organizira obranu. Đilas je uputio svog načelnika štaba pukovnika Dragana Tanjgu u Benkovac na komandno mjesto 92. brigade, a on prati mobilizaciju i 25. siječnja izdaje naređenje Prvoj lakoj vrličkoj brigadi, 75. drniškoj i 2. kistanjskoj.  Đilas 25. siječnja odlazi na komandno mjesto u Vrliku. Dva dana kasnije stiglo je pojačanje, četa brigade iz Srba i Lapca. Komandant vrličke brigade potpukovnik Božo Kostur u popodnevnim satima 27. siječnja raspoređuje pojačanja ispred brane Peruća na Alebića kulu i Zrnac ispred vrličke brigade i UNPROFOR-a, što je izazvalo negodovanje kod Ličana. Tijekom razmještanja, 126. brigada HV-a otvorila je artiljerijsku vatru, UNPROFOR se povukao. Zapovjednik 126. Brigade potpukovnik Zdravko Škarpa u 17.30 uputio je pismo komandantu UNPROFOR-a Sektor jug generalu Arapu Robu u kojem zahtjeva da njegove snage odmah napuste punktove da bi nakon tri minute otvorio artiljerijsku vatru po punktovima kenijskog bataljona. Arap Rob od zapovjednika HRM-a admirala Svete Letice traži da 126. Brigada obustavi dejstva i provokacije jer će u protivnom povući pripadnike UN-a kako bi zaštitio njihove živote. U ranim jutarnjim satima 28. siječnja Škarpa je nastavio s artiljerijskim udarima, a general Rob povlači svoje pripadnike s punktova na brani. Nije UNPROFOR potjerala SVK, kako stoji u optužnici', ustvrdio je Đukić.

'Branu su nestručno minirali s par tona TNT-a'

Kaže kako su branu minirale pristalice Milana Babića i paralelne strukture Srpske vojske Krajine.

'Iskoristili su trenutak kada nikoga nije bilo na brani, na brzinu su krajnje nestručno postavili manju količinu eksploziva i aktivirali ga u 10.45 sati 28. siječnja kada se raspada obrana vrličke brigade ojačane Ličanima iz 103. brigade. Povukli su se stihijski u panici u pravcu Vrlike u strahu da ne upadnu u okruženje pripadnika HV-a koji su jakim snagama dolazili iz pravca Svilaje. Sve ovo potvrđuju svjedoci tužilaštva i obrane te dokumenti Ministarstva obrane, policije i SVK. Krucijalni dokument je pismo generala Roba admiralu Letici. Ni u jednom dokumentu ne spominje se moje ime, niti moje prisustvo na sinjsko-vrličkom pravcu. Imam alibi za dane za koje me optužnica tereti da sam rukovodio postavljanjem eksploziva na branu. Moje prisustvo na brani ili u Vrlici nije potvrdio nijedan svjedok optužbe i obrane. Ključni neposredni svjedok tužilaštva, kojem su dali status zaštićenog svjedoka, nevješti je pokušaj montaže neistina. Izjavio je da je prepoznao moj glas kada sam ga navodno nazvao telefonom i izdao naređenje da se na branu propusti kamion. Tko može povjerovati u ovakvu notornu laž? On se pojavljuje kao preplaćeni svjedok u mnogim slučajevima. Tko je studirao pravo, dobro zna što to znači. Testis unus testis nullus. Jedan svjedok kao nijedan. Svjedok optužbe, zarobljen kao pripadnik HV-a na brani kasno u noć 27. siječnja, izjavio je da ja nisam oficir koji ga je ispitivao na punktu u Prolićima. Decidirano je izjavio da me ne poznaje. Uvaženo Vijeće, gdje sam ja u ovoj priči? Pred vama je nevin čovjek, da li je samo moja pripadnost JNA, a kasnije Srpskoj vojsci Krajine, dokaz moje krivice?', zapitao je Đukić.

Rekao je i par rečenica o pretpostavkama o količini upotrijebljenog eksploziva. Optužnica navodi 30 tona, no Đukić kaže da je količina preuveličana i nesrazmjerna posljedicama.

'To osporavaju i priznati eminentni stručnjaci, svjedok obrane Čedomir Maksimović, čuveni profesor na Imperijal koledžu u Londonu i pukovnik Vukosav Karanović, koji je kao stručnjak za eksplozive dugo radio u inženjerijskoj upravi u generalštabu JNA. Na osnovu američkih formula i snimljenih inženjerijskih normi, proizlazi da su posljedice miniranja izazvane količinom od dvije i pol to tri tone TNT-a. Ni svjedoci optužbe nisu sigurni kolike su količine eksploziva mogle biti upotrijebljene. Neki tvrde da je to sve urađeno šeprtljavo, na brzu ruku, nestručno, samo da bi se nanijela šteta. Navodi u optužnici o mogućim posljedicama i broju žrtava nizvodno od Peruće uzeti su iz elaborata o Propagacijskom valu te predstavljaju senzacije za držanje tenzija javnog mijenja i da se eventualno opravda osuđujuća presuda. Međutim, ovdje se radi o kaznenom djelu u pokušaju jer nije bilo žrtava niti je ijedan objekt nizvodno od brane potopljen ili srušen. Posljedice oštećenja brane sanirane su za dva ili tri sata s jednim buldožerom', naveo je Đukić.

'Bio sam duboko uvjeren u snagu bratstva i jedinstva'

Žao mu je što sudsko vijeće nije prihvatilo većinu prijedloga obrane koji bi, smatra, kristalno jasno dokazali njegovu nevinost i oslobodilo ga bilo kakve krivice.

'Vijeće je zauzelo nepovjerljiv stav prema svjedocima obrane unaprijed proglašenim nevjerodostojnim i neobjektivnim od strane Županijskog državnog odvjetništva. Imam osjećaj da je sud podložan tužilaštvu i da ga je favoriziralo. Dopuštalo im se tijekom cijelog postupka da vrše pritisak na sud i presuđuju umjesto suda. O razbijanju Jugoslavije i ratu s već poznatim posljedicama, posebno onim koji se odnose na civilne žrtve i razaranja materijalnih dobara, nikada ni u podsvijesti nisam razmišljao, a kamoli priželjkivao. Odgojen sam u patrijarhalnom duhu od roditelja antifašista, boraca NOB-a. Po ukupnom opredjeljenju bio sam i ostao ljevičar i ostao. Odrastao sam u višenacionalnoj sredini duboko uvjeren u snagu i značaj bratstva i jedinstva. Ponosan sam što sam kao visoki oficir i u toku ratnih događanja sačuvao višenacionalnu strukturu jedinice kojom sam komandovao. Sve ovo mi je bio putokaz da kao visoki oficir ne učini ništa nečasno, bilo po mojoj naredbi, niti osobno. Duboko suosjećam s obiteljima svih žrtava. Očekujem oslobađajuću presudu', zaključio je Đukić.