ELITNA POSTROJBA BATT-SPLIT U OLUJI: 'Sedam sati smo probijali neprijateljsku liniju na Malom Alanu, 11 hrvatskih specijalaca je poginulo'

Fotogalerija (54)

Biti specijalac nije posao, nego životni poziv, slažu se pripadnici Specijalne jedinice policije BATT–Split, jedne od najelitnijih specijalnih postrojbi u Hrvatskoj. Danas im je povjereno izvršavanje složenih zadaća vezanih za suzbijanje terorizma, rješavanje otmica i talačkih situacija, suzbijanje najtežih oblika kriminaliteta, posebno osiguranje visokih državnih dužnosnika, zaštitu osoba, ispomoć graničnoj policiji, potrage i spašavanja, ronilačke intervencije, pronalaženje, deaktiviranje i uništenje formacijskih i improviziranih eksplozivnih naprava na zemlji i pod vodom, helikopterske i snajperske operacije, ali ova je postrojba veliki značaj imala i u Domovinskom ratu. Osnovana je 15. ožujka 1991. godine, kao prva oružana formacija u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

- Uloga specijalne policije u ratu je bila jednaka kao i uloga vojske. Iako smo po nazivu policija, bili smo najelitnija borbena postrojba koja bi po povratku s terena radila i najzahtjevnije policijske poslove - kaže Mladen Todorić, predsjednik Udruge veterana specijalne policije BATT-Split.

Za vrijeme Domovinskog rata pripadnici ove elitne jedinice prošli su sva ratišta - od Lišana Ostrovačkih, Kijeva, Vrlike, Maljkova, Južnog bojišta, Velebita, Like, Banovine, Pakraca i zapadne Slavonije. Kao jednu od najtežih i prvih akcija ističu akcije u sinjskom zaleđu u ljeto 91. godine, Kijevo-Vrlika-Maljkovo gdje su imali velike gubitke.

Tu su poginula prva četvorica pripadnika po čijim početnim slovima prezimena postrojba danas nosi naziv BATT - Zoran Bočina, Kažimir Abramović, Ivan Tomaš i Jakov Topić, a više specijalaca je zarobljeno.

Oluju su, kao i svi branitelji u to doba, dočekali s nestrpljenjem jer su znali koliko su jaki i koliko su puni samopouzdanja i nacionalnog naboja.

- Atmosfera uoči same akcije je bila odlična! Jedva smo čekali krenuti da se napokon oslobodi taj dio teritorija, tzv. 'SAO Krajina'. Mi smo bili gore desetak dana prije Oluje, a prije toga smo imali mjesec dana izviđanja i pripremanja za izvršenje zadaće. Dio jedinice je radio izviđanje, drugi dio je čistio minska polja. To je bilo izuzetno opasno jer smo čistili i naša i njihova minska polja u neposrednoj blizini neprijatelja, ali ništa nam nije bilo teško jer smo znali za šta se borimo i koji je konačni cilj, osloboditi domovinu. Zato mi konkretno nismo imali stradalih od mina iako su druge jedinice imale dosta ranjenih - priča Petar Penić, zapovjednik izvidničke grupe čija je obitelj dala veliki obol u Domovinskom ratu. Naime, svih sedmero braće i sestara su branili Hrvatsku. Jedan je brat poginuo, troje ih je ranjeno, a on je specijalac od prvog dana.

- Mi smo bili na glavnom pravcu kretanja. Dovoljno je reći da je akcija počela u 5.10 sati, Mali Alan smo osvojili u 13.40 sati, a zračne linije nema ni 2 kilometra. Brojni neprijateljski  bunkeri bili su odlično utvrđeni pa je zato najprije išla topnička priprema uz kišu granata s obje strane, zatim smo tukli po njima protuoklopnim sredstvima 'Osa', 'Zolja', 'Metis'... da bi im na kraju zadali završni pješački udar. Nakon osvajanja Malog Alana, u daljnjem napredovanju predvečer su nas opet dočekali s protuoklopnim i protupješačkim minama i oklopnjakom. Nakon razmjene vatre oklopnjak  se povukao, ali je naknadno uništen. Mine smo razminirali i krenuli izbijati na cestu Gračac-Obrovac do Prezida - prisjeća se Ante Vugdelija, zapovjednik Specijalne policije BATT–Split. 

Zanimljivo je kako je on danas nadređeni Peniću koji je njemu, pak, bio zapovjednik u ratu. 

U akciji Oluja je sudjelovalo je oko 150 splitskih specijalaca.

- Prije Oluje se kroz minska polja morao napraviti koridor za prolaz. Da ta priprema zajedno sa izviđanjem nije dobro obavljena sve bi bilo puno teže i vjerojatno s većim žrtvama - dodaje Todorić. 

- Jedinica je imala glavni pravac napada na Mali Alan, s jednog boka su nam bili 'Rode' specijalci iz Varaždina, a drugi bok su bili zadarski 'Poskoci' koji su napadali prema odašiljaču Ćelavac, a potpora osječki specijalci. Kada je počela Oluja Jedinica je bila stacionirana na Velebitu, tu su se držali položaji tri zime, od 1992. do 1995. godine i s Velebita smo krenuli u akciju - kaže Dean Grubišić tajnik Udruge veterana.

Oluja za njihovu Jedinicu nije bila ni malo lagana akcija.

- Sedam sati smo probijali neprijateljsku liniju na Malom Alanu. Ukupno je 11 specijalaca poginulo, to dovoljno govori o tome koliko je akcija bila teška. Postoji izjava generala Markača netom iza Oluje da je na Malom Alanu stradala gotovo čitava neprijateljska satnija, odnosno preko stotinu ljudi - pojašnjava Renato Čevra Čuntre.

Da je Knin oslobođen saznali su u Gračacu. Iako je oslobodilačka akcija izvrsno izvedena, neprijatelj nije bio potpuno uništen. Hrvatske su snage morale stalno ići naprijed kako se neprijatelj ne bi pribrao, reorganizirao i krenuo u protunapad. 

- Kada je završio prvi dio akcije osvajanjem Gračaca osjećaj je bio neopisiv iako za nas zapravo još nije bilo gotovo. Nakon prva dva dana i dana priprema u Gračacu krenuli smo u daljnje oslobađanje prema Donjem Lapcu i izbili na hrvatsku granicu kod Kulen vakufa. Prešli smo preko 80 kilometara u četiri dana s kompletnom ratnom opremom - prisjeća se Dario Matošević Starina, a Todorić dodaje kako im je tek kada su došli u Gračac proradila logistika u pravom smislu jer je to na Velebitu bilo nemoguće dok se ne uspostave prometne komunikacije.

-  Mi nismo imali vremena ni našeg poginulog ni ranjene odnijeti u bazu jer nismo mogli priuštiti da ljudi s prve crte idu do baze već bi se našli na pola puta s dečkima iz baze koji bi preuzeli nosila. Sve logistike što imaš ti je u ruksaku. Ako si ponio vode, imaš vode, ako si ponio hrane imaš hrane, ali najbitnija je bila voda i municija - kaže on.

- Ja sam nosio pušku, ranac, borbeni prsluk, municiju i tri litre vode. Voda je bila zlato - nadovezuje se Penić.

- Voda je bila vrijedna... Ono što bi našli je bilo prljavo, imali smo tabletice za pročišćavanje, ali je problem bio taj što vode nije bilo. Sjećam se kad sam ušao u jedan stan u Gračacu, pronašao sam pola boce štoka i popio to kao vodu koliko sam bio žedan - dodaje Čuntre.

Iz vremena Domovinskog rata pamte i neke smiješne situacije koje danas rado prepričavaju. 

-  Sjećam se prilikom ranjavanja četvorice specijalaca koje je trebalo odnijeti dolje jedan se djelatnik dignuo i rekao: 'Mirko Sarač je 'izvukao poker aseva', on se vraća nazad, a mi moramo naprid'. Iako je Mirko teže ranjen našlo se mjesta za šalu - prisjeća se Penić.

- Kao kad nas je grom pogodio... Čovjek je poginuo, a jedan me zove da dođem iza barake i kaže: 'Srića naša šta nas je pogodilo u glavu, a nije u nogu'. Pitam ga zašto, mislio sam da on čita knjige pa da zna neki konkretan razlog, a on kaže: 'U glavi nemamo ništa, a u nozi štokoda'. U takvim situacijama je adrenalin na vrhuncu, doktori skaču oko čovjeka koji je upravo poginuo, a nas dvojica moramo gledati prema naprijed, pa i u tragediji pokušamo okrenuti na šalu jer si i dalje na prvoj crti i ništa te ne smije pokolebati - kaže Čuntre. 

Na pitanje što mu je bilo najteže odgovara: 'Nosit poginulog kolegu. Kad ste s čovikom maloprije zapalili duvan, a njega u drugom trenu nema, kao što je bio slučaj s Viktorom Lizatovićem, jedinim našim poginulim pripadnikom u Oluji. Prvo ga morate nosit i na kraju mu doć kući materi i ćaći i reć da im je poginuo sin jedinac. Ostalo je sve lako'.

- Nije onda bilo lako, nije ni sad lako, ali da bi čovjek mogao raditi ovaj posao mora imati neki klik, mora to voljeti. Ima nas koji smo bili sudionici u ratu, a ostali smo raditi. Ja se i danas ponosno osjećam i imam veliki osjećaj pripadnosti ovoj Jedinici. Odnosi su super, Jedinica je imala težak ratni put i prošla je cijelu Hrvatsku, gotovo sva ratišta, ali nastavili smo i sada obavljati najteže zadaće. Moglo bi se reći da mi i dalje ratujemo. U svakoj ozbiljnoj situaciji gdje netko prijeti pištoljem, bombom, plinskom bocom, mi smo tu... Ne smijemo podbaciti, jer iza nas više nemate koga zvati - kaže Vugdelija, a Grubišić pojašnjava kako su oni jedina jedinica koja bi se vratila s ratišta i onda radila policijske poslove. Na to se Matošević prisjetio i nečeg što im u doba rata nije baš dobro sjedalo.

- Mi bi došli s terena i tada bi radili i policijske zadaće pa tako i osiguranje utakmica. Dođemo na utakmicu i navijači nas gađaju stinama. To je bilo dosta frustrirajuće. Mi vas branimo i riskiramo živote za vas, a vi na nas stinama - kaže Matošević.

- Al' ti nisu vikali 'četnici, četnici', a tebe u Vili Dalmaciji čeka ruksak i spreman si za Velebit. Šta ćeš, to je tako. Takva je služba... - nadovezuje se Čuntre. 

Kada iz današnje perspektive gleda na to razdoblje Todorić kaže da su ponosni jer su svjesni što su prošli i proživjeli te koju su ulogu odigrali u stvaranju Hrvatske.

- Imamo Udrugu veterana koja je usko vezana uz Jedinicu koja je jedna od četiri u državi. Imamo tu sreću da Specijalna jedinica Split još postoji, mlađi ljudi dolaze, ali je i dalje tu ta sinergija, mi smo ponosni na naše mlade kolege, a oni na nas veterane. Zajedno obilježavamo obljetnice, zajedno idemo na Velebit, u Vukovar... veterani koji još mogu dolaze u bazu na trening i druženje, sada uređujemo prostorije Udruge koje će koristiti i veterani i aktivni specijalci. Bez obzira na to što je od rata prošlo više 25 godina onaj naš slogan na spomeniku i dalje sve govori - Ponos, Snaga i Zajedništvo - zaključuje Todorić.