Emotivni susret majke Jean-Michela Nicoliera i supruge Blage Zadre: 'Dosta smo pričali prije njegovog odlaska u Hrvatsku'

Ugledale su se u dvorištu vukovarske Nacionalne memorijalne bolnice Dr. Juraj Njavro i bacile jedna drugoj u naručje. Dugo su se grlile. Supruga i majka poginulih vukovarskih branitelja. 

Riječ je o Katici Zadro, supruzi jednog od najvećih hrvatskih heroja, generala Blage Zadre, i Lyliane Fournier, majci Jean-Michela Nicoliera, francusko-hrvatskog dobrovoljca koji došao u Vukovar, a naposljetku ubijen na Ovčari.

Dvije žene koje dijele sličnu bol jedna drugu su pridržavale u naručju. Ne kriju tugu i ponos, osjećaje koji se intenziviraju ovih dana.

- Puno nam znači što ljudi poštuju ovaj dan i što doputuju iz cijele naše države, susjedne Bosne i Hercegovine, ali i daljih država. To je veliki trud i svima im veliko hvala što se sjećaju svih branitelja. Ali baš svih. Blago ne bi niti jednog dijelio, cijenio je svakog branitelja. Da nije bilo njih, ne bi bilo ni Blage - u dahu je kazala njegova supruga Katica koja je pred bolnicom, večer uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, zapalila svijeću pred spomen-obilježjem.

Njezin suprug je poginuo 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste. Tih dana je ubijeno i nestalo mnogo branitelja. Mjesec dana nakon smrti Blage Zadre, na Ovčari je posljednji put viđen Jean-Michel Nicolier, 25-godišnjak iz Vesoula koji se 1991. godine uključio u Domovinski rat premda do tog trenutka nije imao nijednu sponu s Hrvatskom.

Njegova majka je prije 13 godina napustila Francusku, preselila se u Hrvatsku i odlučila je da će na spomen svog sina ovo postati njezina država.

- Dirnuta sam ovih dana. Utjeha je vidjeti ovoliko ljudi u Vukovaru uoči Dana sjećanja. Teški su nam dani, ali nam puno ljudi daje podršku - rekla je Lyliane Fournier.

Ovdje se osjeća blizu sina, a upoznala je i brojne prijatelje koji su joj postali nova obitelj. Prisjetila se koliko je Jean-Michele zaljubljeno pričao o Hrvatskoj i Hrvatima.

 - Rekao mi je da ću morati doći jednom kad završi rat. Pričao mi je da su ljudi ljubazni, da nisu baš bogati, ali sve što imaju podjele i da su ga jako lijepo prihvatili. Kad je prvi put stigao u Hrvatsku, zvao me na telefon oduševljen kako je prekrasan Glavni kolodvor u Zagrebu. To mu je bio prvi dojam države - ispričala na je njegova majka. Na kraju, dogodilo se ono što je Jean-Michele planirao, preseljenje u Hrvatsku. Nažalost, odlučila se na taj potez u potpuno drugačijim okolnostima.

Lyliane Fournier nam je ustupila fotografije svog sina Jean-Michela Nicoliera

Tijelo Francuza koji je poginuo za Hrvatsku još uvijek nije pronađeno. Njegova majka Lyliane i brat Paul i dalje su neutješni i ustraju u traženju pravde i dostojanstveno pokapanje posmrtnih ostataka svoga sina i brata.

Za sinovu odluku da ode u Hrvatsku, dijelom je, kaže, i sama bila kriva. Nije ga mogla spriječiti da spakira kofere i krene prema kolodvoru. Štoviše, razumjela ga je i mogla mu je samo pomoći lijepo složiti odjeću.

- Voljela sam s njim podijeliti priče o događajima u svijetu, pričali smo o geopolitičkim odnosima, puno smo čitali o tome i zanimalo nas je to. Jako puno se informirao, kao i ja. Kada je već bilo jasno da će doći do velikog sukoba unutar Europe, o tome smo dosta pričali, a unutar Jean-Michela je kuhalo i htio je u Hrvatsku. U to vrijeme on je radio u Švicarskoj u osiguranju, a u srpnju je stigao u Francusku kako bi mi priopćio: 'Čuj, odlučio sam, idem u Hrvatsku'. Zadnji trenutak mi je takvo nešto rekao. Kazao mi je: 'Imam 25 godina, ne možeš promijeniti odluku. Dođi mi barem pomoći pakirati kofer. Idem u Hrvatsku' - prisjeća se njegova majka.

Nije imala izbora. Pomogla mu je spakirati kofer i pozdravili su se na ulici. Nije htio da ga otprati na kolodvor. 

Zamolio ju je da mu posudi svoj križić s prve pričesti, obećao je da će joj ga vratiti kad dođe u Francusku. 

- Vratit ću ti ga, a on će me štititi. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje - rekao je Nicolier prije odlaska na ratni put koji ga je u rujnu 1991. zajedno s posljednjim dragovoljcima HOS-a doveo do Vukovara.

Jean-Michel je u vukovarskoj bolnici francuskoj televiziji rekao da ne želi napustiti Vukovar. Francuski reporteri razgovarali su s njim nekoliko sati prije nego što je odveden na Ovčaru. Mladić je sunarodnjacima tadašnju situaciju u Vukovaru opisao riječju - klaonica. 

- Klaonica, klaonica, klaonica - rekao je odjeven u plavi ogrtač.

Više puta su mu nudili da izađe iz Vukovara, da ga vrate u Francusku, ali je ostao. Do zadnjeg daha se borio za grad u kojem se danas most zove njegovim imenom. Baš most je idealna simbolika za tog mladića. Most koji spaja Srijem i Slavoniju. 

Pitali smo njegovu majku je li točno da se njezin sin namjeravao preseliti u Hrvatsku nakon rata. Uz osmijeh je potvrdila: 'Oui, oui, oui! Da, namjeravao je ostati živjeti u Hrvatskoj. A sad sam i ja odlučila zatražiti državljanstvo', otkrila je na kraju za Dalmatinski portal.

Audio verzija članka može se poslušati ovdje: 

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija