GODINA DANA RATA U UKRAJINI Pričali smo s Ukrajincima koji su 'dom' pronašli u Dalmaciji

Danas je godišnjica ruske invazije na Ukrajinu. Brutalna agresija do sada je odnijela desetke tisuća života i razorila mnoge ukrajinske gradove i mjesta. Vladimir Putin ne odustaje od svog temeljnog cilja, potpunog zauzimanja regija Donjeck i Lugansk, i to u njihovim administrativnim granicama. Od početka rata su milijuni osoba pobjegli i potražili utočište u drugim zemljama, baš kao i naši sugovornici koji su svoj novi ‘dom’ pronašli u Dalmaciji. 

Pavlo Semylit svoj dom napuštan 23. veljače - dan prije nego je rat započeo. Kako nam je ispričao, danima se pričalo kako bi Putin mogao napasti njegov zemlju. Na prijedlog mnogih odlučio je napusti zemlju dok se situacija ne smiri. Kada je donio tu odluku, nije mogao ni slutiti da će već 365 dana biti izvan svoga doma.

- Dobro se sjećam kako smo samo tjedan prije napada Rusije na Ukrajinu živjeli sasvim normalnim i običnim životom. Radio sam, išao u ribolov, uživao sa svojom djevojkom, ručao s obitelji. Ljudi su počeli pričati da se nešto čudno događa, razne ambasade pozivale su svoje sunarodnjake da napuste Ukrajinu, a i ja sam dobio taj prijedlog od svojih kolega - prisjeća se Pavlo koji je u tom trenutku radio kao menadžer u jednoj IT tvrtki.

- Ljudi su počeli pričati o mogućem napadu, obuzeo me neki strah i neizvjesnost. Nisam mogao spavati tri noći, nakon dugog razmišljanja, točno se sjećam - navečer u deset sati donio sam odluku da ću napustiti Ukrajinu. Uzeo sam svoj laptop, nekoliko stvari u ruksak i krenuo sam put Moldavije. Moja obitelj i djevojka nisu otišli sa mnom, nisu se osjećali kao ja. Ranije sam živio izvan Ukrajine, zadnje u Aziji i računao sam da nemam što izgubiti, ako koji dan odem u inozemstvu. To mi nije predstavljalo problem jer mogu raditi online. Dan nakon prelaska granice Ukrajina je napadnuta i započeo je rat - pripovijeda nam 27-godišnji Ukrajinac.

Idućeg dana u Moldaviju je pobjegla njegova djevojka, sestra i zet. Uputili su se prema Italiji, na prijedlog sestre koja je tamo vidjela priliku za rad.

- Ona je saksofonistica, a u Italiji lako može pronaći posao. Nismo se dvojili i uputili smo se za Italiju. Meni se tamo nije svidjelo, shvatili smo da će rat potrajati i odlučili smo pronaći mjesto na kojem ćemo se osjećati bolje. Moja djevojka je pronašla čovjeka velikog srca koji nam je ponudio svoju seosku vikendicu u Crivcu za smještaj. Prihvatili smo njegovu ponudu  - zahvalan je mladi Ukrajinac koji u općini Muć s djevojkom živi gotovo godinu dana. 

- Zahvalni smo svima u Hrvatskoj koji su nam pomogli, tu se zaista osjećam gotovo kao kući. Prvo zbog mentaliteta domaćih ljudi, valjda se dobro razumijemo jer smo Slaveni. Druga stvar koja me je ugodno iznenadila je činjenica da u Hrvatskoj svi pričaju engleski jezik veoma dobro. Takav ste narod koji je uvijek spreman pomoći i to ću pamtiti cijeli život - zaključio je.

Očarala ga je priroda, kulturna baština, povijest, a ponajviše klima. Tu je sve savršeno - govori nam Pavlo koji nije naučio hrvatski jezik, ali ima opravdanje za to.

- Nemam motivaciju, ovdje svi pričaju engleski, sve generacije, a i ukrajinski i hrvatski jezik su veoma slični. Naučio sam neke osnove riječi i mogu se nešto sporazumjeti, ali mi je to rijetko potrebno. 

Iako prethodne riječi zvuče idilično, kao da Pavlo živi svoj san, nedostaju mu roditelji, obitelj i prijatelji koje je napustio prije godinu dana. Njegov rodni grad Cherkassy u središnjoj Ukrajini, na sreću, nije glavna meta ruske invazije.

- Nadam se da će se rat što prije završiti. Nadam se da će to biti ovoga ljeta ili prije, kao što neki predviđaju. Ništa mi u Dalmaciji ne nedostaje, ali dom je dom. Živio sam i radio neko vrijeme u Aziji, tamo mi je bilo lijepo, ali svatko će reći da mu je najljepše kući. Mogu biti sretan jer u ratu nisam izgubio blisku osobu, kao što brojni moji prijatelji i sunarodnjaci jesu, ali gledati 365 dana užas koji se događa u Ukrajini nije lako. Jedva čekam zagrliti svoju mamu, tatu, baku, obitelj i to se nadam učiniti što prije - zaključio je Pavlo.

UN-ov koordinator hitne pomoći Martin Griffiths početkom veljače rekao je da je blizu 8 milijuna ljudi pobjeglo iz Ukrajine. Među njima i Oksana Yakovljeva koja je svoj dom u Kijevu napustila 25.veljače, a Ukrajinu krajem travnja prošle godine.

- Dan prije napada, 24. veljače, suprug i ja smo bili s djetetom u bolnici i kad je počeo rat morali smo napustiti bolnicu. Kratko nam je rečeno da nitko ne može ostati u bolnici. Nismo planirali nikamo ići jer je dijete bilo bolesno, u tom trenutku nismo mogli vjerovati u tako strašnu vijest. Nitko nije vjerovao. Sljedećeg jutra probudio me moj muž i rekao da postoji velika količina tenkova u blizini Kijeva, tako da nemamo vremena za razmišljanje ili pakiranje odjeće - priča nam 39-godišnja Ukrajinka.

Sa sobom je ponijela ‘bolesno’ dijete, mačku, dokumente i otišla je iz svog doma. Jedino o čemu je u tom trenutku razmišljala bilo je kako spasiti svog sina. 

- Glavno pitanje je bilo kako da svoje dijete odvedem na sigurno mjesto. Nisam požalio zbog ove odluke do danas. Je li bilo teško otići od kuće?  U tom trenutku sam razmišljao samo o djetetu i nisam imala osjećaj da sam otišla od kuće. Teško je to objasniti, ali materijalne stvari odlaze na kraj liste prioriteta i razmišljate samo kako spasiti svoju obitelj - priča Oksana koja je provela dva mjeseca u zapadnom dijelu Ukrajine. 

Kada se ‘vojna operacije’ približavala mjestu u kojem su privremeno boravili odlučila se za idući korak bijega. 

- Kada je moje dijete prestalo spavati noću, zbog svakodnevnog stresa, odlučila sam se preseliti u Hrvatsku. Odabrali smo Dalmaciju zbog klime koja je vrlo pogodna za moje dijete.  Za mene je bila vrlo važna kombinacija morskog zraka, crnogoričnog drveća i bliske medicinske pomoći, ako bude potrebna mom sinu u slučaju zdravstvenih problema. Znala sam i prije dolaska da Hrvatska nema mogućnosti za Ukrajince, kao što to imaju Poljska ili Njemačka, i da sve svoje potrebe moram pokriti sama. Također, razmišljala sam o svemu kao privremenom rješenju jer sam mislila da ću se brzo vratiti kući. Gotovo godinu dana živim u Žrnovnici i tamo mi je zaista lijepo - priča nam Oksana čija je cijela obitelj u Ukrajini.

- Split i okolica su jako lijepo mjesto za život, lijepa priroda, dobri ljudi. I jako cijenim sve što Hrvatska čini za nas.

Tu sam sama s djetetom, muž i cijela moja obitelj su u Ukrajini. Nedostaje mi dom - iskreno će naša sugovornica s kojom pričamo na hrvatskom jeziku.

Dobro ste pročitali, Oksana je u nepunih godinu dana jako dobro svladala jezik, što kroz vlastitu marljivost, a pohađala je i besplatni tečaj. 

- Učim svakodnevno hrvatski jezik, nije mi lako. Život u Splitu je drugačiji nego u Kijevu. Ovdje se nikome ne žuri. Ljudi su opušteni i vole razgovarati. U Ukrajini možemo riješiti mnoga pitanja samo pozivom ili digitalnom uslugom i ne moramo ići na sastanak. Život u Hrvatskoj je potpuno drugačije iskustvo življenja. Hrvati savršeno znaju okusiti svaki dan i voljeti život. Oduševljen sam kako je u Splitu organiziran javni prijevoz i cestovni promet. Posebno stajališta za javni prijevoz, odvojene cestovne linije za pravljenje okretišta, oznake na cesti, stvarno se sve to razlikuje od moje države - zadovoljno će stručnjakinja za financije koja još nije uspjela pronaći posao.

Kaže kako je najveća prepreka za pronalazak posla u struci, uz jezičnu barijeru i, to što njena diploma nije verificirana. Međutim, Oksana nije postala prava Dalmatinka koja satima ispija kavu na suncu. Volontira u hrvatskim udrugama osmišljava i provodi radionice za ukrajinsku djecu. 

Svi Ukrajinci, tako i Oksana, nadaju se da će rat brzo završiti.

- Želimo što prije pobijediti u ovom ratu, osloboditi cijeli naš teritorij.  Svi radimo za pobjedu, bez obzira gdje se fizički nalazimo. Svi gledamo, čitamo vijesti i vidimo da Rusija ima drugi plan. Ova zemlja gradi nove vojne tvornice, kupuje nove dronove, uglavnom svi Rusi podržavaju ovaj rat.  Dakle, Rusija želi nastaviti ovaj krvavi rat. Želim, jako želim, da se taj rat odmah završi i da opet možemo biti skupa sa svojim obiteljima i kod kuće. Ovaj rat nije samo ukrajinski rat, ovo je rat između civiliziranog svijeta i svijeta terorista. Za pobjedu moramo ostati zajedno, sve civilizirane zemlje, i učiniti sve da se spasimo od terorističke zemlje i završimo ovaj horor - nada se naša sugovornica.

Supružnici Kyrylo i Juliia te njihov sin Timofii danas žive u Splitu. Obitelj Nesterenko živjela je u Donjecku normalnim životom do 2014. godine kada je u proljeće započeo sukob ukrajinskih snaga i separatista koje podržava Moskva.

- Tada smo odlučili napustiti dom i otići živjeti u Kijev. Nije bilo lako donijeti tu odluku, ali smo to napravili radi našeg sina. Odlučili smo se za Gostomel, mali grad u okolici glavnog grada - priča nam Julii koja je upravo u spomenutom gradu boravila kada se u prvim danima rata tamo odvijao pravi horor.

Podsjetimo Irpin, Buča, Gostomel i cijela regija Kijeva bili su pod opsadom ruskih snaga. Nakon dugotrajne borbe spomenuta mjesta su oslobođena od neprijatelja koji napušta ključne gradove blizu prijestolnice. Gradovi koji si se nekoć povezivali s mirnim životom i velikim zelenim parkovima, a sada ih cijeli svijet prepoznaje kao gradove heroje koji su preživjeli krvave dane.

- Bila sam više od dva tjedna u skloništu sa sinom, susjednu zgradu pogodila je raketa, ali se i naš stan jako oštetio zbog detonacije. U njega se nisam mogla vratiti, nisam ni željela ostati tu. Sigurnost sina bila mi je na prvom mjestu i na prvu priliku pokušala sam napustiti grad - priznaje Julii navodeći kako je sjedenje u podrumu bilo je nepodnošljivo.

Dobila je poruku da postoji koridor i da treba navući bijele plahte i voziti polako u koloni. 

- Ovo je bila naša prva prilika za napustiti grad, ali je netko počeo pucati po koloni pa smo se vratili u podrum. Idući dan u koloni smo napustili Gostomel - prisjeća se Julii koja je potom otišla za Kazahstan gdje ju je suprug čekao.

Naime, Kyrylo je bivši nogometaš i današnji trener koji je u to vrijeme imao angažman u gradu Aktau.

- Koliko god je teško bilo mojoj supruzi i sinu, ništa bolje nije bilo meni. Sjediti i čekati vijesti o njima, jesu li na sigurnom, je li im se nešto dogodilo, imaju li što jesti… Htio sam otići tamo, ali nije bilo mogućnosti. Čekao sam i dočekao trenutak da mi se pridruže u Kazahstanu - priča nam 31-godišnji Ukrajinac koji je u Split odabrao na preporuku klupskog kolege.

- Kao trener nikad ne znam gdje ću nastaviti karijeru. Timofii je prošlu školsku godinu imao online nastavu, a od rujna prošle godine morali smo sina upisati u neku školu koju će pohađati. Na preporuku kolege koji je iz Splita odlučio sam se raspitati o mogućnostima koje nam se nude - prisjeća se Nesterenko koji s obitelji ni ovaj put nije mogao otići. 

Julii je sama sa sinom u rujnu stigla u Split, Timofii se upisao u Osnovnu školu Mejaši. Prije šest mjeseci ušetao se u školu, nikoga nije poznavao, nije pričao istim jezikom svojih vršnjaka. Danas je priča sasvim drugačija.

- Tim se super snašao, pohađao je dodatne satove hrvatskog jezika svakim danom. Puno mu je pomoglo to što u razredu ima prijateljicu koja priča ruski jezik pa mu je na početku prevodila što profesori govore. Danas, barem tako drugi kažu, ima odličnu ocjenu iz hrvatskog jezika. Bez problema pohađa školu, ima mnoštvo prijatelja, trenira nogomet, igra se s društvom na igralištu, ima donekle normalan život kojeg ne mogu imati mnogi njegovi vršnjaci u Ukrajini - priča Julii koja se i sama snašla odlično u Dalmaciji.

Nekoliko vrijednih Ukrajinki koje borave u Splitu i široj okolici, uspjelo se samostalno organizirati, te su prošlog ljeta otvorile salon ljepote na Splitu 3. 

- Olga Vuletić, Ukrajinka udana za Hrvata živi u Splitu već sedam godina, i njena prijateljica Maryna Lysenko su ozbiljno shvatile potrebu za zapošljavanjem Ukrajinki koje su u Hrvatsku stigle iz ratom zahvaćene Ukrajine. Otvorile su salon koji nudi usluge frizera, manikure, pedikure, kozmetičara, masera... Našla sam oglas, prijavila se i dobila posao - priča nam Julii koja je dugi niz godina radi kao frizerka. 

- Administratorica i vlasnice pričaju hrvatski, tako da nemamo problema s klijenticama. Većinom dolaze Ukrajinke koje su čule za nas, ali evo, svakim danom dolazi i sve više Splićanki. Moj hrvatski je još oskudan pa ga izbjegavam koristiti, ali se trudim i svakim danom sam sve bolja - priča nam ova marljiva Ukrajinka.

Njen suprug, obzirom da je trenutačno na odmoru, pohađa besplatan program hrvatskog jezika za izbjeglice iz Ukrajine. Tako da smo s Kyrylom gotovo bez problema komunicirali na splitskom, obzirom da je jako brzo pokupio naglasak.

- Ovdje nam je lijepo, volimo način života u Dalmaciji koji je potpuno drugačiji od našeg. Priroda i klima su me oduševili, obišli smo i okolicu Splita, a posebno mi se svidio Mosor. Volimo planinariti, volim u pecati ribu pa sam često na nekoj splitskoj plaži. Sin je postao navijač Hajduka, Livaja mu je omiljeni igrač, uvijek me nagovara da idemo na Poljud i vjerujem da rijetki ostanu imuni na ono što se u Splitu događa oko nogometa - zadovoljan je Kyrylo koji za kraj razgovora otkriva koju jedinu želju ima:

- Neka se rat što prije završi - poručio je naš sugovornik čiji roditelji i dalje žive u gradu Makiivka, predgrađu Donjecka.