INTERVJU Damir Smajo: Ne mogu vidjeti, ali bolje osjetim ambijent Poljuda nego oni koji utakmice gledaju na televiziji

Uglavnom jednom godišnje, 15. listopada kada se obilježava Međunarodni dan bijelog štapa odnosno Dan slijepih, šira javnost upozna se (nakratko) sa životom slijepih i slabovidnih osoba. Ostali dio godine pao bi vjerojatno opet mrak da nije obitelji, prijatelja, te na lokalnoj razini Županijske udruge slijepih Split na čijem je čelu Damir Smajo. Jedan od viđenijih Splićana, društveno aktivan poznat je i po tome što živi svoj grad, a u svakodnevnim šetnjama može ga se vidjeti u pratnji svog prijatelja 'vodiča' Oskara. Smajo je dirnuo srca mnogih i kada se nije odrekao svog dugogodišnjeg psa Chipa koji je bio spreman za mirovinu, ali je zamolio nadležne da prijatelj na četiri noge ostane s njegovom obitelji i tamo čeka kraj života, umjesto da se vrati resornom ministarstvu. Sa Smajom smo popričali o nadolazećim projektima, akcijama koje se spremaju, te o problemima za koje se traži rješenje.

Možete li nam ukratko približiti rad Županijske udruge slijepih?

- Udruga broji 500 članova, od toga je 300 splitskih. Postoji od 1951. godine i jako je aktivna. Pred nama su brojni projekti, a trenutno je u realizaciji projekt mirisnog parka. U pregovorima smo s Parkovima i nasadima, sve u suradnji s Gradom. Vidjet ćemo koliko će koštati, hoćemo li trebati donatore...

Kako bi u praksi izgledao 'mirisni park'?

- Park bi bio edukativnog karaktera gdje bismo mogli dovoditi školarce da vidimo kako slijepi funkcioniraju na neka druga osjetila, poput mirisa, opipa... Sve te biljke koje se očima vide proizvode i specifične mirise, zvukove kad vjetar prolazi, i još mnogo toga osim što izgledaju lijepo. Ideja je da djeci vežemo povez i da osjete doživljaj gibanja slijepe osobe i na neki način približimo upravo to koliko mi druga osjetila više koristimo.

Od projekata izdvojio bih i moja predavanja po školama, gdje djeci želimo približiti da nismo aveti, nego obični ljudi. Želimo ukloniti tu nelagodu prije pristupa slijepoj osobi jer najviše zbog tog osjećaja da ne znaju kako pristupiti, ljudi se okreću.

Zatim, u školi Dobri koju pohađa dvoje slijepe djece, a dogodine i treće, inicirao sam da ravnateljica u suradnji s dekanom Kineziološkog fakulteta uvede na sate tjelesnog odgoja vježbe kako bi se pravilno držali. S godinama je slijepoj osobi, da plastično objasnim, tijelo teško nositi, počne padati glava, ramena idu naprijed...

Također, preko donacija od DM-a nabavit ćemo zvučne balune da djeca osjete što znači zabiti gol ili koš.

Mogu najaviti da će za svetu Lucu, zaštitnicu slijepih osoba, u suradnji s don Tomislavom Ćubelićem, župnikom sv. Duje, biti organizirana donacijska prodaja cvijeća. Sav prihod će ići udruzi slijepih. Vjerujem u sebe i ljude da ćemo u dogledno vrijeme sve ostvariti. Udruga zbilja brine o svojim članovima, ali i o svemu od čega je država digla ruke.

Od čega je država digla ruke?

- Država je, primjerice, odustala  od financiranja hladnog pogona, donijela je odredbu da se udruge moraju financirati isključivo iz projekata.

Ta odredba bi značila i da su sve udruge u istom košu? Udruge invalida i recimo udruge za invalide...

- ...i  udruge za gušterice! Svi smo u istom košu. Bez obzira na to što smo mi temeljna udruga, što znači da nismo 'udruga za nešto', nego udruga invalida. To bi država trebala odvojiti ili bar isfinancirati hladni pogon. Da ostanemo bez službe, recimo da je ne uspijemo platiti iz projekata, tko će za nas raditi svu administraciju...

Tako nam je i smanjena mogućnost djelovanja, pa umjesto da brinem o aktivnostima članova, moram prvo neke druge stvari osigurati. Želio bih naglasiti i da se već 20 godina borimo za inkluzivni dodatak za sve invalide, ali nema razumijevanja. U Hrvatskoj je doplatak na tuđu njegu i pomoć najmanji, iznosi od 40 do 60 eura, a usporedbe radi Kosovo ima 80 eura, Bosna i Hercegovina 205, Srbija 250. O zapadu da ne pričamo. Nikad nije vrijeme, ali za izbore svi obećaju. Istovremeno, znanstveno je dokazano da je život slijepe osobe tri puta skuplji od videće osobe.

Prepušteni ste sami sebi i obitelji?

- I dobrim ljudima, Gradu i Županiji. Moram priznati da nas dobro prate kroz projekte, ali problem je što je ove godine donesen zakon kako se udruge moraju  samofinancirati kroz projekte, pa moramo čekati proračun koji određuje koliko novca ide za projekte, te ako prođemo na projektima, prve novce ćemo vidjeti u travnju. A posljednje smo dobili u svibnju.

Kako promijeniti  postojeće stanje?

- Uvijek kažem da gdje ima volje, ima i načina, ali bojim se da nema volje. Prvo, mislim da bi država trebala razlučiti temeljne udruge od ostalih. Neka 'udruga za nešto' npr. projekt odradi kroz nekoliko okruglih stolova ili radionica, a temeljna, poput naše, mora sve osigurati. Ako nema novca, nema brojnih aktivnosti. Novac se može osigurati i tako da se gradovi odreknu jednog od pet vatrometa godišnje i kažu 'mi se odričemo tog vizualnog momenta i neka se taj novac usmjeri slijepima'. Naš hladni pogon je samim time riješen. Mogu se saborski zastupnici ili zaposlenici jačih državnih firmi institucija odreći pet do 10 posto primanja i udrugama pomoći. Pritom ne mislim da se odreknu samo za udrugu slijepih.

Osim Vašeg Chipa, primijetila sam još samo jednog psa vodiča. Uopće, ako ne zvuči diskriminirajuće, slijepe osobe gotovo da i ne srećem.

- U Splitu je  300 članova Udruge, a da pitate ljude na ulici, kao što ste rekli, odgovorili bi vam vjerojatno da je svega 20-ak slijepih osoba.  Dva su psa vodiča, ja bih volio da ih je barem 22. Više je čimbenika koji utječu na to, prvo i osnovno je da se teško pomiriti sam sa sobom da si slijep. Kad se s tim i pomirite, samo kretanje nije jednostavno, mora se poznavati teren po kojem se krećete. Najveći problem je strah. Volio bih da svi slijepi budu dio društva i života, posebno djeca koji se s najvećim problemima suočavaju nakon završetka školovanja, ali problemi nastaju i ranije. 

Koliko je slijepe djece u Splitu?

- U udruzi je 18 članova. Sva ta djeca kada završe školu jako se teško zapošljavaju. Osim toga, izađu iz škole, ali najčešće bez prijatelja. Problemi se javljaju kada počinje pubertet. Svi će pomoći slijepom učeniku prijeći iz učionice u učionicu, ali kada učenici idu na kavu ili pričaju o curicama, picavanju i drugim temama u tom periodu, tu slijepa osoba bude isključena. Kažem i roditeljima  da moraju biti svjesni da kada djeca idu na neke aktivnosti, na nogomet ili kukala, da im moraju objasniti da se neće cijeli svijet radi njihove sljepoće promijeniti i da to moraju prihvatiti. Ali dječaci, kada igraju nogomet mogu povesti svog slijepog prijatelja da sjedi kraj njih i da bude tu. Ne može igrati nogomet, ali može biti dio ekipe. To što će se slijepi između sebe družiti, to je nešto drugo, to nije integriranje, to je zatvaranje. Primjerice, mene pitaju zašto idem na Poljud. Zato što ambijent trešnje tribina ni na jednoj televiziji ne mogu doživjeti. Isto tako, niti jednu predstavu ne možeš doživjeti kao u kazalištu.