Irena Kačić u Vukovaru je izgubila supruga i sina: Igor je bio najmlađa žrtva Ovčare, a i danas čuvam delfina kojeg je izrezbario u skloništu

Fotogalerija (6)

Kad dođete tamo gdje su borići, gdje je bila jama, imate osjećaj kao da kroz ono lišće čujete da vam netko priča. Posebno je na tom mjestu - drhti glas Ireni Kačić dok izgovara ove riječi. Priča nam o Ovčari. 

Na tom mjestu je skončao njezin sin Igor, najmlađa žrtva Ovčare. Imao je samo 16  godina. Suprug Petar, zapovjednik obrane Sajmišta, poginuo je mjesec i pol dana  prije pada Vukovara. Irena nije imala niti 'privilegiju' zaplakati, tugovati, oprostiti se... S nepunih 40 godina urušio se svijet kojeg je brižno gradila i čuvala. Brutalno  su joj ubijeni sin i suprug. 

Slomljena, ranjena i na izmaku snaga bila je primorana napustiti dom. Spakirala je jednu torbu u kojoj je bila tek zadnja isplaćena plaća i s dvije kćerke pobjegla iz Vukovara. 

- To su dani koji se ne mogu zaboraviti. Proveli smo ih u skloništu... Bilo je teško kad smo shvatili da ćemo morati otići, pitale smo se zašto su naši poginuli ako moramo napustiti svoj grad. To nam je svima jako teško palo - priča nam Irena uoči ovogodišnje obljetnice pada herojskog grada. 

Ne možemo niti zamisliti koliko je teško ponovo kopati po ranama koje nikada neće zacijeliti, ali Irena želi pričati. Mora govoriti, ne dopušta sjeni zaborava da izblijedi imena Igora i Petra. Ponovo se prisjetila najtežih mjeseci i godina života, ponovo je ponovila potresnu priču kako se ne bi zaboravilo zvjerstvo počinjeno u Vukovaru. 

Još u kolovozu kobne 1991. slavili su dječje rođendane u svom stanu, a 15. rujna su morali pobjeći iz zgrade u kojoj su živjeli. Precizno je pogođen samo njihov stan. 

- Onda je bilo jako gadno, pogodili su naš stan u zgradi i više nismo mogli biti tamo. Inače, više smo bili u podrumu u to vrijeme, nego u stanu, ali više nismo mogli  ostati niti u podrumu zgrade. Najsigurnije je bilo u atomskom skloništu na Olajnici - govori Irena Kačić. Od pet stanova u njihovoj zgradi u Vukovaru, samo je njihov dom bio uništen. 

Vukovar se nije dao

-  Zašto? Zato što je moj suprug bio zapovjednik na Sajmištu. Niti jedan drugi stan u  istoj zgradi nije bio niti oštećen. Sjećam se, pored nas je bio stan od mog direktora. Samo su mu se vrata otvorila od detonacije, ali niti jedna čaša nije bila razbijena. Toliko je to bilo precizno ciljano i usmjereno samo na naš stan - prisjetila se naša sugovornica. 

Još u ljeto 1991. godine bilo joj je jasno da Vukovar više nikad neće biti isti. Jedan detalj joj je ostao duboko urezan u sjećanju. 

- Mi smo bili jedina obitelj u našoj zgradi koja je bila čista hrvatska. Nikad to nije bilo važno do trenutka kad je susjedov brat prošao pored naše zgrade i meni se obratio riječima: 'Znaš, Vukovar će pasti za tri dana'. Odgovorila sam mu: 'Ako ti tako kažeš...'. Znali su više od mene i bili su sigurni da će se to dogoditi. Ali se Vukovar nije dao, izdržao je još tri mjeseca - prisjetila se Irena. 

Miješa joj se tuga i ponos na Grad heroj koji se nije lako predao. Zveckalo je oružje, tenzije su se podizale, a prisni susjedi su postajali neprijatelji... 

Suprug joj je koncem kolovoza postao zapovjednik obrane Sajmišta, a 28. rujna je ranjen. Nije htio ostati u bolnici već se tek nekoliko dana oporavljao u skloništu, ali je brzo izašao kada je preko 'Motorole' shvatio što se događa na terenu. 

- Dečki su nam rekli da je bio žestoki napad, stigla je pješadija i tenkovi. Kad se situacija smirila, mislili su da je gotovo i moj suprug je izašao kako bi provjerio stanje na terenu. No, jedan tenk bio skriven u dvorištu. Gađali su ga iz tog tenka. Bio je pogođen u kičmu. Još je bio živ kad je odvezen u bolnicu. Doktor Njavro ga je pokušao operirati, ali nije uspio. Tog jutra kada je otišao iz skloništa je i poginuo. Bilo je to 2. listopada - teško nam priča Irena koja se više ne može sjetiti imena križanja ulica na kojem je poginuo suprug. Danas se zovu drugačije. 

Izlazak iz skloništa

Preostalo joj je samo da čvrsto pokraj sebe drži svoje dvije kćerke i sina. Oni su joj bili jedina snaga koja ju je držala iznad vode. Na dan pada Vukovara, 18. studenoga, bili su skriveni u atomskom skloništu na Olajnici, a sutradan su se uputili prema vukovarskoj bolnici. 

- Nismo niti znali na što grad sliči dok nismo izašli iz skloništa, dok nismo pješačili  kroz grad. Bilo je prestrašno. Uništili su - što se kaže - i srce i dušu. U bolnici smo  završili 19. listopada, dan nakon pada Vukovara. Kad smo tamo došli, naredili su nam da svi moramo u kamione za Velepromet. Spasila nas je doktorica Bosanac koja nas je odvela u podrum gdje su bili ranjenici. Ne smijem i ne želim niti zamisliti što bi se dogodilo da smo nas tri ženske završile u Veleprometu. Vjerujem da ne bismo preživjele. U podrumu bolnice smo proveli noć, a ujutro 20. listopada spremali smo se za bijeg iz Vukovara, ali je Šljivančanin odvojio Igora i odveo ga sa sobom. Tada sam ga zadnji put vidjela - faktografski Irena navodi podatke. Lakše joj je tako pričati... 

- Nas su vozili kroz Sremsku Mitrovicu pa preko Bosne i Hercegovine. Bili smo u Đurđevcu, a od tamo smo stigli u Zagreb, jer su nam rekli da samo oni koji imaju nekoga gdje se mogu dalje uputiti, mogu uopće ići u Zagreb. Onda smo zvali djevera i pošli kod njega na Krk gdje smo bili do 1. travnja 1992. godine. Saznala sam da kao obitelj poginulog branitelja imamo pravo na stan, i u Rijeci smo ga dobile vrlo brzo - priča Irena. 

Tada se još nadala da će im se Igor pridružiti, no nada nije dugo potrajala. 

- Već smo 1992. saznali da je Igor završio na Ovčari. Žarko Kojić, koji je bio pušten, poslao nam je pismo u kojem nam je opisao to što se dogodilo na Ovčari. Napisao je da je njih sedam izdvojeno s namjernom da ih se pusti, a među njima i moj sin. Međutim, naš susjed iz Vukovara ga je pokazao i rekao da sin ustaše ne može biti pušten. I tako je moj sin vraćen u hangar... -  teško Irena izgovara riječi, no nastavlja u dahu: 

- To je bio prvi kontakt s nekim tko je znao da je moj Igor završio na Ovčari, jer nismo znali što se s njim dogodilo. Kojić ga je još vidio dok je bio živ. Kasnije, 1996. godine, kad je bila ekshumacija na Ovčari, zvali su nas na vađenje krvi. Pretpostavili  smo da je zbog Igora - priča. 

Duboko diše, ali mora završiti ovu priču... 

- Bila je veljača 1997. kada smo otišli na identifikaciju. Nismo ga htjeli vidjeti, mada su nam rekli da je tijelo dosta sačuvano. Oni što su vidjeli tijela svojih kažu da im je ostala trauma za cijeli život. Nije bilo smisla da ga takvog pamtimo. Uzela sam samo neke njegove sitnice koje imao sa sobom. Delfina, kojeg je izrezbario u podrumu skloništa i privjesak na kojem piše 'Igor', a sve drugo je ostalo s njim - prisjetila se. 

Višestruke traume

Nestanak i smrt Igora teško su pogodili Silviju, njegovu sestru blizanku. Ako uopće može biti tužnije od ovoga, starija kćerka Sandra tog kobnog 18. studenoga napunila je 18 godina. U skloništu je 'proslavila' punoljetnost, nedugo nakon što joj je otac poginuo, i dva dana prije nego što je zadnji put vidjela mlađeg brata. 

- Silvija je teško podnijela odlazak brata. Imala je zdravstvenih problema zbog svega što je proživjela i jako teško je zatrudnjela. Ali, sada imamo curicu od Silvije, a starija kćer Sadra ima dvije cure. Najmlađa unuka je šesti razred, a od starije kćerke unuke - jedna studira u Rijeci, a mlađa je maturantica u Puli. Ponosna sam na njih.  Ona što je u Rijeci studira grafički dizajn i jako lijepo crta, a najmlađa se bavi karateom - konačno je stigla do ljepše teme. 

Mogla bi satima pričati o svojim djevojkama. Obitelj se proširila, a u unukama pomno prati mimike i talente svog  izgubljenog djeteta i supruga. 

- Moj suprug je bio divna i vrijedna osoba. Uvijek je nešto radio, pomagao, što god je trebalo... Taj nikad nije sjedio prekriženih ruku. A Igor je bio jako dobar učenik. Volio je svirati harmoniku, ali onu manju. Nije htio ići u glazbenu školu, nije želio učiti note, već svirati po sluhu. Čak je crtao, pjevao je u školi, bio je jako talentiran.  Izrezbario je tog delfina u skloništu koji mi je ostao kao uspomena na njega. Bio je učenik Elektrotehničke škole, Silvija je bila Ekonomska. Sandra je išla u Matematičku gimnaziju i maturirala je u Rijeci, a kasnije završila Građevinski fakultet. Suprug joj je isto građevinar - priča o snažnoj obitelji koja je uspjela stati na noge nakon teške tragedije, no ne može se daleko maknuti od ratne teme. 

- Od Sivije suprug je iz Lovasa, njegovog tatu su isto ubili, našli su ga prije par godina u šumi Jelaš pored Lovasa. Tako da imamo višestruke traume. Mi smo višestruko stradalnička obitelj - govori Irena Kačić, ali je vrlo brzo stala s tom pričom i naglasila: 

- Sad sam sretna i zadovoljna sa svojom obitelji, i neka tako ostane. Prenosimo na djecu istinske vrijednosti i pričamo im da se nikada ne zaboravi sve što smo  proživjeli. To je sve što možemo napraviti - poentirala je. 

Svog supruga i sina je pokopala u Rijeci. Bilo joj je važno da su joj blizu. Pričali smo s Irenom i o Koloni sjećanja. Koloni koja će još jednom proći Vukovarom u sjećanje i na Igora i Petra Kačića. Žao joj je što se svake godine iznova politizira tragedija koja  je uništila brojne obitelji.

- Nema to smisla - najblaže rečeno je opisala politički dernek uoči tužne obljetnice. 

- To mi stvarno smeta. Jako mi to smeta. Zašto ne može sve proći kako treba, jer sve ovo stvarno nije potrebno. Trebao je Penava samo reći da će branitelji biti na čelu kolone. A ovo što se događa s Pupovcem, stvarno nema smisla sve to. Vidjet ćemo kako će sve proći, ali bez obzira na sve te podjele, Kolona uvijek prođe  dostojanstveno. Čemu onda to sve prije? Baš je nepotrebno, jer su to dani kad se samo treba dostojanstveno pokloniti žrtvama na mjestima gdje su obilježja. Čemu te silne drame? – pita se žena koja je u Vukovaru ostavila pola života i duše. Sina i supruga. 

Ove godine neće šetati u Koloni. Posjetila je Vukovar početkom mjeseca i povela je najmlađu unuku. Pričala joj je o svom gradu, odvela ju je na Vodotoranj, posjetile su Borovo i slušale su kako im netko šapuće na Ovčari.

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija