IZ PRVE RUKE: Vlakom do Zagreba je udobno, jeftino i dugo putovanje

Fotogalerija (11)

Nakon nešto više od četvrt stoljeća uputila sam se vlakom iz Splita za Zagreb. Razlog je bio jednostavan, prijateljica i ja smo odlučile djecu odvesti do glavnog grada na drukčiji način. Naša se djeca nisu prije vozila vlakom, a nismo ni mi baš imale često priliku.

Osim za potrebe posla, provjeravanja funkcioniranja vlakova na relaciji Split-Kaštela i onaj (ne)slavni pokušaj uvođenja metroa od Kopilice do Splita, tračnicama sam bila posljednji put devedesetih, iz Splita preko Zagreba do Maribora. Na koncert, naravno.

Osim tračnica i izgleda kolodvora, sve je drukčije danas. Vlak prije 30-ak godina je imao miris romantike i slobode uz osjećaj pouzdanosti što se tiče dolazaka. Danas je prijevozno sredstvo, na putu prema pouzdanosti. U Zagreb iz Splita smo ovaj put stigli s par minuta zakašnjenja, uz jedno stajanje u Gračacu, od 11 minuta. Upravo su te precizne minute, vrijeme polaska u 8.14 ili 15.19 s dolaskom u 14.55 odnosno u 21.40 najveći izvor pošalica i među putnicima. Ukratko, do Zagreba se prema voznom redu putuje 6 sati i 43 minute, a do Splita 6 sati i 21 minutu. Jednom će i precizno doći. Ovom prigodom je iz Zagreba do Splita kasnio 20-ak minuta, s tim da nije stajao nigdje jer je strojovođa nadoknađivao 40 minuta kašnjenja koje su putem izgubili. Ako pitate bilo koga od putnika, nema šanse da ćemo znati gdje su nestale te minute. Misterija.

Na samom početku, dijelom skeptična prema putovanju vlakom, stajala sam na splitskom kolodvoru na dan kupnje karata i gledala mladost u redu na šalteru. Mahom studenti kojima je subvencionirana karta i putuju mukte. Promatram i odlučim pitati za savjet.

- Koliko kasni? Kako je uopće putovati? Di staje? - zasula sam studenticu pitanjima, a ona se smiješila dobronamjerno. Naspram nje sam ja bila jedna zbunjena tinejdžerica, a ona žena u zrelijim godinama.

- Ne kasni vam baš bez razloga, jedino ako se pokvari ili nešto iskrsne. Meni se samo jednom to dogodilo, elegantno su riješili. Ma, guštat će van dica! Jedino što zna biti problem je da bude prevruće, a nekad hladno - strpljivo je odgovarala.

Okuražila sam se i stala u red.

- Djeca putuju mukte, a dvije karte za odrasle su po 15 eura - rezime je ljubazne gospođe na šalteru.

Ostala sam zbunjena s tim 'djeca mukte', pa je objasnila kako je promocija Hrvatskih željeznica da osnovnoškolci putuju gratis. Do konca siječnja će biti dovoljna neka identifikacijska karta da se vide godine, potom više ne, nego se moraju napraviti pametne kartice za putovanje.

Šokiranu da nas šestero do Zagreba putuje za 30 eura, crv sumnje oko vlaka je još jače grizao i u dogovoru s prijateljicom, kupila sam karte samo u jednom smjeru. Vidjet ćemo hoće li položiti test, mislile smo. Ako i padne, tješila sam se, zapela sam u najboljem društvu.

I tako smo krenuli sutradan. Malo iza osam sati stigao je vlak i čak krenuo na vrijeme. Udoban je, komodan, sjedala se ne mogu poleći, ali se uspije odspavati.

Nakon par minuta u nagibnom vlaku, scene su kao i iz 'romantičnog', onog iz 90-ih.

Vadi se, naime, spiza, jede se, pije, negdje do Knina, čini mi se, potrošili su putnici zalihe.

Tišina je u punom vlaku, u dva vagona. Svatko sa svojim mislima ili s pogledima na ekran mobitela.

Još je jedan romantični moment u novom vlaku, djevojka i mladić sjede zaljubljeni i zagrljeni, putuju zajedno na studij. Uigrani su, mladi, a razumiju se bez puno riječi. Ili je to dojam vlaka u kojem se tražio miris ljepote iz mladosti?

Možda, ali sačuvat ćemo taj moment.

Redaju se stanice, 'od Perkovića preko Knina', s izgledima svih kao da ih nitko nije ni pogledao posljednjih 30 godina. Zapuštene su i oronule.

Najtužnije je bilo u Gračacu gdje je stao tih 11 minuta za spas nikotinskih ovisnika. Pogled je na srušene i nikad obnovljene kuće, na život koji je okrenuo leđa ovom kraju.

Nastavljamo dalje, miješa se bosansko-hercegovačka mreža na mobitelu. Otprilike desetak minuta traje opasnost gutanja kuna, pardon, eura s računa. Djeca su, za to vrijeme, u malom điru kroz vlak, ugledali i toplu vodu za kavu. Nescafe je, tako smo otkrili, moguće popiti do Zagreba.

Prema Splitu smo pak ponuđeni kavom, sokovima, pivom i grickalicama. Uz plaćanje gotovinom. Za tri soka i kikiriki trebaju četiri eura.

Kako to obično biva, povratak doma se uvijek čini bržim. Iako je krenuo s desetak minuta zakašnjenja, oko 15.30 umjesto u 15.19, prestali smo gledati na sat, opustili se i razmjenjivali dojmove sve dok vlak nije stao. Mislili smo da je tek regularno stajalište. Prošlo je nekoliko minuta i dalje smo stajali.

Bili smo otprilike na pola puta.

- Kad smo putovali u Zagreb, rečeno nam je kad stajemo - određeno vrijeme. Je li to sad, a da nismo obaviješteni? Ja bi, znate izašla - pitala sam kondukterku.

Nije joj sjelo pitanje, ali je odgovorila najumilnijim glasom. Iz odgovora smo shvatili i zašto je posebno draga, uz nju je bio kontrolor njenog rada.

- Nema stajanja do Splita, kasnimo 40 minuta, nadoknadili smo 20. Ovo smo sad malo stali jer je meni došla kontrola - rekla je i pokazala na kontrolora, po naglasku, iz Dalmacije.

Čovjek je to, ujedno, s kojim smo i najviše popričali, objašnjavao nam je sve oko karata, putovanja, vlaka...

Činio se kao zaljubljenik u posao, sretan zbog ispunjenog vlaka.

Uskoro je došla i službena obavijest s mikrofona da kasnimo. Nitko se nije uznemirio pretjerano, putovanje se nastavilo kroz noć koja je sakrila oronuli pejzaž nekad poljima obojene Dalmacije.

I tako sve do dolaska u Split, gdje je izronio, vjerojatno, izgledom jedan od najružnijih kolodvora. Ni noć nije sakrila taj sram.

Kroz najbrži vremeplov, za svega nekoliko koraka, prešli smo u 21. stoljeće, na blještavu Istočnu obalu.

Putevima oživljene prošlosti s nadom u budućnost, iza nas su se ukrcavali putnici u prvi ovogodišnji noćni vlak prema Zagrebu.