IZ PRVE RUKE Davor Huić otkrio detalje sa Slavije, glavnog broda konvoja Libertas koji je 1991. Dubrovniku donio humanitarnu pomoć

Nakon 30 dana potpune blokade Dubrovnika, 31. listopada 1991., konvoj Libertas uplovio je u ranim jutarnjim satima u grušku luku, predvođen Jadrolinijinom Slavijom pod zapovjedništvom kapetana Damira Jovičevića, a Davor Huić, predsjednik udruge Lipa bio je jedan od putnika na Slaviji. Na društvenim mrežama se prisjetio tog događaja na koji je, kaže, vrlo ponosan. Objavio je detalje o tome što se događalo na brodu koji je u Dubrovnik dobio humanitarnu pomoć. Evo što je napisao: 

'Na brodu je bilo značajno više živopisnih ljudi nego u običnoj populaciji, od Slobodana Langa i Branke Šeparović, koja je hodala po brodu i vikala 'neka nas potope, neka nas potope - to je dobro za Hrvatsku', do Mesića koji je pregovarao s admiralom kojem je još uvijek tehnički bio vrhovni zapovjednik, do mase nekih pisaca i umjetnika (među kojima i moj prijatelj slikar Puko Jakšić s Bola), do ozbiljnih političara tipa Gregurića, koji je tada bio predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva. Hoće li nas potopiti ili ne, pitanje koje nas je morilo od trenutka kad smo se ukrcali (većina u Splitu, ja u Korčuli).

Sjećam se zore dan ili dva prije uplovljavanja u Dubrovnik, u Mljetskom kanalu, svi hodaju po palubi, šutke, pogleda uprtog u pod. Nitko s nikim ne razgovara. Vani oko nas desetine malih brodica ljuljaju se na mrtvom moru (Englezi bi za to ljuljanje rekli 'bobbing', baš prikladno.) Gledaš koliko ima do obale, i šacaš bi li mogao to preplivati, ako grune kakav torpedo, hoćeš li imati vremena skočiti, i što je uopće s tim čamcima za spašavanje i sve takve vesele misli.

Na kraju su nas pustili, bila je neka kontrola na moru - nekih par jadnih vojnika (ne znam je li JNA imala mornaričku pješadiju, ovi su izgledali kao obična vojska), se ukrcalo na brod, i na brzinu malo pogledali okolo, sve u strahu da ne završe kao taoci ili ne znam što - izgledali su super isprepadano. Pričalo se da je na brodu bilo oružja i municije za obranu grada ali ne znam je li to točno, ja nisam vidio ništa od toga.

Kad smo stigli u Dubrovnik, koji je tada bio žestoko bombardiran, nismo znali hoće li opaliti po nama dok se iskrcavamo pred par stotina (možda tisuću) oduševljenih ljudi. Mesić je dobio najveće ovacije, i sjećam se da sam pomislio - ovaj je lik popularniji od Tuđmana, on je sljedeći predsjednik (što se na kraju pokazala kao točna predikcija ali na malo drugačiji način).

Dijelove dočeka možete vidjeti u filmu na linku, puno patetike, puno pjesme, malo mise u katedrali, malo govora na stepenicama gradske palače, što Tereza Kesovija, što Pero Poljanić koji je bio gradonačelnik, ekstremno zabrinutog pogleda. Tamo se negdje daleko od centra gomile i pažnje kamera motao i Nojko Marinović, šutljivi i zagonetni zapovjednik obrane grada. I on je izgledao tmurno ali ni blizu toliko zabrinut kao Poljanić - vojnici su u pravilu daleko vedrija bića od civila.

Nakon par dana, konvoj se vratio, a ja sam ostao u gradu s nekoliko stranih novinara. Svi glavni su bili tu, za Reuters - Andrej G, za AP - Missie Beelman, za Guardian - Ed Wulliamy, za Daily Telegraph - Alec Russel, i za BBC - Allan Little, i još njih par plus fotići, sve zajedno 20-tak. Svi smo bili smješteni u hotelu Argentina, gdje se cijeli staff silno trudio da nam bude kao u hotelu s pet zvjezdica - samo bez struje i vode i pod stalnim šoranjem sa Žarkovice, brda iznad istočnog ulaza u grad, kojeg su zauzeli Jugovojska i četnici iz Trebinja. Tamo je bio neki tenk koji je pucao po Srđu (točnije po tvrđavi na vrhu), a po gradu su šorali jedan PAT i 'osamdesetčetvorka' - mitraljez karakteristično neugodnog zvuka.

Vodu to jest more smo vukli kantama uzbrdo (ako ste bili ikad u Argentini, onda znate da to nije trivijalan posao), i punili kade za što je trebalo. Cijeli hotel je imao taj intenzivan miris po kanalizaciji, jer naravno koja kanta vode na dan nije isto što i hektolitri koji to normalno peru. Umjesto tuširanja bio je brzinski 'skinny dip' na plaži, koji je bio relativno siguran, jer ga je od pogleda sa Žarkovice štitio kut (stijene i neki borovi), ali prilično neugodan jer je more već bilo hladno.

Grad je svakodnevno bio bombardiran, a mi smo šalabazali od jednog skloništa do drugog, od bolnice do gradske vijećnice, i intervjuirali koga smo stigli - anglosaksonski stil, puno više obične ljudi, vojnike, jako malo politike i tih sranja.

Među tim novinarima je naravno bilo i budala, a najveća među njima je bio dopisnik Reutersa (hate to admit), Slovenac po rođenju Andrej G, koji je odrastao u Beogradu i imao ekstremno težak beogradski naglasak, što je u sigurnosti hotela bio samo predmet zajebancije, ali van hotela stvaran i ozbiljan rizik za goli život. Tada si mogao izgubiti glavu i za manje nego da neki vojnik kome je baš jučer poginuo pajtos pomisli da si srpski špijun.

I tako lutamo mi neko veče oko Boninova, ne znam što smo tamo radili, iznenadio nas mrak, a na snazi su bile mjere zamračenja i nisi smio cigaretu na ulici zapaliti. Struje ionako nije bilo pa nije bilo teško to provoditi. I mi se malo pogubili i naleti neki tip u uniformi, naoružan do zuba, i gore narečeni Andrej izleti iz veže u kojoj smo se skrivali (zbog granata), i skoči pred tipa i pita ga (ali dajte si sad molim vas zamislite najteži beogradski naglasak, ranga Voje Brajovića iz Otpisanih) - 'Izvini, drugar, gde može da se nadje ...' i tako dalje. (I kid you not.) Muk, lik stane i ne vjeruje ušima, napravi korak nazad i potez rukom ka ramenu da skine Kalash (ljudi su najopasniji kad se boje za život), Englezi uopće ne kuže kaj se događa jer je sve na lokalnom jeziku, i ja sad moram uletjeti i probati spasiti stvar, objasniti poluludom vojniku tko su ti ljudi što ga zaskaču iz mraka usred ničega, a zvuče kao agenti KOS-a. Ni sam ne znam kako sam ga uspio uvjeriti da nas ne upuca na mjestu, ali se na kraju smo se ipak izvukli bez gubitaka.

Ostao sam u opkoljenom gradu jedno dva tjedna, ne sjećam s više koliko, ali sam izašao svakako prije onog strašnog bombardiranja 6.12. Izašli smo svi zajedno, svi ti novinari i ja brodom koji je bio pun civila koji su bježali iz grada (da postanu izbjeglice negdje). Taj je brod kasnije ušao u legendu kao 'The Ship of Womit', jer - pogađate - na njemu je bilo jedno pet puta više ljudi nego je moglo i trebalo biti, i kad se brod počeo ljuljati na grubom moru, svi su počeli povraćati jedan preko drugoga.

Inače brod je prema dogovoru morao napraviti stop u Zeleniki, ratnoj luci u Kotorskom zaljevu, i ja sam opet proveo besanu noć jer nisam mogao biti siguran da me neće skinuti s broda i poslati u vojsku (jer sam bio obveznik JNA, kao i svi, jasno). Kad smo ušli u Kotorski zaljev, i prošli kraj grada (Herceg-novi valjda) koji je bio sav u svjetlu, kao bilo koji normalan grad, neka mala pored nas, koja nije vidjela svjetla valjda dva mjeseca, se zaderala: 'vidi mama, bombardiraju'. A mama na mukama da djetetu objasni što su to svjetla.

Kasnije sam pročitao tekst koji je Andrej G ne napisao o tom putu, cijeli tekst o bombardiranju grada, bez da je jednom jedinom riječju spomenuo tko ga je bombardirao. Sve je ispala kao neka svađa između tamo nekih ljudi - eto opet se ratuje na tom Balkanu, što ćemo.

Eto, tako je to bilo.'