IZ PRVE RUKE Srećko Dragun: Nismo se htjeli predati, već smo iz okupiranog Vukovara krenuli u proboj prema Vinkovcima...

Na današnji dan prisjećamo se žrtve koju je grad Vukovar podnio u Domovinskom ratu. Upravo tim povodom popričali smo sa Srećkom Dragunom, koji danas živi u Splitu, a sve do 19. studenoga 1991. godine branio je Vukovar...

- Nakon pada našeg dijela grada povlačili smo se prema tvornici Borovo, u kojoj su zaklon pronašli brojni civili. Oko 17 sati počeo je padati mrak, a mi smo sjeli u podrum i razgovarali. S nama je bio jedan profesor nekadašnje Obrane i zaštite, pa smo pitali njega što bi nam bilo najpametnije napraviti, ali samo je slegnuo ramenima. Potom smo se nas 16 dogovorili da se nećemo predati. Krenuli smo tog 19. studenoga u neizvjesnost, u proboj prema Vinkovcima. Bila nam je to najbolja odluka u životu - prisjeća se ratnih dana Dragun, kojega smo posjetili u njegovom splitskom domu.

- Ne, nisam ja bio hrabar. Zapravo sam donio odluku da krenem u pokušaj proboja jer sam se bojao da će me ubiti. U skloništima je bilo između 6 i 7 tisuća ljudi, pa su neki smatrali da će bolje proći ako odu tamo. Ja sam odlučio ići na drugu stranu. Pokupili smo preostalu municiju i krenuli. Predložio sam da preuzmem vođenje grupe do izlaska iz grada, što je bilo logično, s obzirom da sam odlično poznavao taj dio. Jer bilo je s nama ljudi koji su nam se priključili iz drugih krajeva Hrvatske. Uspjeli smo se probiti do Nuštra, a tamo su naši došli kamionom po nas i odvezli nas u Vinkovce.

Što je bilo s onima koji su odlučili ostati u skloništu?

- Neki su ubijeni, neki su nestali, neki su odvezeni u logore. Svi ljudi koji su poginuli u Vukovaru su za mene heroji, tko je bio i jedan dan na ratištu. Ja sam samo dio te priče. Ne bih želio da ispadne sad da sam neki junak jer ja sam bio jedan od mnogih. Nisam bio ni zapovjednik, nego jedan običan vojnik i ne razlikujem se ništa od nekog drugog. Također želim reći da nisam ništa bolji, hrabriji ili pametniji od ovih koji su se predali. Čak smatram da možda u logoru ne bih izdržao ono što neki od njih jesu.

Jeste li u nekom trenutku pomislili da je s vama gotovo?

- Svatko normalan bi to pomislio. Kad su presjekli liniju između Borova i Vukovara, sve je bilo moguće. Svaki dan su oko nas ginuli ljudi, falilo nam je ljudstva i naoružanja. Tog 19. studenoga u jutarnjim satima smo podijelili zadnji sanduk puščane municije. Zadnjih dana su se svi bojali da ne bi bili pogođeni u nogu. Pomisao da više nećeš moći doći ni do bolnice je bila jako teška. Ako te pogodi u ruku ili tijelo, bar si pokretan, ali noga nije smjela stradati.

Spomenuli ste bolnicu, sigurno se vama činilo da biste tamo bili sigurni...

- Moj brat Josip i od tetke sin Borislav Kostović su na žalost kao ranjenici bili u bolnici, a potom su ubijeni na Ovčari. Dok su se vodile borbe, ja sam smatrao da su tamo sigurni, da im se ništa neće desiti jer nitko neće dirati ranjenike. Kostović je branio Lužac, a bolnica u Vukovaru je bila oko 3,5 kilometara daleko od položaja kojega smo branili brat i ja.

Koji je to bio položaj i kako je došlo do toga da se aktivirate u obrani?

- Okupljanje je krenulo po bivšim mjesnim zajednicama. Mi smo bili MZ Braća Radić, a naselje je Trokut, blizu željezničke stanice u Borovu. Taj dio je bio malo uvučen, držali smo Budžak, položaje prema Vinkovcima, Bršadinu i Nuštru. Zatvorili smo tu cestu.

Kako vam je ranjen brat?

- Josip je bio tri godine stariji od mene. Bili smo skupa sve dok ga granata nije ranila u nogu. Odvezli su ga u bolnicu, njemu su amputirali nogu, geler mu je pogodio lijevu nogu malo ispod koljena tog 29. rujna 1991. godine.

Jeste li ga mogli posjećivati u bolnici?

- Dolazio sam većinom navečer, kad bi se pucnjava malo smirila. Svatko je od nas imao nekoga u bolnici. Bolnica je bila jako dobro organizirana.

Mnogi su filmovi snimljeni o Vukovaru, a vidjeli smo i potresne scene. Jeste li sretali ljude poput Jeana Michela Nicoliera, koji je iz Francuske došao braniti Vukovar? 

- Jean je bio na Sajmištu, a mi u drugom dijelu grada. Vi na bojišnici niste znali tko je tko. Možda sam vas sreo danas kada ste nam došli u ispomoć i nikad vas više nisam vidio. Preko motorole se tražilo tko može poslati ljude da pomognu. Ako vidimo da kod nas nije žestok napad, a traži se pomoć na Sajmištu, ukrcali bismo se u automobil ili kombi i otišli tamo. U neka doba više nismo znali koja je kuća naša, koja neprijateljska. Dešavalo se da ljudi izađu iz auta i odmah se počne pucati po njima. To je bila zastrašujuća situacija. Dolazite u pomoć svojima, a niti vi znate njih, niti oni vas.

Jesu li vašoj grupi pomagali ljudi sa strane?

- Da. Bilo ih je iz Varaždina, Zagreba, Đakova i Imotskog. Njih smo poznavali, ali je problem bio s onima koje nismo.

Koliko se uopće ljudi uključilo u obranu Vukovara u vašem kvartu na Trokutu?

- Iz početka je bilo 80-ak ljudi, a nije više ni moglo biti jer nismo imali dovoljno naoružanja. Na svakakve načine smo se snalazili. Tek kad sam izašao iz rata doznao sam da sam bio ta i ta satnija, ta i ta bojna. Tijekom borbi u Vukovaru to uopće nije bilo bitno, slušali smo zapovjedi i djelovali na terenu. Mi smo bili ljudi koji smo poznavali taj dio grada i najbolje smo ga mogli braniti. Mislim da je nažalost sedam ili osam vozača hitne pomoći poginulo kada su dolazili izvlačiti ranjene. Kasnije se prakticiralo da mi naše ranjenike sami vozimo prema bolnici.

Kakva je bila uloga medija, posebno Siniše Glavaševića?

- Poznavao sam Vesnu Vuković, koja je radila s njim. Oni bi nas svaki dan zvali i pitali kako stoje stvari na terenu. Nismo volili da nas se snima kamerom. Shvatili smo da neprijatelj nakon granatiranja preko tv-izvješća vidi što je pogodio, a što promašio. Nismo bili voljni da novinari idu po gradu, snimaju i daju izvješća koja je zgrada pogođena, a koja nije. Radijsko izvješće nam je bilo najbitnije i na nama najprimjereniji način dočaravalo što se zapravo događa. 

Kako ste proživjeli vrijeme nakon što ste se probili iz Vukovara?

- Mi smo doselili kod rodbine u Dugopolje, pa u Split.

Draguna ima dosta u Dalmaciji...

- Meni je otac rođen u Lokvičićima kod Imotskog. Djed i baka su otišli za vrijeme Drugog dvjetskog rata za boljim životom u Slavoniju. Ja sam rođen 1965. godine u Vukovaru, rat je počeo kad mi je bilo 25 godina...

Jeste li uopće slutili da bi do njega moglo doći?

- Kad je bio onaj prvi referendum 1990. vidio sam njihove grupe gdje se vozaju traktorskim prikolicama i pokazuju oružje. Meni je to bila prva naznaka da se nešto sprema. Već poslije Uskrsa 1991, godine niste mogli otići iz Vukovara u Osijek ili Vinkovce da niste prolazili srpske barikade. Jako mali broj ljudi je bio svjestan što će se desiti. Nismo bili naviknuti na sukobe, pucnjave. Odjednom se nađeš u situaciji kad ne možeš proći, a da te ne zaustave. Nakon Borova Sela svima je sve već bilo jasno. Ja sam jednom išao kod poznanika u Dalj i prolazio kroz Borovo Selo, gdje sam vidio da šetaju ljudi sa šubarama i kokardama, te da nose oružje. Kući sam se vratio preko Osijeka. Nisam mogao sebi dozvoliti da me netko zaustavlja, a nije regularna policija.

Vratimo se pitanju o životu nakon proboja...

- Po dolasku u Split u vojsci nisam bio sve do rujna 1992. godine. Tražio sam brata, pitao je li tko nešto vidio, čuo nekakvu informaciju o njemu i rođaku. U hotelu Split je bio smješten Međunarodni crveni križ, odakle sam slao pisma u logore, ali dobivali smo odgovore da nitko s tim imenom nije evidentiran. Tek kada je u kolovozu '92. napravljena razmjena svi za sve, gdje on nije bio, pretpostavio sam da su ubijeni. Odlučio sam se tada opet prijaviti u vojsku i pitao susjeda mogu li se priključiti 72. bojni Vojne policije, gdje je on bio. Već sutra sam u Lori zadužio opremu.

Kada ste konačno doznali što se zbilo s bratom?

- Godine 1996., kada su vršena iskopavanja, a nas su zvali u veljači 1997. godine na identifikaciju u Zagreb. Mirna reintegracija je bila tek 1998., tako da još nismo mogli ići na Ovčaru, nego su ostatke tijela dovezli u Zagreb.

O čemu ste nakon svega razmišljali?

- Prva želja svakoga od nas branitelja bila je da se vratimo s oružjem u Vukovar, odnosno da ga vojno vratimo. Nikad nisam razmišljao o mirnoj reintegraciji. Volio bih da je bila vojna operacija, jednako kao kad je oslobođen Knin. Zato sam se u Splitu i prijavio opet u vojsku jer mi je ostanak u vojci garantirao da ću biti sudionik akcije kada se bude oslobađao Vukovar.

Kako je izgledao vaš povratak nakon mirne reintegracije?

- Na ljeto 1998. godine sam opet došao ispred svoje kuće. U međuvremenu je u njoj živio jedan Srbin, koji je išao s mojim bratom u školu. Najavio sam mu svoj dolazak da slučajno ne bi bilo zaključano, ali oni su već bili iselili, nisu htjeli da ih zateknem, tako da sam našao praznu kuću. Moja kuća nije bila srušena, ali ona od moje supruge, koja se nalazila blizu Vodotornja je bila sravnjena sa zemljom.

Što ste našli u kući po povratku?

- Ništa osim dva prazna ormara. Ja danas nemam niti jednu sliku iz djetinjstva. Sačuvao sam pet fotografija koje sam nosio cijelo vrijeme borbi, a na njima su članovi moje obitelji, plus djevojka, s kojom sam se kasnije oženio u Splitu. Jedno vrijeme smo tu kuću dali na korištenje jednoj obitelji iz Posavine, a potom smo otac i ja sjeli i dogovorili se da ćemo je prodati. Svi smo preselili u Split, gdje i danas živimo. Ja sam ovdje zasnovao obitelj, a roditeljima je i dan danas teško otići u Vukovar. Kažu da je najveći stres u životu izgubiti dijete. Josip je meni bio brat, družili smo se, izlazili zajedno, a kad smo odrasli tri godine nisu bile velika razlika. No, danas ja imam dvije kćerke, Anja i Mia se zovu, te znam da je roditeljska ljubav nešto posebno.

Odete li još prema Vukovaru?

- Par puta godišnje. Imam vjenčanog kuma u Vukovaru, njemu je brat također ubijen na Ovčari, a imam i kuma ovdje u Kaštelima, koji je također izgubio brata u ratu. Što se Vukovara tiče, sve se stisne u par dana, a onda više nikoga nemate do sljedeće obljetnice pada. Taj grad je danas kao slijepo crijevo. Tu je kraj, tu se nešto završava. Da bi grad živio mora biti protočan. Cijelo vrijeme nitko nije uspio oživjeti taj grad. Ljudi koji su se vratili opet moraju slati djecu vani, ali to je i problem cijele Slavonije. Umire grad kada nema djece i omladine, a svake godine je sve manje i manje ljudi. Ja dođem na pet, šest, deset dana i bude mi lijepo sa starim prijateljima, ali nisam više mjerodavan za opisati kako im je, s obzirom da dugo živim u Splitu.

Kako vas je prihvatio Split, imaju li ljudi osjećaj koliko su Vukovarci propatili?

- Nailazio sam i na loše reakcije, ali krećem se uglavnom među ljudima koji su prema nama pozitivni. Dosta novih prijatelja sam stekao i kroz nogomet. Ja sam u mladosti igrao rukomet za Borovo, a sada branim u 2. Veteranskoj nogometnoj ligi za momčad Kljaci i okružen sam jako dobrim ljudima.

Poruka za kraj...

- Na ovu 25. obljetnicu čujem da će u kolonu u Vukovaru predvoditi branitelji, a ne političari, i to mi je posebno drago. Smatram da baš branitelji i zaslužuju povesti kolonu sjećanja na sve Vukovarce koji su pali u borbi za obranu grada.