Jure Župa, prvi pripadnik 4. brigade koji se popeo na kninsku tvrđavu: I danas se naježim kad se sjetim kako sam se osjećao '95. godine

Prije 22 godine Hrvatska je vojska izvela završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu akciju 'Oluja', kada su u samo 84 sata hrvatske vojne i redarstvene snage oslobodile gotovo petinu države. Nakon četiri godine okupacije pobunjenih Srba, oslobođena su područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu, a omogućene su i oslobodilačke akcije u susjednoj Bosni i Hercegovini. Bila je to najveća i najpoznatija akcija HV-a  koja je označila kraj Domovinskog rata.

S posebnim ponosom tih se dana sjeća Jure Župa, umirovljeni časnički namjesnik u 4. gardijskoj brigadi i prvi pripadnik te brigade koji se popeo na kninsku tvrđavu. I danas se naježi kad se prisjeti kako se osjećao 1995. godine u trenucima neposredno prije nego su krenuli u oslobodilačku akciju.

- Svi smo bili napeti i samo smo čekali. Kad smo krenuli bilo je kao kada kreću lovci. Bilo je brzo, Srbi su pobjegli, ali naš moral je bio na visini. Amerikanci uče o 'Oluji' i uvijek ističu važnost morala, jer sve oružje ništa ne znači bez morala. Kad vojnik ima moral, to je nešto najjače. Kad smo ulazili u Knin dobio sam jedan metak kroz gače, samo mi je kožu okrznuo, a toplinu drugog sam osjetio na licu. Ispod mosta u Kninu smo se našli sa 7. brigadom. Nije mi jasno kako je to tako brzo završilo - priča Jure Župa kojeg je najviše iznenadilo to što su Srbi pobjegli iz Knina unatoč znatno boljem naoružanju.

- Mislio sam to je glavna akcija, bit će krvi do koljena. Išli smo srcem, više nego pameti i taktikom. Da su nam napravili neku zasjedu, ne bi ni mi tako brzo napredovali, a mogli su napraviti čuda. Ne vjerujem da bi nas uspjeli zaustaviti jer nas je nosilo srce, ali bi nas više poginulo. Na našem području su uvijek neke politike, uvijek neki ratovi, neki savezi, a ni jedan savez nam nije donio dobro, pa da jedan put imamo svoju neovisnu državu Hrvatsku. Neopisiv osjećaj – kaže Župa koji je sada aktivan u Udruzi veterana 4. gradijske brigade.

Osim što u njemu budi osjećaj ponosa i zajedništva koje se danas rijetko kada osjeti, 'Oluja' ga kaže ujedno i boli. Ponajviše zbog odnosa političara, javnosti i nekih medija prema braniteljima. 

- Odlazak u rat bio je moja sveta dužnost, kao što smatram da je to bila dužnost svakog Hrvata. Prošao sam cijeli rat, ne volim se hvaliti, ali jedan sam od prvih ljudi koji je ušao u Knin. Ne patim od toga, bilo je i drugih branitelja sa mnom, ali je valjda red da jednom neki koji su negdje došli prvi dignu tu zastavu, a ne političari koji se ponašaju kao da ne vole našu zemlju. Kao udruga dobili smo samo dvije akreditacije. Pa za koga je to, za političare? – ljutit je Župa koji kaže da su mu državni blagdani poput 'Oluje' praznici za dušu.

- Napunim baterije, vidim prijatelje. U rat smo išli sa svih područja Dalmacije, nakon završetka se svatko vratio svojim obiteljima i danas kad se vidimo izgrlimo se, izljubimo i ja sam danima nakon toga pun energije – opisuje.

Nije jedini branitelj koji kaže da se nije borio za ovakvu Hrvatsku.

- Mi smo živi, a najteže mi je kad se sjetim prijatelja koji su poginuli. Marsela Dvornika koji je bio prehrabar, a poginuo je jer je išao uštedjeti jednu bombu. Bila je Maslenica, u jednoj kući su bili četnici, ubacio je bombu u jednu prostoriju, mislio je da je druga prazna. Nismo imali dovoljno oružja i htio je uštedjeti, ali je iz te prostorije izašao četnik i sasjekao ga, a naši se političari toliko razbacuju s novcem. To mi je bio jedan od najtežih trenutaka u životu - prisjeća se Župa kojem je nateži dan u životu bio, kaže, onda kada je otišao u mirovinu.

- Kažem da je to moje ranjavanje. Imao sam 31 godinu, a poslali su me zato što sam imao visok čin kojeg sam dobio za neke izvanredne pothvate, iako ja to nisam smatrao nečim posebnim, to je bila moja dužnost. Padobranac sam, bio sam prvak države u petoboju, najbolji vojnik, imam orden Nikola Šubić Zrinski za hrabrost i još dosta toga. Ne volim o tome pričati jer ispada da se hvalim, ali najboljeg vojnika oni šalju u mirovinu, a onaj što je bio smotan ili se nije imao hrabrosti suprotstaviti ili se skrio negdje, on je ostao jer on može napredovati. To me povrijedilo, to me boli i to me u tom trenutku slomilo - kaže Župa koji danas igra balote i trenira.

Kad mu je najteže ode na Žnjan, Marjan ili u teretanu i kaže da mu je to najbolja terapija. Istinske branitelje, ističe, najviše boli to što im nije omogućeno da lako riješe svoj status.

- Ako nisi ranjen, ostaje ti samo PTSP, jer ako nemaš PTSP imaš samo 30 posto mogućnosti. Dakle, ja moram sebe proglasiti ludim da bi ostvario svoja prava. To je dno dna! Livnjaci nam svake godine rade feštu iz zahvalnosti što smo ih obranili, a naši u Saboru su se i oko toga prepucavali i tvrdili da smo išli u avanturu. Branili smo naš narod, zar smo trebali povući liniju na Kamenskom!? To nas branitelje boli – razočaran je Župa koji naglašava da se ne bi osjećao čovjekom, vojnikom, ni ratnikom kad bi u ratu nekog zarobljenika ubio. 

- Kada se dogode neke stvari u akciji to je druga stvar, ali ratne zločine će svatko normalan osuditi. Mi smo ratovali na svom terenu, prošao sam cijeli rat i, iskreno, ja tih zločina nisam vidio. To ne mora značiti da ih nije bilo, ali ja ih nisam vidio. Neka se istraži jer svaki čovjek koji će ubiti neku babu, dijete, starca, ženu ili nekog nemoćnog nije normalan u glavi. Oni tvrde da su to bili civili, ali u ratnom području ne bi trebalo biti civila i mislim da bi takve stvari trebali rješavati neki vojni sudovi. Osim toga, vidi se kako je netko poginuo, a granata ne bira. Kada smo išli na Knin rekli su nam da ga ne palimo i ne uništavamo jer je to naš grad, tako je i bilo. Oštećen je minimalno. Svatko će osuditi zločin, ali to sve treba dobro ispitati. Imamo primjere u Vukovaru gdje žene govore da njihovi silovatelji iz rata sada rade u našoj policiji. E, to je Bogu za plakati - smatra Župa.

Posebno je ljut na hrvatske političare za koje kaže da nisu u stanju obraniti ni istinu za razliku od srpskih koji uspješno brane i laži. 

- Zna se čega se treba uhvatiti i što su svetinje. To sve branitelje boli. Nismo bili profesionalna vojska, ne tražimo puno, ali tražimo da nas se malo više cijeni. Ne mrzim Srbe, nemam ništa protiv njih, ali dalje od nas. Spalili su Vukovar i sad bi ih Vukovarci trebali ponovno primiti otvorenih ruku. Nije pitanje hoću li ja nešto oprostiti ili ne, to nije do mene, to je do Boga, ali svatko mora odgovarati za ono što je napravio. Mi smo šetali Kninom slobodno i ponosno kao da po Zagrebu šetamo. Oslobodili smo naš kraljevski grad, a Srbi će uvijek imati težnje prema našem teritoriju, samo bi volio da naši političari to shvate - tvrdi Župa te pojašnjava kako su ga posebno razočarali jer je Hrvatska zemlja s ogromnim razvojnim potencijalom, a 'nama je uvozna dinja bolja od domaće, samo zbog provizije u nekom ministarstvu'.

- Kako ćemo ići naprijed, ako ne odgovara kompletna struktura u Poreznoj upravi jer su štitili Todorića?! Problem je što kod nas nema odgovornosti - kaže Župa koji se prisjetio i kako su se svi ponovno ujedinili kada su nedavno branili Split od vatrene stihije. 

- Organizirali smo se u minut. Razočaran sam i s civilnom zaštitom koji postoje samo na papiru. Nemaš se što bojati, kako je Bog odlučio tako će biti. Uvijek idem tako kršćanski. Kad sam skakao iz aviona, imao sam samo dvije opcije: padobran će se otvoriti ili neće. I što se onda imaš bojati?! Ja sam imao naredbu svog zapovjednika, Argentinca, koji nam je na početku rata održao obuku s kojom sam izdržao cijeli rat, koji nam je rekao: 'Idemo na teren svi, ali se nećemo svi vrati'. Lako je sad pričati, svi smo mi branitelji, ima nas pola milijuna, a kad je trebalo, nije nas bilo pet - zaključio je Župa.