Kada je Sinj bio turski grad...

U srednjem dijelu svoga toka Cetina će, prije nego li uđe u kanjon kojim teče do svoga ušća, proći kroz prostrano Sinjsko polje. U sjeverozapadnom uglu polja, na jednom istaknutom brežuljku s kojega pogled puca gotovo u svim smjerovima, smjestio se srednjovjekovni sinjski Grad. Još u prapovijesti te ranijem razdoblju rimske antike, na tom se mjestu nalazio Osinium, utvrđeno naselje ilirskih tj. delmatskih Osinijata, posvjedočenih na jednom natpisu koji spominje genija, duha zaštitnika naselja. Žarišta života tijekom rimske antike u dolini Cetine su kolonija Aequum (Čitluk) te vojni logor Tilurium (Gardun kod Trilja).  

Danas smo prilično sigurni da strateška važnost ovog položaja raste u nesigurnim vremenima kasne antike jer tadašnji kaštel Asinio ili Asinium predstavlja jedno od utvrđenja koja u 6. i  7. stoljeću imaju zadaću braniti obalu i široki prostor unutrašnjosti Salone - glavnog grada rimske provincije Dalmacije. Sinjska utvrda tijekom ranog srednjega vijeka postaje administrativnim središtem Cetinske županije (kasnije i kneževine) koju još u 10. stoljeću spominje bizantski car-pisac Konstantin Porfirogenet (945.-959.).  Međutim, ono što danas vidimo na sinjskom Gradu pripada vremenu razvijenog i kasnog srednjega vijeka te kasnijim intervencijama iz razdoblja turske i mletačke uprave.

U srednjovjekovnim izvorima Sinj se prvi put spominje 1341. godine. Već 1345. godine postaje glavno sijelo moćne velikaške obitelji Nelipića. U tom trenutku Sinj je kraljevska utvrda, '...castrum regale Zyn...'. Tijekom sljedećih stotinu godina kneževi Nelipići postaju najmoćniji feudalci na ovim prostorima. Sinj u to vrijeme poprima obrise malog srednjovjekovnog grada, koje će zadržati do prve polovice 18. stoljeća. Nakon Nelipića Sinjem vladaju različite feudalne obitelji od kojih se ističu Talovci.  Vrijeme je to sve većih turskih pritisaka koji kulminiraju krajem  15. i početkom 16. stoljeća. Godine 1516. Sinj će osvojiti Turci koji u njemu smještaju sjedište nahije (najmanja administrativna jedinica u Osmanskom carstvu). Iz druge polovice 16. i prve polovice 17. stoljeća sačuvano nam je nekoliko mletačkih i turskih opisa Sinja. Dalmatinski providur G. Foscarini govori o vrlo lošem stanju sinjske tvrđave s obzirom da nema topova jer su odneseni u Knin a podgrađe nema niti bedema. Na Gradu tada žive Turci, a u podgrađu Turci i kršćani. U vrijeme posjeta Evlije Čelebije Sinj je loše naoružan i slabo utvrđen grad oštećenih bedema koji su dijelom popravljeni tijekom njegovog boravka u gradu i okolici. U tvrđavi i pod njom živi par stotina ljudi. U utvrdi se nalazi Careva džamija, spremište žita i nekoliko kuća, dok dizdar i ostala turska gospoda žive u utvrdi, vjerojatno u srednjovjekovnom kaštelu. Evlija Čelebija naglašava lijepe vinograde oko grada dok okolne obronke Svilaje (pa i samu planinu) zove Smokova gora.  

U turskoj vlasti Sinj ostaje do 1686. godine. U noći 28. rujna te godine, nakon višednevnih napada topništvom, započeo je veliki juriš na grad. Turci su se povlačili iz jednog u drugi utvrđeni prsten do samog vrha utvrde gdje su se na kraju predali. U napadu, pod vodstvom dalmatinskog providura Girolama Cornara, istaknuo se između ostalih i splitski pjesnik Jerolim Kavanjin. Čuvenom drniškom (zagorskom) harambaši Mati Nakiću junaštvo u napadu na Sinj poslužilo je da vrati izgubljeno povjerenje svojih Zagorana. 

U desetljećima koja slijede, obnavlja se život u Sinju i okolici. Doseljava se veliki broj novog stanovništva, preci gotovo svih današnjih Sinjana i Cetinjana. Najviše naroda dolazi pod vodstvom fratara s područja Rame (na granici Hercegovine i srednje Bosne), ali mnogo ih dolazi i iz Hercegovine ili obližnjih Poljica. Iz Rame fratri donose i Gospinu sliku, a pod sinjskim Gradom grade novu crkvu i samostan. Oko 1713. godine započinje gradnja Kamička, male zvjezdolike utvrde s bastionima (danas se na njoj nalazi kula sa satom) te kvartira za smještaj mletačke konjice (danas Alkarski dvori). Na gradnji crkve, samostana i Kamička angažirani su graditelji iz poznate obitelji Macanović. 

Međutim, u siječnju 1715. godine dalmatinskom providuru koji tada boravi u Sinju Turci najavljuju novi, tzv. Mali rat. U srpnju 1715. godine mačkule s Prologa (prijevoja s manjom utvrdom na Kamešnici) najavljuju pokret goleme turske vojske iz Livanjskog prema Sinjskom polju. Turci pokušavaju zauzeti Grad koji grčevito brani stotinjak Sinjana i Cetinjana pod vodstvom mletačkih časnika i fratara od kojih se istakao fra Pavao Vučković. U noći pred blagdan Velike Gospe (15. kolovoza) Turci se povlače. U zahvalu za pomoć, sinjski providur Balbi s časnicima odmah je sakupio 80 zlatnika za izradu križa i zlatne krune za Gospinu sliku. Pri dnu krune urezane su riječi: In perpetuum coronata triumphat - Anno MDCCXV (Zauvijek okrunjena slavi - godine 1715.). U čast veličanstvene pobjede nad Turcima, Sinjani svake godine u kolovozu tradicionalno održavaju viteški turnir, poznat u cijelom svijetu kao Sinjska alka. Nakon ovog rata granica s Turcima se pomiče dalje prema sjeveru i istoku, a Sinj započinje svoj razvoj koji će se više koncentrirati na podnožje Grada i okolicu franjevačkog samostana. 

Srednjovjekovni sinjski Grad sastojao se od tri dijela. Sudeći prema kasnijim prikazima te sačuvanim opisima na vrhu brda nalazio se dobro utvrđen kaštel Nelipića, visokim bedemima odvojen od ostatka grada. Danas je nažalost uništen i sačuvan samo u arheološkim ostacima. Drugi prsten bedema okruživao je prostor oko kaštela dok se treći dio, vjerojatno stambeni, formirao na južnoj padini brda. Taj je dio također imao svoje bedeme i kule koji su danas najbolje sačuvani i koji se obnavljaju već nekoliko godina. Nakon oslobođenja od Turaka uz taj južni potez bedema gradi se nekoliko topničkih položaja. Sa zapadne strane izvan bedema u isto vrijeme podignut je korlat, odnosno drvenom palisadom utvrđeni prostor koji je uvelike stradao za vrijeme opsade 1715. godine. Dio srednjovjekovnog naselja nalazio se i na padinama ispod Grada, posebno s njegove južne strane. U 14. stoljeću se na ruševinama ranokršćanske crkve (u blizini zaseoka Župići) podiže franjevački samostan i crkva sv. Marije, sjedište Cetinske franjevačke kustodije. Za rad na toj crkvi angažiran je u 15. stoljeću jedan od najvećih hrvatskih kipara, Juraj Dalmatinac.

Već u prvoj polovici 17. stoljeća sinjski Grad polako gubi svoju stratešku i vojnu važnost. Godine 1769. tvrđava je znatno uništena u jednom od čestih potresa, a 1809. godine ruševine Grada minirali su Francuzi.