KANDIDATI PRIVATNO Siniša Vuco nam je otkrio najsmješniju situaciju u životu, priča je nevjerojatna

Mjesto rođenja: Split 

Godina rođenja: 1971.

Nadimak: Za moje prezime Vuco mnogi su mislili da mi je nadimak

Obitelj: Oženjen, četvero djece

Škola: Osnovne škole Kaštel Gomilica i Blatine-Škrape, a srednja škola MIOC 

Uspjeh u školi: Osnovna odličan, srednja od vrlo dobar do dovoljan 

Fakultet: Studirao nisam, odmah nakon srednje škole sam postao profesionalni glazbenik

Životni moto: Volim piti i ljubiti

Vozim: Audi Q 3

Nekretnine: Stan i kuća

Inspiracija: Lijepe žene, a svaka je lijepa na svoj način

Na mene najviše utjecao: Život

Trenirao: Košarku

Hobi: Crtani stripovi

Omiljeni sport: Nogomet i borilački sportovi

Omiljeni klub: Hajduk i Jugoplastika (Split)

Omiljena serija: Dinastija, Prosjaci i sinovi, Malo i Velo misto, Crna guja, U autobusu

Omiljeni voditelj: Pok. Željko Malnar

Omiljeni kolumnist: Pok. Slaven Letica

Sportaš: Pok. Jurica Jerković, Blaž Slišković i Ivan Gudelj, Rato Tvrdić, pok. Branko Cikatić i pok. Mate Parlov

Glazbenici i grupe: WASP

Pjesma: Hotel California

Knjiga: Kad sam bio dijete 'Junaci Pavlove ulice', a kasnije 'Na Drini ćuprija'

Najdraži film: Sve od Clinta Eastwooda i Brucea Leeja

Boja: Plava, žuta i crna

Kafić: Puno splitskih kafića i restorana volim, teško mi je izdvojiti, također i u ostalom dijelovima Hrvatske jer gdje god dođem, hvala Bogu, dobrodošao sam

Kućni ljubimac: Moj mačak Tigrić, moja obitelj ga zove Milky. I sinov pas Oskar, ja ga zovem Pastazara

Vic: Svi vicevi moga kuma Ivana Svaline Svale i vicevi našeg pok. prijatelja Ante Mladena Kosora

Gdje kupujem hranu: Kupuje moja supruga Jela, zvana Jelena

Odjeća: Do korone sam kupovao odjeću u inozemstvu (jer me skoro pa nitko ne bi prepoznavao pa bi mogao opušteno sve to isprobavati), a sada odem povremeno u neki trgovački centar i kupim odjeću i obuću koja mi je ugodna i udobna bez obzira koje su marke

Frizer: U Splitu kod Ankice i Darije, a kad se zateknem u Zagrebu, kod mog legendarnog staroga brice Ivana Prgometa ili kod mlađeg Ivana u susjednom frizerskom salonu

Slobodno vrijeme provodim: Kući, gledam TV ili čitam crtane romane tj. stripove 

Jelo: Ima ih više

Najčešće jedem: Riblja vrela juha i kvalitetno meso s gradela

Horoskopski znak: Bik

Šetnja: Volim u večernjim satima ili čak noću šetati splitskim ulicama

Plaža: Najdraže plaže su mi splitska na Trsteniku i Torac u Kaštel Gomilici

Najljepši dio Splita: Split je najljepši kao cjelina! U tome je najveća draž Splita grada! 

Kvart koji mi nije po guštu: Svaki kvart ima nešto svoje što ga čini specifičnim i različitim od drugih i svaki splitski kvart je mali simpatični gradić za sebe!

Kino: Puno volim kino, kao dijete u Kaštelima i poslije kao srednjoškolac u Splitu sam stalno volio ići u kino, ali stjecajem okolnosti nisam bio u kinu 25 godina

Omiljeno piće: Hladna voda, bijelo vino i mlijeko iz tetrapaka koje mora biti također hladno! 

Štetne navike: Ne mogu se sjetiti, ha, ha

Trava: Travnjak poljudske ljepotice

Najluđe što sam napravio: Vjerojatno ulazak u politiku, ha, ha

Najneugodnija situacija: Nema toga kod mene

Najsmješnija situacija: Bilo ih je podosta, ali evo nešto zanimljivo. Prije 17, 18  godina moj kum Krešo Domazet mi je dao adresu Sonny izdavačke kuće u New Yorku da posnimim neke pjesme na engleskom i odnesem tamo. Ja sam to tjednima snimao, sjeo na avion, odletio u Ameriku, došao na odredište i shvatio da na toj adresi ne postoji nikakav Sonny. Kada sam nakon toga iz hotela nazvao kuma da ga pitam o čemu se radi, on je uzviknuo: 'Pa ti si stvarno otišao u Ameriku?!' Kazao mi je da mi je zaboravio reći da je gospođa koja mu je to rekla sve izmislila! Ali ja sam već bio otišao i lutao New Yorkom sa snimkama u rukama, nisam mogao vjerovati što mi to govori! Srećom, imao sam tamo prijatelje porijeklom iz Dalmacije koji su me 15 dana ugostili, čak sam i otpjevao jedan koncert za njih i dva tjedna se proveo u NY i odmorio se, ali, vjerujte, nije bilo baš ugodno dok sam zjapio u ogromnu zgradu u centru New Yorka, preletjevši ocean da bi saznao da to uopće tu ne postoji i cijela priča je bila fix ideja i izmišljotina kumove, da se blago izrazim, čudne poznanice. Kreši sam oprostio 'nesporazum' jer kad sam se vratio u Europu ugostio me je tjedan dana u Hamburgu, gdje on živi, pa sam se i tamo nauživao. Također sam 2001. kasnio na avion koji je letio za Los Angeles s presjedanjem u Frankfurtu, pa sam zvao tetka Milana u Trogir, inače liječnika, da što prije ode na aerodrom u Kaštelima i zamoli osoblje Croatia Airlinesa da me sačekaju s letom 15, 20 minuta da još nešto imam u studiju pozavršavati (to može posvjedočiti moj producent Živog blata Ivica Čović Pipo) i zatim odjurio na aerodrom direktno iz studija i nekako stigao na vrijeme. Doduše, malo su me sačekali, nisam se stigao spakirati nego sam tek, mislim na presjedanju u drugi avion u Frankfurtu, supruzi javio da neću doći na ručak kući jer sam se nešto morao zaletit do Los Angelesa (kao da sam otišao do Solina, a ne na zapadnu obalu Amerike). Također sam nosio snimke mojih pjesama koje su mi zamalo ostale na aerodromskom kiosku, gdje sam kupovao crtane romane, tako da su mi, prije samog ulaska u zrakoplov, policajci splitske zračne luke trčeći u zadnji čas donijeli trake s pjesmama koje su bile u običnoj najlonskoj kesi. Godine 1993.,  kad nije bilo mobitela, sam kao 22-godišnjak promašio zapadni Berlin i otišao kilometrima dalje u istočni Berlin dok je prepuna diskoteka Sokol čekala da se pojavim i nastupim. Sreća, imao sam kod sebe vizit kartu od gospodina Bučića, prijatelja mog pok. oca Luke kojem sam nekako objasnio gdje sam. To je otprilike udaljenost kao Split - Zadar, on me je htio odvesti odmah u disko, al' ja nisam htio dok nisam oprao moju dugu kosu, a za to vrijeme su Trio Gušt morali satima zabavljati nervoznu publiku dok se glavna zvijezda večeri nije pojavila, ha, ha. Naravno, kad sam napokon stigao, rasturio sam i napravio jedan od najboljih koncerata ikad za naše iseljenike. Kako mi je nedavno jedna prijateljica rekla, na sve što vrijedi mora se malo sačekati. 

Najveći strah: Što sam stariji, sve je više strahova, al' sve se manje bojim!