KNJIGA O BRAĆI PO ORUŽJU I SVJEDOČANSTVU VJERE 'Zaspao sam za volanom, a onda se preda mnom pojavio on...'

Brigadir Hrvatske vojske Ante Čokolić autor je knjige '23_Ni ovo nije bija moj dan' koja upravo doživljava svoje drugo, dopunjeno, izdanje. Promocije ovog djela o ratnom putu veterana 4. gardijske brigade postale su diljem Hrvatske događaji puni emocija, a Čokolić bi primjerak knjige besplatno darovao obiteljima poginulih u Domovinskom ratu, a redovito bi financijski pomogao familijama čiji su članovi bili na prvoj crti i danas su materijalno ugroženi. U novom izdanju će se naći priče o još 15-ak boraca. Autor naglašava da njegova knjiga ne govori samo o 'braći po oružju' nego i o vjeri, pa će se stoga u novom izdanju biti opisan i događaj u kojemu je, po Čokolićevom uvjerenju, sam Bog imao ulogu.

- Nakon prve promocije u Splitu, 10. lipnja prošle godine, moja knjiga je došla u ruke sestre mog najboljeg prijatelja, pokojnog Miljenka Zečića Mike, ona do tada nije ni znala da smo bili toliko dobri. Izrazila je želju da dođem do njene obitelji. Dana 10. srpnja 2023. išao sam u Blato na Cetini na prijateljev grob, a nakon toga došao do njene obitelji, gdje sam se zadržao 4-5 sati. Bila je nedjelja popodne, vraćao sam se za Split, a na brzoj cesti Klis-Solin prije ulaska u zadnji tunel sam zaspao za volanom. Nedostajalo je par metara da udarim u željeznu ogradu i tada se moj pokojni prijatelj Mike pojavio ispred mene, cijelom svojom figurom, njegovo lice, njegov glas, sve njegovo, bio je u maskirnoj odori, te mi glasno povikao: 'Ante, probudi se!'. Trznuo sam se, probudio, ispred mene je bio zid. Naglo sam okrenuo volan, 'plesao' po cesti lijevo-desno i uspio ući u tunel. Nikoga u tom trenutku nije bilo oko mene, što je dosta čudno jer se radi o jednoj od najprometnijih cesta. Netko će reći da je to bila sreća ili slučajnost, a ja ću citirati meni nepoznatog autora: 'Slučajnost je potpis Boga kad želi ostati anoniman'. 

Ante Čokolić na splitskoj promociji svoje knjige i na kalendaru legendarne 4. brigade tri desetljeća ranije

Samo pisanje knjige, kaže nam Čokolić, također nije bilo uobičajeno, kao da nije pisao sam...

- Prije 5-6 godina sam pokušao pisati na nagovor jedne prijateljice, ali nije išlo. Napisao sam 20 stranica i - ne ide. No, kada sam završio u splitskoj bolnici, osjetio sam da je došlo vrijeme, ponio sam debeli rokovnik i 10 kemijskih olovaka, te sam za četiri dana sve napisao. Pisao sam 19 do 20 sati dnevno bez pauze, praktički nisam išao ni u WC ni na ručak. Vratio sam se u to vrijeme i konkretne akcije, kao da s rokovnikom i kemijskom hodam između nas i četnika, gledam njih, gledam svoje prijatelje i sebe i zapisujem što vidim. Oni pucaju, mi pucamo, a mene nitko ne primjećuje. Toliko mi se sjećanje vratilo da sam vidio broj tablica autobusa s kojim smo išli u akciju. U ovom trenutku to ne bih mogao ponoviti. Namjerno sam pisao kemijskom jer sam želio svojoj djeci ostaviti autentičan zapis. Kada sam poslije pretipkavao tekst na računalu, malo sam ga dorađivao i skraćivao, a ovo na papiru je bilo izvorno iz duše. Neka moja djeca imaju taj izvorni rukopis.

Suze heroja

Na prvoj promociji knjige u Splitu skupilo se oko 800 ljudi, bilo je vrlo emotivno, čak i suza...

- Na određene stolice sam napisao 'Pripadnici 1. satnije', a kada sam krenuo s izlaganjem pozvao sam ih da ustanu. Nisu znali što ću napraviti. Prije nego su se ustali, civilima sam rekao: 'Vi se često pitate gdje su heroji Domovinskog rata, kako oni izgledaju, kako prepoznati ljude koji su nam donijeli slobodu i obranili narod'. Kad su se oni ustali, rekao sam: 'Evo, to su ljudi koji su vam donijeli slobodu'. Oni su bili tako ponosni, neki su i zaplakali, a poslije mi je većina rekla da im je to jedan od najsretnijih trenutaka u životu. Zvali su me kasnije i zahvaljivali što sam im vratio dostojanstvo i ponos što su bili vojnici.

Na toj splitskoj promociji i on je vidio neke ljude s kojima se još od devedesetih ne druži.

- Okupila se stara ekipa iz '91., a koliko nam je svima to bilo važno možda najbolje oslikava to što je došao i Ivan Križanac Prsan, on je u međuvremenu umro prošle godine na Božić. Imao je problema sa srcem, a kada je bila promocija u Splitu, prijatelji su mu rekli da ne ide zbog velikih zdravstvenih problema. On im je odgovorio: 'Doć ću na Antinu promociju, pa makar umro na njoj'.

Knjiga je zainteresirala i mlade, održao je promociju u Medicinskoj školi u Bjelovaru i u Hrvatskom vojnom učilištu.

- Kako sam ja završio Medicinsku školu, učenicima sam govorio o tome koliko mi je to pomoglo u ratu. Izravno sam zbog tog znanja spasio 4-5 ljudi, a često kažem da nisam spasio njih pet, nego na stotine jer ti ljudi sada imaju djecu, imate će unuke... Predavanje je trajalo tri školska sata, a učenici nisu željeli pauzu, nego su mi postavili dosta pitanja. Djeci i mladima treba pričati o Domovinskom ratu, moraju znati da je netko, ne tako davno, u njihovoj dobi dao život da bi oni uživali u slobodi i svemu što imaju. Često čujem rečenicu: 'Meni je otac bio u ratu, ali ne znam u kojoj brigadi'. To je dokaz da ljudi nisu doma pričali gotovo ništa o ratu, a to je greška, trebamo pričati o svojoj slavnoj povijesti. Ako mi ne pričamo našoj djeci, tko će? Posebno mi je drago što sam imao priliku napraviti promociju knjige u Hrvatskom vojnom učilištu među svim razinama časničke i dočasničke izobrazbe, a pogotovo što sam je prezentirao kadetima. Reakcije budućih časnika Hrvatske vojske me oduševila, toliko su se uživjeli, imali su brojna pitanja. Rekao sam im da su oni za mene najbolji dio hrvatskog društva i da će sigurno odgovoriti izazovu vremena, što god bilo. 

Čokolić na promocijama motivira suborce da i oni pišu...

- Iz moje satnije Đuro Kovačević je napisao knjigu 'Tako je pisao Ajant'. Nećkao se, nagovorili smo ga. Razina satnije je idealna za pisanje jer su tih 60-70 ljudi po 24 sata dnevno bili skupa. Kad si s nekim 4-5 godina na prvoj crti, znaš ga u dušu, nema tu prevare, pa su opisi personalizirani i pogođeni. Za Milana Vukovića Vuka, koji mi po godinama može biti otac, napisao sam da sam vidio u cirkusu i lava i tigra, ali nikad dresiranog vuka. Čovjek me zagrlio i plače, suza suzu goni. Imao sam potrebu to napisati zbog tih ljudi, njihove djece i unuka. Da pročitaju i kažu: 'Vidi što je moj dida bio hrabar, uništija je tenk, častan je bio u ratu...'

Snimanje filma

Knjiga '23_Ni ovo nije bija moj dan' će, kako stvari stoje, doživjeti i ekranizaciju.

- Krenuli su pregovori za snimanje filma. Neću otkrivati ime redatelja, ali mogu reći da se radi o najjačem našem redatelju kada je ratna tematika u pitanju. Pročitao je knjigu, oduševljen je, radi se o časnom čovjeku i počašćen sam što je prihvatio sudjelovati u projektu. Ne znam što će sve pretočiti u film, ali svakako bih volio da neke priče ne budu izostavljene, a želja mi je i da dijelom budu snimljene na autentičnim lokacijama tako da bude što vjerodostojnije. Nadam se i da će neki od mojih suboraca biti statisti.

Na korice novog izdanja knjige dodao je fotografiju Adidas tenisica s kojima se 1991. uputio na ratište u Kruševo, a još neko vrijeme se borio u njima jer nije bilo čizama njegovog broja.

- Nikad nisam rekao da sam bio najveći fajter u satniji, ali sam uspio izdržati svih pet godina na prvoj crti, prije svega zbog svoje 'braće po oružju'. Računao sam da ako napustim satniju i prijeđem, recimo, u logistiku, da bi to bila izdaja i osjećao bih se krivim ako bi netko poginuo, a ja nisam bio tu da pomognem. U svojoj glavi sam posložio da te ljude ne smijem napustiti po cijenu života. Bio sam dijete. Da me se krivo ne shvati, mi bismo podržali svakoga tko bi nakon par godina na prvoj crti osjetio da se mora povući, kada bi rekao: 'Ja više ne mogu'. Svaka čast, otukao si svoje. Nije ni logistika laka, ni topništvo, ali biti pješak ili izvidnik je ipak najteže.

Najponosniji je, rekao nam je, što je njegov ratni put 'čist kao dječja suza'.

-  Nitko iz moje satnije nijednu ludost u ratu nije napravio. Četnici su minirali temelje crkvi, a mi njihove ne bismo ni za kvaku takli. Iz ludila rata izašli smo neokaljani, to je najvrjednije, mirno spavamo.

Čokolić kaže da ga je kroz život motivirala misao da će ako ne odustane, ako radi dobro, jednog dana ponovno zaslužiti susret s najboljim prijateljem Mikom. Ili kako je Pablo Coello sročio: 'Ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli svemir se uroti da ti pomogne'. Zato ćemo za kraj donijeti dio teksta iz knjige u kojem piše o svom poginulom najboljem prijatelju. Ta ga je vijest zatekla  17. travnja 1993., bio je na odmoru i u ruci mu je bila čaša, koja je pukla kada je čuo strašnu informaciju.

'Na području Popovog polja kao pripadnik 114. brigade HV-a 17. travnja 1993. poginuo je moj najbolji prijatelj Miljenko Zečić iz Blata na Cetini. Najtoplija i najiskrenija duša koju sam ikada upoznao. Bio je prepun dobrote. Imao je dar od Boga da drage ljude 'diže iz mrtvih'. Da ste najtužniji na svijetu, Mike je imao tu sposobnost da toplim i iskrenim osmijehom i riječima digne s dna, uzme za ruku i povede u sutra. Moj Mike je bio mladost, dječja dobrota i zarazni smijeh. Iskren. Nevin. Pošten. Vedar. Pozitivan. Bio je prijatelj. Od dana smrti postao je nečiji anđeo čuvar. U to sam siguran. Možda moj. Možda me baš on čuvao i vodio od 18. travnja 1993. do 10. listopada 1995., a vjerojatno i danas.'

Audio verzija članka može se poslušati ovdje: 

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija