KOLUMNA ANE MAJIĆ Perfekcionizam kod darovite djece i mladih

Prema mom dosadašnjem iskustvu, perfekcionizam je među prve tri karakteristike koje će roditelji darovite djece i mladih spomenuti kada ih opisuju. Kada smo polaznike Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije pitali koji im je najveći strah, značajan broj njih je naveo strah od neuspjeha, 'bojim se pogriješiti', 'bojim se da neću biti najbolji'… Pregled znanstvenih istraživanja na temu povezanosti perfekcionizma i darovitosti, međutim, upućuje na zaključak da među darovitima nema značajno više djece i mladih s elementima perfekcionizma u odnosu na njihove vršnjake kojima nije utvrđena darovitost. 

Što je u stvari perfekcionizam? Rado koristimo ovaj termin u svakodnevnim razgovorima, ali pitanje je znamo li na što se pojam perfekcionizam zaista odnosi. Jedna od prvih definicija perfekcionizma (Hollender, 1965., odnosno English i English, 1958.) opisuje perfekcionizam kao 'zahtijevanje od sebe i drugih više razine izvedbe nego što to situacija zahtijeva'. U novije vrijeme pojedinci s perfekcionizmom opisuju se kao oni koji 'postavljaju nerealno visoke standarde, rigidno ih se drže, a svoju vrijednost definiraju u terminima postizanja ovih standarda' (Shafran i Mansell, 2001). 

Domaćim rječnikom rečeno, perfekcionizam znači da dijete postavlja samo sebi visoke standarde (sve mora biti savršeno) i/ili procjenjuje da drugi od njega očekuju da je uvijek savršeno te misli da tim očekivanjima mora uvijek udovoljiti, zbog čega može imati brojne negativne posljedice. Još jednostavnije, perfekcionizam je postavljanje nerealno zahtjevnih ciljeva samome sebi, što neizbježno dovodi do neuspjeha i osjećaja bezvrijednosti. Neuspjeh ili sama mogućnost neuspjeha za osobe s perfekcionizmom predstavljaju kraj svijeta, a jedini način života je biti savršen.

Iako neki tvrde da je 'zdravi perfekcionizam' oksimoron (kao glasna tišina ili pametna budala), prema nekim autorima moguće je razlikovati zdravi i nezdravi ili adaptivni i neadaptivni perfekcionizam. Prema ovom pristupu, zdravi perfekcionisti mogu pronaći zadovoljstvo u svojim postignućima, dok nezdravi perfekcionisti nisu sposobni osjetiti zadovoljstvo jer u vlastitim očima oni jednostavno nikada nisu dovoljno dobri. 

Perfekcionizam se dugo direktno ili indirektno povezivao s darovitošću. Bloom (1985.) je zaključio da su daroviti pojedinci voljni uložiti značajan trud da bi postigli visoke standarde u izvedbi te da žele ostvariti svoju najbolju izvedbu, bez obzira na cijenu. Silverman i Golon (2008.) navode perfekcionizam među 'tipičnim osobinama darovitih', iako priznaju da je perfekcionizam jedna od najčešće pogrešno protumačenih karakteristika darovitosti. 

Objašnjavaju da težnje prema savršenoj izvedbi mogu biti rizični faktor za paralizu i niža postignuća ili izvor pozitivne, motivirajuće energije - strasti koja vodi prema neobičnim, kreativnim postignućima. Dakle, perfekcionizam može mijenjati odnos darovitosti i konačnog postignuća - ako ide u pozitivnom smjeru može voditi realizaciji potencijala, ako ide u negativnom smjeru može dovesti do podbačaja potencijalno darovitog pojedinca, odnosno do neostvarenja potencijala. Odnosno, težnja perfekcionizmu, ako se pravilno usmjeri, može postati jaka strana darovitog pojedinca. 

Ovo bi značilo da, ako pri pružanju podrške darovitom djetetu, utvrdimo da kod njega postoje i elementi perfekcionizma, bi trebali pokušati iz te situacije izvući maksimum, odnosno usmjeriti dijete na pozitivne strane perfekcionizma (težnja ispunjavanju visokih standarda, izvrsnosti, visoko postavljenim ciljevima, obraćanje pažnje na detalje), ali ćemo ga osnaživati da ne ide u negativnom smjeru (u redu je pogriješiti, ne mora uvijek sve biti savršeno i slično). 

Što kao roditelji možemo učiniti:

• Ponajprije, riješite se osjećaja krivnje. Osvijestite sebi da perfekcionizam uglavnom dolazi iznutra, da se radi o samonametnutim očekivanjima i zahtjevima od samoga sebe i ne krivite sebe za djetetov perfekcionizam (postoje situacije s nerealnim očekivanjima roditelja, ali to je sasvim drugi problem)

• Osvijestite svojoj djeci da, ako im nešto nije uspjelo iz prvog pokušaja, to nije isto što i neuspjeh te da ih neuspjeh ne čini nesavršenom osobom.

• Možda zvuči floskulasto, ali pogreške, neuspjesi i propali pokušaji su put ka uspjehu - popričajte o tome s djetetom, pričajte mu vlastite anegdote na tu temu ili pronađite primjere uspješnih ljudi koji su se puno pomučili dok nisu ostvarili svoje ideje (ima divnih inspirativnih citata na tu temu).

• Pohvalite proces: rad, trud, uloženo vrijeme i energiju, a ne samo konačni rezultat ('Odlično si se potrudio oko toga projekta, sjeti se samo koliko si ga sati radio! Bravo!' umjesto 'Bravo, dobio si pet iz projekta!')

• Raspravite s djetetom čemu služe pogreške - postavite pitanja: 'Što si naučio/la iz toga?'; 'Što onda nećeš napraviti sljedeći put? Što sada znaš, a prije nisi znala?'...

• Potražite pomoć ako se pojave znakovi anksioznosti, izbjegavanja škole, testova i ispitivanja, odnosno ako vidite da djetetov perfekcionizam troši previše njegove energije i ograničava ga u svakodnevnom funkcioniranju.