KOLUMNA DRAŽENA RADMANA Ukazuje li francusko izvješće o pedofiliji na sličan obrazac i u drugim zemljama?

Mislim da vijest iz Francuske o razmjerima pedofilije u crkvenim redovima, kao i o broju njihovih žrtava u razdoblju između 1950. i 2020. godine, nekako prolazi 'ispod radara', u sjeni COVID-19 situacije koja je 'pojela' sve druge bitne vijesti i sfere života. 

Dakle, u tom razdoblju od 70 godina, u Francuskoj je oko 3000 svećenika i drugih crkvenih zaposlenika seksualno (na razne načine) zlostavljalo oko 300.000 djece i adolescenata.

Iz službenog izvješća napisanog na 2500 stranica, proizlazi da je, tako, zlostavljano više od 4000 djece i mladih svake godine. To praktički znači da je u Francuskoj svakoga dana od 1950. do 2020. godine od strane svećenika zlostavljano 10-12 djece. Svakoga dana! A bilo je od tada više od 25.500 dana.

Također, spomenute brojke nude zaključak kako je svaki od 3000 svećenika, za svoje dugogodišnje svećeničke službe (cca 40 godina), u prosjeku seksualno zlostavljao i iskorištavao barem 70-80 djece i mladih! Najčešće su to bila muška djeca.

Nadalje, istraživanje koje je trajalo dvije i po godine, a u kojem su sudjelovali pravnici, liječnici, povjesničari, sociolozi i teolozi, navodi kako su 'crkveni autoriteti na sustavan način prikrivali počinjene zločine' te da 'crkveni službenici ponekad nisu prokazivali zlostavljače čime su djecu dodatno izlagali riziku zlostavljanja stavljajući ih u blizinu i kontakt s predatorima'.

Prevedeno na jednostavniji jezik, ovo bi značilo da su najviši crkveni autoriteti u Francuskoj znali za ove zločine, ali da su ih zataškavali i, štoviše, imali razrađeni sistem kako prikrivati nezamislive strahote nad najranjivijima. Bilo da se radilo o premještaju svećenika u druge župe (kad bi 'voda došla do grla'); bilo da se radilo o nemoralnoj sprezi sa svjetovnim vlastima; bilo da se radilo o drugim polugama prikrivanja, negiranja ili minoriziranja počinjenih užasa.

Pokušavam zamisliti jednog biskupa ili kardinala koji je znao što neki svećenici rade i koji, unatoč tome, šalje 'nestašnog svećenika' u drugo selo, mjesto, grad... Pokušavam zamisliti što se zbivalo u njegovoj glavi i njegovom srcu kad je odlučivao o tome, znajući da tim činom predatoru predaje nove desetke potencijalnih žrtava - 'na izvol'te'.

I pitam se: Je li to moguće? Da, ne samo da je moguće, nego se to upravo i događalo. A možda se i danas, ovog trena, to isto događa u određenoj mjeri. I to ne samo u Francuskoj, nego i u mnogim drugim državama, uključujući i našu zemlju.

'Kako je to moguće?', mnogi se pitaju. Kako je moguće da se takvo što u tako ekstremnoj mjeri događa, nerijetko uz prešutni 'blagoslov' nadređenih iz samog vrha crkvene hijerarhije?

Razmišljao sam mnogo puta o tome i došao do jednog sirovog zaključka: moguće je da se to događa toliko dugo i u tolikoj mjeri iz jednostavnog razloga što se tu radi(lo) o ne-kršćanima, tj. ne-duhovnim osobama, bez obzira na njihove titule, mantije ili mitre. Radi(lo) se, uglavnom, o osobama koje nipošto ne ljube ni Boga ni čovjeka. Radi(lo) se o osobama koji nemaju nikakve veze s Evanđeljem, a koje nisu zatvorile vrata zlu, nego su ih otvorile.

To su osobe koje je Isus nazvao 'licemjerima koji čiste vanjštinu čaše i zdjele, a iznutra su puni otimačine, pohlepe... mrtvačkih kostiju i svakog truleža...'

Kao takvi, i nisu mogli ništa drugo nego biti bešćutni, bez imalo straha od čovjeka, a kamoli od nekog Boga.

Nekako slutim da se u vrhu francuske crkve (i ne samo francuske) nije mnogo promijenilo. Službene izjave tamošnjih biskupa kao što je ova: 'Primit ćemo i proučiti zaključke ovog izvješća kako bismo prilagodili svoje ponašanje...', ne zvuči odlučno i ne zvuči pokajnički. Zvuči zaista politički... Zvuči kao da su (neki ili mnogi) dobro znali za sve navedeno. Možda i pridonijeli tolikim razmjerima... Dok 'krv nevine djece i dalje viče do neba'.

Jer ne radi se tu o 'potrebi prilagodbe ponašanja'. Radi se o tome da trebaju vikati, odmah danas prokazati i predati civilnim vlastima na ispitivanje konkretna imena i prezimena za koje se (dobro) zna ili barem ozbiljno sumnja da su činili ili još uvijek čine grozne stvari.

Radi se o tome da treba preklinjati i žrtve koje (još) nisu izašle u javnost da kažu ime (svog) predatora koji je i dalje aktivan u službi i u neposrednoj blizini djece.

Radi se o tome da situacija vapi za izručivanjem počinitelja, a ne samo da se vrše kanonske istrage i kanonske suspenzije.To nije dovoljno. Ako treba, treba mijenjati i crkvene članke.

Također, radi se i o tome da se, osim dubokog žaljenja, trebaju donijeti i službene odluke o isplatama materijalne odštete onim ljudima za koje je dokazano da su zlostavljani. Barem da imaju za liječenje, uzdržavanje... jer su mnoge žrtve i danas bez posla, istraumatizirane i bolesne na razne načine. Velikim dijelom su to i logične posljedice stravičnih iskustava u najranijoj mladosti. Mnoge žrtve su oduzele sebi i život.

Čitam, pratim što se događa u raznim zemljama nakon otkrića ovako nastranih pojava. I rijetko kada nalazim javna priznanja i kajanja od strane konkretnih počinitelja iz crkvenih redova. 

Na primjer, u Hrvatskoj od svega pet otkrivenih slučajeva u posljednjih 30 godina niti jedan od njih petorice svećenika, za koje je nepobitno utvrđeno da su seksualno napastovali djecu i mlade, nije (barem) javno istupio, izrazio kajanje, tražio oprost... Nitko.

Umjesto toga, dobivali smo javna priopćenja nadređenih u kojima se izražava žaljenje i kako se prema počinitelju postupa prema tom i tom članku kanonskog zakona.

Osobno, tada bih počeo plakati od neopisivog osjećaja koji bi me obuzeo...

Zašto ovo pišem? Pišem zato što vjerujem da će netko tko je trebao ovo pročitati, a još nije izgubio svoju dušu, biti potaknut, promijeniti se - i progovoriti. Jer šutnja jest ponekad zlato, ali ponekad je i smrt. Trajna smrt.

Pišem i zato što znam da tu negdje oko nas, ili sasvim blizu nas, postoje ljudi koji su na ovaj ili drugačiji način, ogrezli o zločin, ali koji još uvijek mogu dobiti oprost, najprije od Boga, slično onom razbojniku na križu. Da, vjerujem da se mogu promijeniti ako se iskreno pokaju... I predaju. Što god to za posljedicu nosilo sa sobom ovdje na zemlji. Da, što god...

Jer što čovjeku znači ako zadobije, uživa ili prevari sav ovaj svijet, a izgubi svoju dušu navijeke?