KOLUMNA KATE MIJIĆ: Konobarske zgode i nezgode

Imam sreću raditi dva posla, a oba volim. Od malih nogu sam sanjala da budem spisateljica i konobarica. Nemaju ta dva posla nikakvu poveznicu, ali me oba ispunjavaju. Jednog provedem u komunikaciji s ljudima, a drugog sama, družeći se s laptopom. Možda nemaju sličnosti, ali se ta dva posla odlično nadopunjavaju. Ovaj put o pisanju nećemo. Pisat ću o konobarenju. 

Imam sreću što radim na jako lijepom mjestu, i to već sedamnaest godina. Mislim da to sve govori. Dug je to period proveden na istom mjestu. Ona djeca koju sam upoznala kad sam došla, sada su odrasli ljudi. Kad sam se zaposlila, moja je kći bila predškolac, a dana ima dvoje djece, i upravo danas moja unuka Naomi slavi svoj četvrti rođendan. Neka joj je sa srećom. 

Trebam li pisati što sam sve proživjela u tim godinama? Ne moram, ali, pošto počinje sezona, a poznato je da u Dalmaciji postoji kult ispijanja kave, ta se tema ne da zaobići. Obožavam raditi s ljudima, ali iza osmijeha krije se izrazito težak posao. Većina od tih ljudi to ne razumiju. Da razumiju ne bi dizali obje ruke u zrak čim sjednu (a da mogu, digli bi i noge), jer žele da ih se istog trenutka posluži. U našem se kafiću ne čeka, ali ipak postoji nekakav red, i uvijek prednost imaju gosti koji su došli prije. Ti isti ljudi, da dođu na Hitni prijem u bolnicu, satima bi čekali i privijali se u bolovima, i ne bi se bunili. I mi smo ljudi. Ne možemo sve i odmah. Malo strpljenja nikoga nije ubilo.

Morate znati da kada dobijem narudžbu od deset velikih kava, da ni jedna nije ista. A narudžbu treba zapamtiti, napraviti, i pogoditi svakom ono zamišljeno, a to je ipak teško. Jer gost kaže, a mislio sam… a nije rekao. Pobogu, ne možemo mi čitati misli. Većina naruči macchiato, a da ni sami ne znaju što ta riječ znači. Pa onda treba truda i milijun pitanja i potpitanja da bi se na kraju taj isti macchiato pretvorio u kratku s kap hladnog mlika, kapučino, bijelu kavu i milijun drugih verzija. Istina je da macchiato zvuči otmjeno, ali mi imamo svoj bogom dan jezik kojim sve možemo objasniti. Nisu sve kave macchiata. Nažalost, dio ljudi uopće ne zna što pije, pa se tijekom narudžbe premišlja i mijenja, a ne zna da konobar u glavi već ima narudžbu od dvadesetak kava. Doista treba imati fotografsko pamćenje da bi se udovoljilo svima. Ili kada gost sjedne i pita konobara: Što imate? Što mu se na to može odgovoriti? Nitko od nas ne može stajati kraj stola i dvadeset minuta nabrajati što sve imamo. Gubimo vrijeme, a ostali gosti čekaju. 

No, nije sve tako crno. To su ipak ekstremni slučajevi. Prednost rada na istom mjestu je i taj što neke goste i ne moramo pitati što piju, jer za većinu znamo. Samo im se donese piće. Ima tu i lijepih priča, prekrasnih ljudi, i na tom mjestu sam upoznala široku lepezu onih posebnih koji vraćaju ljepotu životu.

Ja od tih istih gostiju živim, isto kao i moje kolege, šef, naše obitelji. Ne volim da mi gost ode nezadovoljan, i nekako mi je to prioritet. Ako kavu skupo plaća, a mi imamo više nego umjerene cijene, ne treba otići s osjećajem da je taj novac bacio. Ljudima tako malo treba za sreću, a osmijeh otvara ta posebna vrata ljudskosti. Žbirac je mirno mjesto, gosti su nam za svaku pohvalu, i tu nikada nema izgreda, ako isključimo da se tu i tamo pojavi netko neodlučan, ali i to je dio posla. 

Posebno bih stavila naglasak na strance. Tko god riječ kaže protiv njih, nema razloga za to. Ljubazni su, i u kakvom god stanju bili, reći će deset puta 'hvala' za jedno dobiveno piće. Kod nas nema duplih cjenika, jedan za naše, drugi za strance, jer kod nas je gost gost, odakle god da dođe. Svi će imati isti tretman i iste cijene. Nitko od njih neće ni na koji način biti zakinut, kako u cijeni, tako i u kvaliteti. 

Mi nismo savršeni, samo smo ljudi koji mogu pogriješiti. Imamo dobrih i loših dana, ali se trudimo da se to ne odrazi na naše goste. Koliko god mi imamo razumijevanja za vas, imajte ga i vi za nas. 

Volim svoj posao, svoje goste, nadam se da i oni vole nas, a sudeći po poslu, u to i ne trebam sumnjati. 

Macchiato je riječ koja dolazi od riječi 'macchiare', što na talijanskom znači maćati ili isprljati nešto, dakle, dodati samo malo mlijeka u espresso. Čisto da znate.